Pernar i Malagurski – desnica za 21. vek

foto: Boris Malagurski / facebook

foto: Boris Malagurski / facebook

Vešta upotreba društvenih mreža, antiimperijalistička retorika i prizivanje socijalne pravde deluju kao dovoljni za pozicioniranje na političkoj sceni. Međutim, da li iza pompeznih izjava nužno stoje antisistemski akteri?

Savezništvo Ivana Pernara, hrvatskog političara, i Borisa Malagurskog, redatelja iz Srbije, u posljednje vrijeme spada u red zanimljivijih političkih fenomena. Prijateljstvo ova dva mlada društvena aktera u najvećoj mjeri izgrađeno je u vrtlogu svakodnevne hiperprodukcije medijskog sadržaja, prvenstveno putem društvenih mreža. Javna sveprisutnost oslonjena na dugogodišnji aktivistički staž, odnosno stalno izbacivanje dokumentarno-propagandnih filmskih sadržaja, omogućili su Pernaru i Malagurskom rast popularnosti kakav je rijetko viđen u polju politike ili kulture.

Nikada dosad niti jedan opozicijski akter nije ovako vješto plivao unutar medijskih okvira koje donosi digitalno doba. Jedna od najava ove prekogranične koalicije bila je Malagurskovljeva bombastična montaža prvog značajnijeg Pernarovog govora kao saborskog zastupnika, kojem su pridodani dramatični zvučni i vizulani efekti (ovaj istup Malagurski je, valjda za potrebe ovdašnje publike, titlovao na srpski). Ovakva vrsta suradnje hrvatske je medije inspirirala da Malagurskog nazivaju „Pernarovim Majklom Murom“. Ukupan broj fejsbuk pratitelja ovog dvojca približava se polako ali sigurno broju od pola milijuna, i tjera nas da postavljamo razna pitanja o povijesnim uslovima njihove popularnosti te do koje se mjere politički stavovi ove dvojice mogu smatrati opozicionim ili čak antisistemskim?

Sistemske snage antiestablišmenta

U spomenutom saborskom govoru, Ivan Pernar je kritički adresirao politiku SAD i NATO-a, te time zaista napravio presedan i poremetio zadane okvire djelovanja u toj instituciji. Također, Pernar se istakao kao veliki kritičar Franje Tuđmana i netko tko otvara sumnje u „legitimitet“ tzv. Domovinskog rata.

Ovim i drugim postupcima najbolji hrvatski prijatelj Borisa Malagurskog zaista se profilirao kao predstavnik istinske antiestablišment opcije, koji se manje ili više žestoko obrušava na koncepte koji su do današnjeg dana u hrvatskoj mejnstrim politici smatrani „nadstranačkim“ i nedodirljivim pitanjima. Međutim, primjeri Pernarove stranke Živog zida i raznih drugih grupacija u Europi i svijetu uče nas tome da antiestablišmentske opcije ne djeluju nužno u antisistemskim tj. lijevim okvirima, već naprotiv, mogu poslužiti kako korisni perpetuatori vladajuće ideologije u politički „trusnim“ vremenima. Jedna od boljih ilustracija ovoga bio je stav Živog zida prema izbjeglicama u tranzitu kroz Hrvatsku. Ova stranka sa solidno razvijenim mogućnostima za terensko djelovanje niti u jednom trenutku nije pozvala na pružanje pomoći izbjeglicama.1

Ivan Pernar, ideolog, osnivač i prvi čovjek danas četvrte po snazi grupacije u hrvatskom Saboru, na političku scenu stupio je u prvoj polovici 2011. godine kao jedan od pokretača tzv. Fejsbuk prosvjeda, prvih masovnih pobuna nakon izbijanja ekonomske krize kojima je cilj bilo rušenje tadašnje premijerke Jadranke Kosor.

Nedugo nakon smirivanja prosvjeda, na kojima je ideološki spektar učesnika sezao od euroskeptične proustaške desnice do tada veoma mladih grupa nove ljevice, Pernar osniva stranku naziva Savez za promjene. Pod ovim imenom stranka je djelovala do 2014. godine, kada mjenja ime u Živi zid. Amblem stranke je crno-žute boje, kombinacije koju kao obilježje najčešće koriste libertarijanske grupe.2

Stranačka propagandno-politička aktivnost od samog početka bila je usko definirana i prvenstveno vezana uz pravo na stanovanje, jedan od gorućih društvenih problema koje je dodatno intenzivirala socijalna devastacija i ostale posljedice krize. Prilično konstantan i siguran rast popularnosti opcije usmjerene na ovo pitanje potvrđuje i to što su izborni rezultati Živog zida od oko 94.000 glasova s izbora krajem 2015. „podebljani“ na gotovo 120.000 glasova na prijevremenim parlamentarnim izborima 2016. godine. Valja napomenuti da je ovaj impresivan elektoralni uspjeh ostvarila stranka koja se početkom 2015. mučila prikupiti 10.000 potpisa za kandidaturu vlastitog kandidata na predsjedničkim izborima.

