Umetnica Vesna Vesić, dugogodišnja stanarka Zemunskog keja, svojim performansom – akcijom, iskazala je javno protivljenje aktuelnoj seči stabala u ulici Kej oslobođenja u Zemunu.
Radnici JKP „Zelenilo – Beograd“ poslednjih dana posekli su oko dvadeset dugogodišnjih stabala topole i javora a na osnovu zahteva Sekretarijata za investicije jer se pomenuta stabla nalaze na trasi radova na rekonstrukciji ulice Kej oslobođenja, navodi se u njihovom saopštenju. Tek nakon što su radovi završeni i stabla posečna, pomenuto javno preduzeće saopštilo je da su navedena stabla bila „trula, sa vidljivim znacima fitopatoloških oboljenja i kao takva, predstavljala su bezbednosni rizik kako za stanovnike ulice i njihovu imovinu“.
Zbog pomenute seče drveća u pomenutoj ulici na potezu od Stevana Markovića do Karamatine ulice, stanari danima negoduju navodeći da je time narušeno javno zdravlje usled pojačanog zagađenja vazduha, pojačane radijacije, buke i udara vetra, te celokupne lokalne mikro klime. U toku je organizovanje građana i potpisivanje javne peticije kojom se zahteva da se Zemunski kej sačuva u izvornom, postojećem stanju.
Tim povodom smo sa Vesnom Vesić razgovarali o razlozima za izvedenu protestnu akciju, na koji način u svojoj umetničkoj praksi povezuje poeziju, teoriju, društvenu realnost, te kako artikuliše toliko aktuelna pitanja rada, egzistencije, siromaštva, gladi, brutalne eksploatacije prirode, sveopšti osećaj nesigurnosti, straha, beznađa, kojima suprotstavlja i ujedno (re)kreira prostore nežnosti, brige, empatije, zajedništva.
U razgovoru smo se dotakli i njenog rada pod nazivom „Putanjom dalekom, usamljeni šum se zapleo u travu“ koja se trenutno može pogledati u Centru za kulturnu dekontaminaciju (CZKD) u okviru izložbe pod nazivom „Javnost i prostor“ kustosa Dejana Vasića i Ane Miljanić. Izložba je otvorena radnim danima i subotom od 12 do 18 časova do 30. aprila.
Za početak, reci nam kako je došlo do ove protestne akcije – performansa na konkretnoj lokaciji na kojoj se odvijala pomenuta seča stabala?
Do ove protesne akcije je došlo brzinskom reakcijom. Tačnije, u medijima sam uveče videla najavu sutrašnje seče drvoreda od 22 stabla na Zemunskom keju koju sprovodi JKP „Zelenilo – Beograd“. Noć je bila idealan trenutak za promišljanje, a situacija mi je bila „pred nosom“. Bio bi zaista veliki propust ne odreagovati. Sve je dokumentovano, ima dosta materijala o aktuelnoj rekonstrukciji i svega što ona, nažalost, neminovno sa sobom nosi, pa će mi naredni period biti veoma kreativan. Ima tu dosta materijala za montiranje.
Paradoksalno, sve se dešava uoči Dana zaštite prirode Srbije, ustanovljenog od Zavoda za zaštitu prirode Srbije davne 2009. godine kako bi se javnosti predstavio značaj očuvanja prirodne baštine. A javnost sada trpi.
Radi se o brzoj akciji – reakciji na seču drvoreda u mojoj ulici. Ogrnuta „Nežnim komadom“, ručno izrađenim, sa natpisima „Tog proljeća se ne sećam“ i „Vrapci se te godine nisu vratili u svoja gnezda“, hodam između radnika Gradskog zelenila, krećem se među popadalim bujnim zelenim krošnjama. Proces seče je u toku, vrapci sakriveni pod strehom, cvrkut uz zvuke mašina. Život u procesu buđenja je zaustavljen. Neko se ovog proleća neće sećati, mladice i mladunci iz gnezda i sve što kreće s prolećem.
