COVID-19 i njegove metafore, I deo

Foto: Marko Risović / Kamerades

Ovaj tekst u kolažnoj formi, koji objavljujemo u dva dela kolektivni je pokušaj promišljanja istorijskog trenutka u kojem smo se našli, promišljanja van ustaljenih i dobro poznatih pogleda na datu situaciju.

Virus je stvaran. On oštećuje i ubija tela nas i ljudi koje volimo, za kojima patimo, sa kojima smo samo pili kafe ili ne možemo očima da ih vidimo. Zbog svesti o virusu sve četiri u ovom trenutku sedimo u kući. Ali to ne znači da je virus preuzeo našu kompletnu stvarnost, da se pored virusa, iako izgleda da je ceo svet stao, ne odvijaju društveni i politički tokovi. Baš zato je, i moguće i potrebno, misliti izvan ili-ili pozicija, izvan dihotomije u kojoj su sa jedne strane povinovanje zahtevima države i struke, a sa druge teorije zavere i nesmotrenost.

Godina 1321. je možda jedina u istoriji u kojoj su se bolesni, inficirani i deformisani kolektivno organizovali da preuzmu sopstveni svet. Ili se makar tako pričalo. Verovalo se da su leprozni pune dve godine planirali – ne samo vlastitu pobunu, već i svet nakon nje. Planirali su ko bi dobio šta i kako bi to dobio. Bunare, potoke i fontane bi simultano inficirali otrovom – mešavinom sopstvenog urina, krvi, i četiri vrste bilja i osveštanog tela. Čitava Francuska, svi koji nisu bili leprozni, tako bi umirali ili bi i sami postali leprozni. Zdravi koji bi preževeli pobunu bolesnih, sada i sami bolesnici, postali bi državljani kraljevstva bolesnih.

Gubavci nisu nikad zavladali svetom: njihova zavera je otkrivena, gubavce su pohapsili, pretukli, spalili, mučili i zatvorili. Panika od lepre se proširila Evropom. Nisu posledice zavere leproznih ono što me interesuje – represija je uobičajenija od godišnjih doba – već istorijsko pamćenje sna o pobuni onih sa leprom. ,,Bolest’’, kako pišu članovi nemačke radikalne grupe Socijalistički kolektiv pacijenata, ,,postaje neporeciva mogućnost da se revolucionarizuje sve – da, sve! – po prvi put stvarno i po prvi put, na pravi način.’’

Baš kao što mi je jednom rekla medicinska sestra u sobi za infuziju: ,,Potreban je vuk da bi se uhvatio vuk.’’

Anne Boyer, Neumirući

Protiv politike utamničavanja

Predlažem da se uvede ne policijski čas nego policijska godina! Jer jasno zaključujem posle predsednikovog obraćanja da smo mi zombiji. Naoštrenih očnjaka i kandžama mi hvatamo sugrađane i ubrizgavamo im virus. A pošto već ne možemo da se oslobodimo ovog genetskog poriva, onda je jasno da nam samo to preostaje.

Facebook post

U odgovoru na epidemiju virusa korona, Srbija se nakon kraćeg perioda podsmevanja istom, odlučila za uvođenje mera nacionalnog karantina. Ove mere su uvedene postepenim zatvaranjem graničnih prelaza, propisivanjem mera kućnog karantina pod pretnjom zatvorske i novčane kazne za rizične grupe, kao i uvođenjem policijskog časa. U pitanju su mere koje koriste nacionalnost i geografiju kao proksi za kontrolisanje širenja zaraze. Ove mere se naizgled čine kao mere vođene zdravim razumom u odnosu na drugu grupu država koja ih još uvek ne uvodi, pod krinkom izgradnje kolektivnog imuniteta. Ipak, mere karantina, pogotovu u kombinciji sa uvođenjem vanrednog stanja, proizvode veliki broj kontraefekata koji su suprotni navodnom cilju zbog koga se uvode restriktivne mere.