Pored terenske aktivnosti i medijske politike, koju prvenstveno kreira Pernar kroz svoju ulogu „stand-up“ političara, kako je pisano na portalu Bilten, postoji još jedan faktor višegodišnjeg uspjeha Živog zida, koji mu je omogućio da od nule izgradi aktivističku mrežu, članstvo od 15.000 ljudi i postane relevantan parlamentarni akter. Taj faktor je, dakako, nedostatak relevantne lijeve političke platforme, kako u Hrvatskoj tako i u svim ostalim postjugoslavenskim zemljama. Još od prosvjednog talasa prije pet godina, Živi zid je borbom protiv ovrha zauzimao područje lijevog djelovanja. Obrana socijalnog standarda i otpor policiji povijesno gledano apsolutno spada u lijeve borbe. Međutim, Pernarovi sljedbenici ovo lijevo djelovanje prevode u desne okvire. Ono što je zapravo represija nad radnicima i radnicama koji ne mogu otplaćivati kredite oni tumače kao borbu potlačenih Hrvata protiv stranih banaka. Pritom su nerijetka izlijetanja iz dominantne antibankarske retorike u Pernarove „antimasonske“ teorije zavjere. Fetišizacija kapitalizma isključivim čitanjem kroz prizmu financijskog sektora i maskiranje klasnog interesa pojmovima kao što je „korupcija“ ili „tajkuni“ uvijek je bilo ništa drugo nego temelj retorike desnog populizma.

Šovinizam u visokoj produkciji

Srbija je (uz Republiku Srpsku) do prošle godine činila jedinu državu (entitet) na prostoru bivše Jugoslavije u kojoj od izbijanja ekonomske krize nije viđena relevantna ulična mobilizacija. Stoga u nekoj mjeri u kontekstu Srbije nije bilo uslova za primjenjivanje recepta Živog zida.

Nakon prošlih parlamentarnih izbora u skupštini su se pojavile brojnije antinaprednjačke snage, ali u pravilu se radi o strankama koje suštinski ne dovode u pitanje smer ekonomske politike vlade, dok s druge strane eksplicitnije zagovaraju zaoštrenu nacionalističku retoriku. Hoće li ove snage izroditi relevantnog kandidata za osvajanje vlasti, ili će ih Vučić neutralizirati vlastitim pomjeranjem udesno, odnosno sve češćim igranjem na kartu „ugroženosti Srba“ i međuetničkih tenzija iz devedesetih, nije još sasvim jasno.

Pravilo prema kojemu najozbiljniju prijetnju za donedavno nedodirljivi establišment čine još „desnije“ snage potvrđuju primjeri Trampa u SAD, Vildersa u Holandiji, Nacionalnog fronta u Francuskoj itd., a različiti režimi se na različite načine nose s ovom prijetnjom po svoju poziciju.

Kao jedan od najrelevantnijih opinion mejkera desne opozicije u Srbiji, nametnuo se redatelj Boris Malagurski. Agitator Vladimira Putina i Donalda Trampa kontinuirano djeluje putem vlastite televizijske emisije „Globalno“ na kanalu BN, društvenih mreža na kojima vlastitu kratku biografiju predstavlja riječima „suprug, drug, revolucionar“ i dokumentarnih filmova od kojih je najpoznatiji „Težina lanaca“, posvećen raspadu SFRJ.

Kao i sve političke opcije nove desnice u 21. veku i njeni simpatizeri, Malagurski, koji se ne libi politiku štednje vlasti u Srbiji nazvati „pogubnom“, uspjeh gradi na kidnapiranju dijela lijeve antikapitalističke retorike i njenog skrnavljenja u cilju očuvanja desnog ideološkog okvira. Tako Malagurski svoj „antiimperijalizam“ gradi kroz ekstremno nacionalističke argumente o npr. Kosovu, kojeg uspoređuje s Islamskom državom iz razloga što na svoju teritoriju nije propustilo Vučićevu „crkvu na šinama“, dok s druge strane hvali vođstva SAD (od Trampove pobjede) i Rusije, dvije najveće imperijalističke velesile na planeti.

