Ukidanje sistema socijalne zaštite

Obećano poboljšanje sistema socijalne zaštite u praksi se pokazalo kao prebacivanje tereta mera štednje na najugroženije pripadnice i pripadnike našeg društva. No, nije tu kraj reformama.

prolaznici na ulici

Prošlo je sedam godina otkad je Ivica Dačić najavio nove socijalne reforme, kao mandatar za sastav vlade u okviru izlaganja o njenom programu. To se i očekivalo od jednog (barem formalno) socijalističkog premijera, koji je socijalne razlike u Srbiji tom prilikom opisao kao izazov koji podriva stabilnost „i države i društva“.

Dve godine kasnije, njegov naslednik na mestu premijera, Aleksandar Vučić, u svom je ekspozeu posvetio još više pažnje pitanjima socijalne zaštite. Konstatujući da su ekonomske prilike „vrlo teške“, da „raste armija siromašnih i nezaposlenih“, ocenio je da je neophodno izgraditi sistem socijalne zaštite koji će „u najvećoj mogućoj meri smanjiti rizike od siromaštva“.

U svom narednom ekspozeu, 2016. godine, Vučić je otišao još dalje u svojim obećanjima. Tada je najavio reforme u cilju unapređenja adekvatnosti, kvaliteta i targetiranosti socijalne zaštite, odnosno izmene Zakona o socijalnoj zaštiti. Cilj te izmene zakona trebalo je da bude aktivacija radno sposobnih korisnika socijalne pomoći i ublažavanje uslova za ostvarivanje prava na novčanu socijalnu pomoć putem informacionog povezivanja različitih sektora, tj. izrada socijalnih karti.

Na kraju, Ana Brnabić u svom ekspozeu naredne godine narodnim poslanicima i javnosti saopštava još duži spisak konkretnih najava i obećanja. Kroz izmene i dopune Zakona o finansijskoj podršci porodici sa decom, Zakona o socijalnoj zaštiti i Zakona o radu, obećala je: uvođenje integrisanog sistema izrade socijalnih karata, podsticanje socijalnog preduzetništva, mere da očevi više koriste odsustvo s rada po osnovu rođenja i nege deteta, hitne mere za podsticanje rađanja, smanjenje siromaštva dece, rešavanje pitanja naknada za porodilje koje obavljaju samostalnu delatnost, uspostavljanje nedostajućih socijalnih usluga i ravnoteže između porodice i posla, kao i pripremu za Evropski socijalni fond.

Obećanje – ludom radovanje

Kakav je bilans naprednjačko-socijalističke koalicije u sprovođenju navedenog plana reformi u oblasti socijalne zaštite?

Formalno gledano, gotovo nijedno obećanje nije ispunjeno. Nije usvojen ni zakon o socijalnim kartama (koji se „vuče“ još od Ljajića, dok je bio nadležni ministar socijalne zaštite), ni zakon o socijalnom preduzetništvu (koji je najavljivao još Krkobabić, takođe u svojstvu ministra za isti resor).

Izmene i dopune Zakona o radu 2014. godine uopšte se nisu dotakle pitanja tzv. roditeljskog odsustva i ravnoteže između porodice i posla; ali je zato usvojena Uredba o merama socijalne uključenosti korisnika novčane socijalne pomoći koja je najugroženije primorala da socijalnu pomoć – zarađuju.

Dalje, u pogledu priprema za Evropski socijalni fond (najvažniji fond EU za borbu protiv siromaštva) Evropska komisija već godinama unazad ocenjuje da nema napretka.

Ono što bi možda moglo biti ocenjeno kao relativno pozitivno jesu mere usvojene u domenu koji vladajuću koaliciju jedino i zanima kada je reč o društvenom razvoju, a to je populaciona politika. Usvajanjem nove Strategije podsticanja rađanja i novog Zakona o finansijskoj podršci porodici sa decom otvoren je put (delimičnom) unapređenju ključnih davanja koja se tiču populacione politike i borbe protiv siromaštva, a to su roditeljski dodatak i dečji dodatak.