Poslednjih dana u javnosti je proizveden izrazito negativan stav spram onih koji se vraćaju iz inostranstva u Srbiju. Ovi se ljudi tretiraju kao potencijalni donosioci zaraze – stoga im se direktno propisuju mere kućnog karantina. Za povratnike iz inostranstva koji nisu registrovani na adrese u Srbiji izgrađeno je neuslovno šatorsko naselje u Moroviću kod Šida, a neki putnici se odvoze i u izbeglički kamp kod Subotice. Na društvenim mrežama građani Srbije se kolektivno zgražavaju nad činjenicom da ljudi iz poslovnih i privatnih razloga odlaze u inostranstvo i vraćaju se kući. Posebno zgražavanje bilo je upućeno onima koji su se u Srbiju vratili nakon gubitka privremenog posla u inostranstvu, do čega je došlo uvođenjem mera karantina u zapadnoevropskim zemljama. Kao glavni razlog za vraćanje u zemlju ovih ljudi u javnom obraćanju naciji predsednik Srbije je naveo besplatnu zdravstvenu zaštitu koja u Srbiji navodno postoji. Iz navedenog jasno se vidi da je intenziviranje ulaska u zemlju proizvedeno upravo merama karantina.

Jedna od posledica generalizacije politika karantina jeste i zaglavljenost većeg broja ljudi na granicama, aerodromima širom sveta, koji su postali kolateralna šteta ovih nacionalnih prisilnih razvrstavanja u okvire geografskih granica država. Politika karantina dovela je do danas u opasnost desetine hiljada ljudi koji su na graničnim prelazima morali da prolaze kroz kontrolu sanitarne inspekcije u redovima i gomilama bez mogućnosti da drže razmak. U vreme mera zabrane okupljanja više od 100 lica, država je svojim postupcima svakodnevno ove mere kršila dok su neadekvatno zaštićeni službenici ručno popunjavali formulare.

Posledice zatvaranja granica i nacionalnog karantina je i bestidno hordovanje medicinske i sanitarne opreme u svim državama, uključujući Srbiju. Države se besomučno zadužuju u naše ime i kupuju sanitarni materijal i neophodnu tehnologiju, umesto da se sva sredstva usmere na distribuciju na mesta žarišta, gde umiru i pacijenti i medicinsko osoblje zbog nedostatka opreme i stručnog kadra.

Nakon uvođenja ovakvih radikalnih mera, organizovanje života unutar nacionalnih granica Srbije približilo se upravljanju zatvorima. Policija je svakodnevno na terenu i obilazi one kojima su propisane mere totalnog kućnog karantina. U pitanju su ljudi preko 65 godina i oni koji su se vratili s puta u poslednjih nekoliko dana. Naoružani pripadnici profesionalne vojske redovno paradiraju ulicama i čuvaju granice, a nejasno zašto i pošte, bolnice i izbegličke centre.

Građani sa i bez simptoma primenjuju mere samoizolacije ukoliko im poslodavci dozvole. Zatvaraju se kafići, restorani, hoteli, dok gradilište Beograda na vodi nesmetano radi. Rapidno se ukida javni prostor i primenjuju se mere striktne zabrane korišćenja parkova. Predsednik države u javnim obraćanjima u stilu ratnog vođe trijumfalno naziva ove mere „bitkom za stare“.

Građanima Srbije oduzeta je mogućnost da donose bilo kakve odluke i njihovo ponašanje, tj. kretanje, uslovljeno nejasnim uputstvima koja dobijaju od države, karakteriše se kao neposlušnost koja će se sankcionisati produžavanjem policijskog časa. U isto vreme država iseljava studentske domove i hiljade mladih ljudi prisilno šalje u roditeljske kuće širom Srbije. Mnogi studenti imaju simptome, a roditelji im pripadaju rizičnim grupama. Veliki je broj onih koji u strahu za vlastito zdravlje i zdravlje svojih bližnjih prizivaju represivne mere karantina.