Konkretan rad je izveden i postavljen u okviru izložbe inspirisane bogatom radnom i životnom biografijom književnika Gorana Babića pod nazivom „Povremeno zaustavljanje vremena“ u Galeriji – legatu Čolaković tokom 2021. godine. Bila si jedna od pozvanih umetnica (pored Darinke Pop-Mitić, Tamare Đorđević, Siniše Ilića) da kroz proizvodnju novog umetničkog rada, interpretiraš i/ili odreaguješ na dostupnu arhivsku i dokumentarnu građu, njegovu poeziju, prozu ali i, ne manje važnu, političku esejistiku. Da li bi mogla više da nam kažeš o tome zašto si baš pomenute stihove izabrala kao inspiraciju za svoj rad?
Slika-ćebe-pokrivač koju unosim u pejzaž je deo aktuelne serije „Nežni komadi – konceptualni i korisni“ (Tender Things, conceptual&useful), na kojoj radim već nekoliko godina. Ovaj komad konkretno, nastao je za potrebe pomenute izložbe, posvećene pesniku, književniku, misliocu, kritičaru Goranu Babiću. Goran je pesnik koji bira istinu, hrabro, odgovorno, svesno i ostaje „svoj i dosljedan“ uvek i po svaku cenu! Rečenice koje sam ugradila u svoje filcane objekte putem utrljanjavanja, maženja, milovanja i dodira, inspirisane su likom i delom Gorana Babića. Izabrane rečenice mogu da funkcionišu potpuno samostalno – poput haikua, vrlo snažno, kao jedna istina za sebe.
Stihovi „Tog proljeća se ne sećam“ i „Vrapci se te godine nisu vratili u svoja gnezda“ („proljeće“ je jugoslovenskije nego „proleće“, oba stiha referišu najpre na devedesete, puno je vrabaca koji se tih godina nisu vratili u svoja gnezda) su stihovi koji upućuju na sve velike katastrofe i krize: rat, nasilje, zemljotrese, poplave, požare, migracije, razne tektonske poremećaje koji remete i ugrožavaju prirodne biološke procese, sam život.

Trenutno se u CZKD-u može posetiti izložba pod nazivom „Javnost i prostor“ u okviru koje je izložen i tvoj video rad „Putanjom dalekom, usamljeni šum se zapleo u travu“. Celokupna izložba otvara pitanje statusa i funkcije javnog prostora kao i prostora „za kulturu“ u široj javnosti, a tvoj rad specifično problematizuje „ekstraktivizam prirode i ljudi“? Na koji način i sa kojim ciljem dovodiš u vezu pojmove poput „privatnog“, „društvenog“, „intimnog“ i „javnog“, uz to postavljajući pitanje: „Šta je od svega toga naše?“
Rad „Putanjom dalekom, usamljeni šum se zapleo u travu“ je video zapis jedne mirne akcije hodаnja, šetanja, lutanja na teritoriji ničije i svačije zemlje.
Ocrtava krizu narušene egzistencije, nestabilnost koja lebdi nad nama i nad žitnim poljem, postavljajući pitanje „žetve i roda“ – pitanje hrane i gladi, rada, brige i nege, podcrtava ekstraktivizam prirode i ljudi, kao i novo razumevanje „zajedničkog“ i „našeg”. Pokrivač koji lebdi na vetru sugeriše magiju putovanja bez granica i bez nekog posebnog cilja.
Kritički se odnosi spram aktuelnih režima i etabliranih agendi postojećih politika i kultura dominacije i moći, potčinjavajućih mehanizama kroz politike sile, prisvajanja i posedovanja, represije i nameta. Aktualizuje se pitanje vlasništva, kroz odnose privatnog i javnog, državnog i društvenog, kroz cirkulaciju (za)uzimanja i (za)davanja, svesti o drugom ili hladne samodovoljnosti, slobode i nezavisnosti, mehanizama preživljavanja i otpora, sanacija posledica i projektivnog zalečenja trauma.
