Čile se budi

Foto: El Andén Cipolletti / Facebook

Masovni protesti u Čileu uzdrmali su neoliberalni model upravljanja i ispunili nadom milione Čileanaca. Na talasu eksplozije protesta tokom prethodnih nekoliko nedelja leva koalicija bi mogla da ustane protiv neoliberalizma koji već decenijama ponižava narod Čilea.

Tekst je prvobitno objavljen na portalu Jacobin.

Prošle nedelje su u Santjagu i širom Čilea buknuli masovni protesti čiji je neposredni povod bio poskupljenje karte za metro od 4 centa, a uzrok nezadovoljstvo neoliberalnim konsenzusom koji je u Čileu na snazi već više od trideset godina, od pada Pinočea. Studenti su odgovorili organizovanim „švercovanjem”, vlada je zaoštrila situaciju izvođenjem vojske na ulice, pa su usledili masovni protesti. Desničarska vlada predsednika Sebastijana Pinjerea je reagovala munjevito i okrutno, uvodeći vanredno stanje i policijski čas, pravnu baštinu čileanskog ustava iz 1980. budeći time duboka sećanja na najburnije dane vojne diktature.

Čileanska omladina, a naročito studenti, i sada su na čelu narodnog otpora, kao što su to bili 2007. i 2011. godine tokom masovnih studentskih okupljanja protiv privatizacije i profitno orijentisanog obrazovnog sistema. Pomenuti pokreti doveli su do formiranja Frente Amplio (odnosno Širokog fronta), široke leve izborne koalicije sastavljene od levičarskih partija i društvenih pokreta čiji je osnovni cilj da uzdrmaju neoliberalni konsenzus.

Zagovarajući promene, uključujući formiranje nove ustavotvorne skupštine, zaštitu vode kao javnog dobra i deprivatizovanje penzionog sistema, Široki front je iznenadio političku elitu u Čileu osvojivši dvadeset mesta u Predstavničkom domu, jedno mesto u Senatu i četiri gradonačelničke pozicije na lokalnim izborima (uključujući Valparaiso, najveći grad posle Santjaga), kao i desetine mesta u lokalnim samoupravama 2017. godine. Ali, najveće iznenađenje je bila predsednička kandidatkinja Širokog fronta Beatris Sančez, koja je na izborima dobila čak 22% glasova (uprkos predizbornim očekivanjima od oko 9%), tako da joj je nedostajalo samo 150.000 glasova da uđe u finalni krug izbora, što je šokiralo čileanski politički establishment.

Urušavanje neoliberalnog konsenzusa

Uprkos tome što Čile važi za relativno bogatu latinoameričku zemlju, njegovo društvo je duboko podeljeno na bogate i siromašne. Nejednakost u prihodima je izraženija nego u bilo kojoj drugoj državi OECD-a. Istovremeno, širok spektar javnih usluga, od penzionog sistema do vode, ostaje privatizovan – što predstavlja zaostavštinu Pinočeove vladavine, upravo kao i ustav iz 1980. i vanredno stanje.

„Čile u ekonomskom smislu nastavlja da radi isto što i proteklih dvadeset godina: naime, da primenjuje ekstraktivistički privredni model koji se intenzivno oslanja na eksploataciju bakra, ali i šumarstvo, ribarstvo, itd.”, objašnjava Emilija Rios Savedra, borkinja organizacije Demokratska revolucija (stranke koja ulazi u sastav partije Široki front) i gradska savetnica u predgrađu Santjaga, Njunjoa:

To stvara napetost i osećaj bespomoćnosti na koji politički sistem ne može da odgovori. Sa jedne strane nema kapaciteta, a, sa druge, političke i ekonomske elite su nesposobne da razmišljaju o prioritetnim potrebama zemlje.

Budući da koalicija levog centra koja je Čile vodila kroz tranziciju ka demokratiji nije uspela da se suoči sa narastajućom krizom izazvanom nametnutom regulativom čikaških mladih kadrova koji su osamdesetih godina sarađivali sa Pinočeom na demontiranju socijaldemokratske baštine Čilea, njihova podrška u narodu se urušila. Na predsedničkim izborima 2017. je izabran desničar, milijarder koji je u Čile uveo korisnički dug, Sebastijan Pinjera.

„Pinjera je pobedio zahvaljujući osipanju i protivrečnosti koalicije levog centra Nova većina, kao i njegovim predizbornim obećanjima o boljem životu“, izjavljuje Franciska Perales, članica nacionalne direktive Društvena konvergencija u regionu Valparaiso, takođe jedne od organizacija koje ulaze u sastav Širokog fronta.

Međutim, nezaposlenost se povećala, nisu iskorenjeni nepotizam i korupcija, a pokazalo se da Pinjerine reforme pogoduju krupnom kapitalu.

Razmere u kojima je Pinjerina elitistička vrhuška nesvesna ekonomske svakodnevice običnih Čileanaca raspirila su aktuelnu krizu. Kao rešenje problema predugog čekanja na red u bolnicama pomoćnik sekretara za zdravstvo Luis Kastiljo je predložio građanima da porane u zdravstvene ustanove da bi se družili dok čekaju na pregled, dok je ministar za ekonomiju razvoj i obnovu Huan Andres Fontejn u odgovor na nedavna poskupljenje sugerisao radnicima da ustaju pre zore da bi izbegli saobraćajne gužve.