Svakodnevno na društvenim mrežama čitamo međusobne prepirke gde građani jedni druge optužuju za nonšalantno ponašanje jer su se usudili da izađu iz stana. Po ulicama naših gradova policija hapsi migrante, za koje navodno postoji sumnja da su zaraženi virusom, ali i neposlušne građane koji se ne pridržavaju propisanog karantina. Zbog neposlušnosti će uskoro svi sa lakšim simptomima morati da iz svojih domova pređu u novootvoreni zastrašujući karantin sa 3000 kreveta na Sajmu. U ovoj perverznoj inverziji solidarnosti, možda je zanimljivo dodati, svako brzo postaje potencijalna pretnja bez obzira ko je i odakle dolazi. Ipak, posledice ovih mera nisu iste za sve.

Merama karantina se u cilju zaštite nacionalne zajednice supenduju individualne slobode, pre svega sloboda kretanja. Posledica ovakve zaštite u svom radikalnom obliku jeste i onemogućavanje lokalne međusobne pomoći građana, koja je u ovom trenutku više nego neophodna. Mere karantina direktno ugrožavaju život i zdravlje najsiromašnijih stanovnika Srbije, koji nemaju uslova da se samoizoluju u svojim stanovima.

Pitanje stanovanja u uslovima karantina postaje pitanje života i smrti, a kao jedini odgovor na ovu situaciju država je ponudila novčanu i zatvorsku kaznu. Oni bez krova nad glavom su i dalje prinuđeni da spavaju na ulicama, jer je sistem prve linije odbrane od korona virusa zakazao. Međusobna pomoć koju organizuju stanovnici gradova i sela u Srbiji zahteva slobodu kretanja. Potencijalno uvođenje celodnevnog policijskog časa, kojim nam predsednik preti, onemogućiće totalno i rad ono malo inicijativa koje pokušavaju da organizuju pomoć onima kojima je najpotrebnija.

Represivne mere karantina i pedagoški pristupi samozvanih političara-eksperata neće pomoći u suzbijanju epidemije. Mnogi stručnjaci, uključujući i Svetsku zdravstvenu organizaciju, ukazali su i na to da samo mere karantina nisu najučinkovitiji način delovanja u sprečavanju širenja koronavirusa i epidemije. Edukacija je u ovim trenucima ključna. Stanovništvo planete mora da bude dobro informisano u vezi sa posledicama širenja virusa i merama koje sami mogu da preduzmu. Zakon i represivna politička akcija nas neće spasiti. Samoizolacija nije i ne bi trebalo da bude kućni zatvor. Efektivni odgovor na pandemiju zahteva odgovorno ponašanje spram drugih i donošenje solidarnih etičkih odluka.

Ipak, nadolazeća katastrofa, nije samo individualna odgovornost građana, kako pokušavaju da nas ubede, već posledica kapitalističke šok terapije, decenija uništavanja javnog zdravstva, kapitalističkog načina proizvodnje hrane i uništavanja prirode, kao i uvođenja kontraproduktivnih mera karantina.

Umesto na mere karantina i mere štednje s biološkim implikacijama, fokus je neophodno premestiti na obnavljanje, izgradnju javnih resursa i masovno testiranje stanovništva, koje se pokazalo kao mera koja dugoročno može pomoći u lokalizovanju širenja virusa, kao i na ulaganje resursa u istraživanja i proizvodnju vakcine. U dezorijentisanom zatvaranju netestiranih ljudi u karantin, oni se pretvaraju ne samo u neodgovornu decu koja potencijalno raznose virus, već postaju i kolateralna šteta nesmotrenih upravljača zatvora, koji ih upravo svojim ponašanjem konstantno dovode u opasnost od zaraze.

Na kraju, izvesno je da će efekti politika i praksi karantina trajati mnogo duže nego samo vanredno stanje. Post-karantinska Srbija obećava mesto primene novih mera kontrole i sprečavanja kretanja kako bi se zaustavile buduće pandemije. Takva situacija, kako primećuju Michele Lancione i AbdouMaliq Simone, otvara mogućnost za organizovanje protiv utamničavanja kao novog oblika života u nastajanju.