Svoju „antinacionalističku“ interpretaciju raspada Jugoslavije Malagurski objašnjava detektirajući CIA kao glavnog krivca, što mu omogućava izbjegavanje kritiziranja zločinačkih manifestacija lokalnih nacionalizama, poglavito srpskog. Ono u čemu je samoprozvani revolucionar najlakše uočljiv kao perpetuator vladajuće ideologije jesu vatreni mizogini i seksistički ispadi, bez kojih gotovo da ne može proći nijedan njegov nastup.

Malagurski tako predsjednicu Hrvatske Kolindu Grabar Kitarović, za razliku od njenih muških kolega, oslovljava isključivo prvim imenom ili pogrdnim nadimkom „miss bikini“.3 Početkom prošle godine, u maniri klasičnog predstavnika građanske desnice, Malagurski je smrt glumca Dragana Nikolića ispratio žaljenjem zbog sve manjeg broja „pravih šmekera“ i istovremeno kao jedan od uzroka devastacije društva prepoznao „starlete“ koje mladima promovišu „seksualno nemoralno ponašanje i raspiruju najniže strasti“.

Kao i obično, spoznajna vrijednost propagandnih aktivnosti Borisa Malagurskog je nikakva, budući da krajnje posljedice predstavlja kao uzroke. Ona pozicija koja, kao što je pisano na Mašini, „prenebregava da vidi […] da su starlete žene koje su pravila igre rodnih uloga u kapitalizmu […] samo ogolile do ekstrema“ ne može se nazvati antisistemskom.

Predstavnici kvaziopozicione elite svoju kritiku društvene realnosti nikada neće usmeriti ka mehanizmima klasne ili rodne dominicije, već će, uslijed izbjegavanja tumačenja kapitalizma kao društvenog sistema koji radnicima, ženama i drugim potlačenim skupinama ukida radna i socijalna prava, vječno doprinositi normalizaciji eksploatacije i nasilja, a njihove žrtve pribijati na zid srama.

Ekonomija bez ideologije

Budući da smo na nekoliko mjesta konstatirali utjecaj vladajuće ideologije na dva možda najpopularnija „antisistemska“ aktera u regiji, red je pokušati locirati kojem to točno aspektu te ideologije Pernar i Malagurski mogu „zahvaliti“ na svojoj uspješnosti.

S obzirom na spomenuto posuđivanje lijeve retorike o pitanjima od kojih zavisi trenutna egzistencija većine stanovništva (politike štednje, ovrhe itd.) i istovremeno odbacivanje političkih principa kao što su feminizam ili antinacionalizam, bez kojih ljevica ne može prerasti razne nacionalne, rodne i druge granice, očito je da Pernar i Malagurski imaju uzemljenje u konstruktu bez kojeg je liberalna politička teorija nezamisliva. To je, naravno, konstrukt o tobožnjoj podjeli politike na „ideologiju“ i „ekonomiju“.

Ova „podjela“ teoretičarima zavjere, nacionalistima i seksistima dozvoljava da uz mrvicu desnog populizma zauzmu „revolucionarni“ stav i u periodu krize glume alternativu postojećem sistemu a da ne ugroze šovinizam, a socijaldemokratima i liberalima omogućava da glume „lijevu stranu“ ideološkog spektra bez adresiranja kapitalističkih odnosa.

Povijest je pokazala da su neke od najautoritarnijih političkih praksi (između ostalog) započele desnim kooptiranjem lijeve retorike i „kritikom“ kapitalizma isključivo kroz prizmu financijskog sektora i antibankarske slogane. Povijest je isto tako pokazala da na ove političke prakse odgovor može dati samo socijalistička ljevica. Stoga bi jedan od preduvjeta za borbu protiv desnice 21. vijeka bilo nepopustljivo zauzimanje lijevih principa u svim aspektima društvene realnosti, a to prvenstveno uključuje odbijanje razgraničavanja idelogije i ekonomije.

 

  1. Članovi Živog zida u ovom pitanju u potpunosti su se stopili s rasističkim argumentima većine hrvatskih političara o „muškarcima koji ne ostaju u Siriji da brane svoje domove“ itd., uz povremeni populistički manevar i prozivanje „Zapada“ kao katalizatora izbjegličke krize.
  2. Libertarijanci se zalažu za najekstremniji oblik „Laissez-faire” politike, odnosno maksimalno pogodovanje privatnom kapitalu naspram države.
  3. Upotreba ovog nadimka započela je otkako su srbijanski i hrvatski tabloidi objavili ljetne fotografije Kolinde Grabar-Kitarović u kupaćem kostimu na svojim naslovnicama.
Print

Preporučujemo