Međutim, ni ova oblast nije prošla bez kontroverznih rešenja. Uporedo s proširenjem kruga korisnica prava na naknadu za vreme odsustva s rada zbog rođenja i nege deteta na žene koje su radno angažovane van radnog odnosa, promenom formule zapravo, umanjena su davanja na koja su radno angažovane žene dotad imale pravo.

Kada je reč o uslugama socijalne zaštite, neki pozitivni trendovi zabeleženi su na lokalnom nivou, pre svega kada je reč o uvođenju novih usluga, poput usluga ličnog pratioca deteta i porodičnog saradnika. Međutim, veći je broj usluga u nadležnosti lokalne samouprave koji je u opadanju, kao što je to slučaj sa uslugama pomoći u kući za decu, prihvatilišta za odrasle i starije i svratišta. Ovakvi trendovi potvrđeni su i nalazima EU o opadajućem udelu izdvajanja za socijalna davanja u bruto domaćem proizvodu Srbije.

Sve ovo našu zemlju svrstava na dno lestvice evropskih zemalja prema poštovanju socijalnih prava deteta, roditelja, porodice i socijalno ugroženih grupa, kojima pripada ustavom garantovana posebna zaštita od države. I sve je posledica svesne i namerne političke odluke da teret mera štednje bude prebačen na najugroženije i na one koji brinu o poštovanju njihovih ljudskih prava. Sistem socijalne zaštite namerno je zapostavljen i urušen, prvo zabranom zapošljavanja u javnom sektoru (čiji je produžetak do kraja 2020. godine nedavno predložen), pa planskim uvođenjem mobinga zaposlenih.

Foto: Marko Miletić / Mašina

Urušavanje uslova rada u sistemu socijalne zaštite

Svako ko je proveo deo svog radnog veka u centru za socijalni rad ili nekoj drugoj ustanovi socijalne zaštite u Srbiji zna da je reč o jednom od najstresnijih okruženja za rad.

Izloženost stresu zaposlenih u njemu eksponencijalno se povećala proteklih godina, uporedo s porastom broja građana i građanki koji im se obraćaju za pomoć usled posledica mera štednje i ekonomske krize (prema podacima Republičkog zavoda za socijalnu zaštitu, taj porast iznosi 11 odsto u periodu od 2014–2018). Umesto da budu nagrađeni adekvatnom povišicom ili uvođenjem beneficiranog radnog staža, koji im po svim merilima pripadaju, zaposleni u socijalnim službama izloženi su šikaniranju i zlostavljanju od svojih nadređenih, na čelu s resornim ministrima.

Čak se i u samom nadležnom ministarstvu uvode alatke za zastrašivanje, poput evidencije o „dnevnoj prisutnosti na radu“, a direktivama propisuje ponašanje zaposlenih koji i u privatno vreme moraju da vode računa „da svojim ponašanjem ne ugroze ugled ministarstva“. Otud ne čudi što se broj zaposlenih u centrima za socijalni rad ubrzano smanjuje. Prema najnovijem izveštaju Republičkog zavoda za socijalnu zaštitu, broj radnika zaposlenih na neodređeno vreme u centrima opao je u periodu od 2014–2018. za oko 18 odsto (među kojima broj stručnih radnika za 11 odsto), odnosno sa 3.173 na 2.610.

Nepodnošljive uslove rada u sistemu socijalne zaštite najbolje ilustruje spisak štrajkačkih zahteva Odbora poverenika UGS „Nezavisnost“ Gradskog centra za socijalni rad u Beogradu. Nemar vladajuće koalicije tu je do krajnosti ogoljen: neisplaćena sredstva za prevoz, neisplaćene naknade za pripravnost i neodložne intervencije, manjak broja izvršilaca usled porasta obima posla, loši uslovi rada, mobing, loš izbor rukovodilaca, itd.

Kakva je budućnost socijalne zaštite?