Reakcija Pinjerine vlade, uključujući i objavu „Mi smo u ratu“, razgorela je plamen narodnog otpora. Uprkos ratnoj retorici i nasuprot vladinoj karakterizaciji masovnih protesta, raspoloženje na ulicama Čilea je energično, optimistično i, povremeno, euforično. Kao što kaže Perales:

Puni smo nade, jer ljudi na ulicama bez bojažljivosti kažu da se Čile nakon godina zlotvorstva neoliberalnih regulativa konačno probudio.

Foto: Mayra Plazas / Facebook

Frente Amplio — Nova leva alternativa

Narod Čilea zahteva deprivatizovanje penzionog sistema, skraćivanje radne nedelje na četrdeset sati, deprivatizovanje vode, novi Zakon o radu, dovođenje sistema zdravstvene zaštite u red kroz direktno finansiranje javnih zdravstvenih ustanova, jačanje javnog obrazovanja na svim nivoima, besplatan javni saobraćaj i pristupanje donošenju novog ustava putem sazivanja ustavotvorne skupštine.

Uprkos vrlo umerenom učešću Širokog fronta u nacionalnoj politici, zahtevi masovnih protesta odražavaju politički program koalicije, što otvara mogućnost da Široki front zauzda nešto od ove energije. Kao izborna koalicija, Široki front je zauzeo jasan stav protiv nepotizma i korupcije koji su decenijama obeležje Čilea. Umesto toga, oni žele da uključe građanstvo u politički proces, što je pristup koji podseća da je njegov koren u dugoj istoriji socijalne borbe u Čileu.

Široki front je sveža alternativa, rođena iz pređašnjih društvenih okupljanja i otpora protiv diktature, znamo da nemamo sve odgovore i da nas ovaj protest prevazilazi, kaže Perales.

Pod rastućim pritiskom masovnih narodnih protesta Pinjerina vlada je bila primorana da ponudi politički odgovor. Pinjera je pre nekoliko dana objavio novi „društveni plan“, koji sadrži ustupke poput reforme penzionog sistema, garantovanog minimalnog ličnog dohotka i oporezivanja bogatih. Demonstranti i Široki front, međutim, ne pristaju na te reforme dok se ne okonča vojna represija.

Prvi korak ka bilo kakvom napretku u rešavanju ovog sukoba je da se obnovi demokratija u Čileu, izjavljuje Perales.

Što se tiče Pinjerinih pokušaja da primiri demonstrante, ona kaže:

Ljudi neće prestati da se okupljaju zbog pukih obećanja i govora. Građani su se već izjasnili, i jedini način da se ova kriza reši je da vlada odgovori na zahteve naroda koji su usmereni na prevazilaženje prekarnih uslova života.

Sa jednom nogom u institucijama moći, i drugom na ulicama, Široki front je u jedinstvenom položaju da preuzme vođstvo u demontiranju neoliberalnog ekonomsko-političkog modela u Čileu. Kada je Nacionalni kongres zbog protesta smanjio sopstvene nerealne plate, zamenik organizacije Društvena konvergencija Dijego Ibanjez je prokomentarisao: „Ovo ne bi bilo moguće bez društvene mobilizacije“. Oni su prošlog petka objavili svoj predlog referenduma o uspostavljanju ustavotvorne skupštine koja bi izmenila ustav iz 1980. godine.

Ipak, Široki front se neće ograničiti na institucionalnu borbu za ustupke. Perales je izjavila: „Široki front neće ni na koji način pregovarati sa vladom dok se ne ukine vanredno stanje i smesta počne demilitarizacija“, i odbila Pinjerinu ponudu o „radnom sastanku“ usmerenom na rešavanje krize. Njihov pristup zalaganja za zahteve izražene na masovnim protestima je, kako kaže Perales, namera da se „svim sredstvima bore usvajanje i proširivanje zahteva“.

Primarni zadatak Širokog fronta je da obnovi osećaj nade po kome je bila prepoznatljiva vlada Narodnog jedinstva Salvadora Aljendea. Ljudi koji su doživeli momente uspona Narodnog jedinstva, iskusili su ogromne nade, ogromnog osećaja uključenosti u politički život (agency), i vere da je promena moguća. Bez takvog duha teško da ćemo išta postići, kaže Rios.

Rođeni iz ogorčenja zbog zloupotreba neoliberalnog modela ekonomije i progonjeni senkom vojne diktature, narodni protesti u Čileu nose i duh nade i mogućnosti učešća u javnom životu. Široki front očekuje da kanališe energiju naroda i posluži kao sredstvo za društvene promene.

U ovom trenutku ne treba odustajati i prepuštati se strahu od državne represije, kaže Perales, Moramo nastaviti da se organizujemo, okupljamo i napredujemo na putu promene svog društva, kojom ćemo izgraditi aktivniji i suštinski demokratski Čile.

Prevod s engleskog: Iskra Krstić

Prethodni članak

Žene brane Rožavu! Solidarno protiv Turske invazije na Sevenu i Istočnu Siriju

Profesorske kontradikcije

Sledeći članak