Slika koju sam unela u zimski pejzaž je slika na kojoj, između rasparčanog plavog neba i plamena vatre lebdi reč Our – Naše. Slika kojom se uvijaš, koja te pokriva i greje je slika-pokrivač. Pokrivač od organske vune, nežan i mek, koji sam izradila ručno, sa strpljenjem i pažnjom, evocira nesigurnost i hladnoću, usamljenost, manjak emocija, pažnje, bliskosti, kao i sveopšteg umora u društvenom okruženju. Simbolizuje intimni prostor – mesto nežnosti, topline i komfora, pokrova i zaštite. Nežni komad – konceptualan i korisan.
U radu govoriš i o „narušenoj egzistenciji“, osećaju nestabilnosti, odsustvu bliskosti, pažnje, suprotstavljajući takvoj atmosferi reč „naše“ kao i stih Oskara Daviča: „O neću u vodu/Svoju vatru slati“ dok referencu za video zapis akcije hodanja i lutanja dok si ogrnuta predmetom – tepihom, pronalaziš u stihovima pesme „Zmija“ Desanke Maksimović o, između ostalog, čovekovoj nemarnosti prema prirodi? Da li možeš više da nam kažeš o inspiraciji koju pronalaziš u pomenutim stihovima?
Inspiraciju pronalazim u političko-intimnim zapisima i stihovima, koji poput haikua mogu stajati samostalno i govoriti istinu, odnosu pojedinca naspram dominantnih politika i brutalnih društvenih diskontinuiteta, referišu na fenomene velikih promena – uspone i padove koji su danas zaravnjeni krizom svih sfera.
Stihovi Oskara Daviča iz pesme „Hana“ pozivaju na pobunu, to je pesma – moderna budilica. Moja vatra je moj žar, moja žudnja za slobodom, moja strast, ljubav, saosećanje prema celokupnom životu, prirodi, ljudima, moje moranje da mislim, vidim, osećam i govorim.
Naziv rada referiše na stihove Desanke Maksimović iz pesme „Zmija“, čudesnoj poetskoj priči o prolaznosti, neizvesnosti, seti i bolu umiranja, čovekovoj nemarnosti prema prirodi i narušavanju prirodnih bioloških ciklusa. Mala zmija je rođena kao siroče, jer je čovek „pokosio“ njenu majku i oca.
Rad „Putanjom dalekom, usamljeni šum se zapleo u travu“ je video zapis jednog poetičnog ličnog sveukupnog protesta, tihi individualni gest-protest protivu novih prisvajanja, zagađivanja, iscrpljivanja i eksploatacije. Individualni je, pošto svaki javni, kolektivni protest podrazumeva opet nešto „nečisto“ – nove registre prisvajanja, hijerarhije, nezadovoljstva, kompromisa, pošto mora da se uklopi u formu dominantne politike, a ovaj protest želi da se izrazi u formi potpune slobode. Zato nema publiku i kolektivitet, već više materijal i materiju. Zemlja i vuna.
Slike-pokrivače sam filcala u vuni da nas pokriju i ugreju, uviju, mekano i nežno prigrle. Nežnost i toplina zadržava veoma oštar kritički odnos spram bilo kojeg društveno-političko-ideološkog konteksta.
Možda je pravi trenutak da se vratimo na razmišljanje prvobitnih zajednica o jedinstvu, kolektivitetu i nastanku civilizacije: „Prvi znak prave civilizacije je saosećanje. Pre toga, mi smo malo više od surovih životinja prepuštenih sopstvenom preživljavanju. Empatija je evoluciona osobina, naučite se empatiji, empatija je tajni sastojak“ – parafraza Čarlsa Darvina i antropološkinje Margaret Mid (Margaret Mead). Tada će nam biti jasno da zemlja ne pripada čoveku već čovek pripada zemlji, da ne postoji vlasništvo nad bilo čime, da je sve naše.