Šta nam se zapravo sprema u pogledu reforme sistema socijalne zaštite? Pod navodnom brigom države za najugroženije zapravo se krije politička agenda dalje uzurpacije socijalnih prava građanki i građana zarad ostanka na vlasti.1

Kao ilustrativni, mogu se navesti primeri nekih rešenja kojima bi trebalo da bude izmenjen i dopunjen Zakon o socijalnoj zaštiti (taj proces je usporen zbog uspešno organizovanog otpora brojnih organizacija civilnog društva). Tako se planira preoblikovanje centara za socijalni rad u svojevrsne organizacije društvenih izvršitelja (po već oprobanom konceptu).

Ukoliko se takva izmena usvoji, centri za socijalni rad moći će da proveravaju ne samo prihode korisnika novčane socijalne pomoći već i njihove porodične prilike, imaju li imovinu i kako njom raspolažu, da li putuju u inostranstvo, itd.

Ogrubelost karaktera će, očito, morati da postane jedna od ključnih kompetencija zaposlenih na tim radnim mestima. Doduše, možda će za neke mekšeg karaktera biti mesta na planiranim novim poslovima ustanova socijalne zaštite, nalik onima u crkvenim ekonomatima. Tu će biti prilike i za izradu umetničkih radova, pružanje usluga hortikulture, održavanje higijene, i tako redom. Možda je to u vezi sa rešenjima po kojima će biti povećan kapacitet i produžen život tzv. ustanova u transformaciji.

U pitanju su domovi za rezidencijalni (stalni) smeštaj dece i odraslih s mentalnim poteškoćama i smetnjama u razvoju, u kojima korisnici provedu i ceo život u nehumanim uslovima, o čemu su redovno izveštavale međunarodne organizacije za ljudska prava.

Radi se o mestima najgorih kršenja ljudskih prava u Srbiji, po ocenama Ujedinjenih nacija. Kako se navodi u izveštajima te organizacije, još uvek se ulažu sredstva u njihovo renoviranje i proširenje, dok se komplikovanim procesom izdavanja licenci organizacijama osoba sa invaliditetom onemogućava pružanje usluga ovim licima, kojima je mesto u zajednici, u porodici, a ne u zatvorima sa drugačijim nazivom.

Na ovu plansku segregaciju najugroženijih lica u našem društvu, kao što su deca sa smetnjama u razvoju, ukazuju ne samo predložene izmene propisa u oblasti socijalne zaštite već i odustajanje od uvođenja standarda osnovnih prava EU. Do toga je početkom ove godine došlo putem revizije Akcionog plana za Poglavlje 23, kojom je odloženo usvajanje strategije deinstitucionalizacije (izmeštanja korisnika iz domova u lokalnu zajednicu) s kraja ove na kraj sledeće godine.

Na kraju, sva obećanja data Evropi u okviru Programa ekonomskih reformi (glavnog reformskog dokumenta u procesu evropskih integracija) u pravcu unapređenja sistema socijalne zaštite pala su u vodu, jer je u novoj verziji ovog dokumenta ostala samo „reformska“ mera uvođenja socijalne karte. Time će plan zarobljavanja socijalne države biti zaokružen, jer će elektronski sistem, po zamisli nadležnog ministra, (protivzakonito) čuvati podatke svakoga od nas, kao potencijalnog plena u paukovoj mreži iz koje spasa nema.

Sve se ovo dešava u trenutku kada se, sporo i zakasnelo, EU budi u pravcu jačanja socijalnih prava, postavljajući pitanje socijalne zaštite (koja omogućava dostojanstven život svima) u centar Evropskog stuba socijalnih prava. Mereno tim standardima, vladajuća koalicija, uz nemoć opozicije i tihi pristanak ekspertske javnosti, našu zemlju ubrzano vodi u sasvim suprotnom smeru.

  1. Više informacija o ovoj temi dostupno je u publikacijama Fondacije Centar za demokratiju: „Analiza Nacrta zakona o izmenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti“, „Analiza Nacrta Strategije socijalne zaštite za period od 2019. do 2025. godine“.
Prethodni članak

Drekslmajer za Mašinu: Želimo da ostanemo u Srbiji, mnogo smo uložili

NUNS pozvao nadležne da pokrenu krivični postupak protiv Miše Vacića

Sledeći članak