Danas 24. marta se već čini da je počelo. Grupa ljudi koja je danima bila zaglavljena na francuskom aerodromu, konačno je uspela da se vrati u Srbiju. Po dolasku odvedeni su u izbeglički kamp na Paliću. Zbog neuslovnog smeštaja, u kakvom su i u drugim mestima inače prinuđeni da borave migranti, nedostatka hrane i nepostojanja uslova za održavanje osnovne lične higijene, zatvorena grupa je pokušala da razvali kapiju i izađe napolje. Policija je odgovorila primenom sile.

Foto: Marko Risović / Kamerades

COVID-19, svi ga manje-više imaju

Jutrom, po pristizanju, a pre početka rada, sve osobe će oprati ruke, posvetiti svoj rad Bogu i prekrižiti se.

Saint-Maur, citiran u Michel Foucault, Nadzirati i kažnjavati

Ja i moj strah hodamo zajedno, 2020. godine, pod maskom koju je moja prijateljica Slovakinja sašila, dok još nije napustila mene, moj stan i Beograd, da bi se vozila automobilom 23h, i bila odbijena na granici da uđe u zemlju u kojoj plaća poreze, ima stalni posao, plaća kiriju i ima zdravstveno osiguranje, samo zato što u toj zemlji nije rođena i u njenim institucijama nije izvadila stalnu dozvolu boravka. Ja i moj strah, idemo zajedno pod maskom sa printom ružičastog leoparda koji je moj nekadašnji šal, koji sam nosila prije deset godina na koncerte, i koji je uvijek bio predmet interesa-divljenja-podsmijeha, a sada je maska koja u istom obliku i dezenu, stoji na licima još tri moje prijateljice.

Zamišljam kako, ja i moj strah hodamo pod maskom do svratišta, sa konzervama, lekovima, svratišta koje je jako blizu mog naselja, a za koje nisam ni znala da postoji, dok država, njeni aparati i oni koji obema instancama, a sada i našim životima, upravljaju, nisu iz dana u dan uspostavljali sve duži i duži policijski čas. Šetam brzo, i šetam, naravno, prije početka policijskog časa. To mogu samo još da zamišljam ili radim samoorganizovano, jer je od uvođenja vanrednog stanja u svratištima zabranjeno primanje donacija.

Ja i moj strah hodamo zajedno, 1993. godine, a gas maska je na nebu, moja krasna i velika vizuelna halucinacija. Mama i tata hodaju pored mene, hodaju brzo i hodaju, naravno, prije početka policijskog časa, a tata je onaj koji je kući s ratišta donio gas masku, koja je onda, krupna, skočivši sa terase gdje ju je ostavio, skočivši na nebo pored krupnog mjeseca, počela da me prati iznad brda, kojim se penjemo da stignemo do dedinog stana, a sve, naravno, prije početka policijskog časa.

Ako to ne bude dovoljno i ako bude mnogo ljudi na ulicama policijski čas biće od 13h do 5h.

U srcu disciplinarnih režima funkcionalan je sistem sitnih kažnjavanja.

A mi očigledno ne umemo da budemo dovoljno disciplinovani.

Pod riječju kazna razumijemo sve što može učiniti da djeca osjete prekršaj koji su počinili, sve što može da ih ponizi, ili ih zbuni: hladnoća, indiferentnost, propitivanje, ponižavanje.

Božja kazna ili ipak kazna za kapitalizam? Kazna koju jedni drugima namećemo?

Za svako nepoštivanje vladinih mera koje rezultira smrću, prekršioce očekuje petogodišnja kazna zatvora i novčana kazna od 5.000 do 25.000 evra.

Svaka zaražena osoba ili osoba koja je bila u kontaktu s osobom kod koje je potvrđen Covid-19, a koja odbije izolaciju, kazniće se s 2.500 evra.

U Bugarskoj.

A kod nas već pljušte kazne za kršenje policijskog časa.

Kršenje policijskog časa tretira se kao delo nepostupanja po zdravstvenim propisima za vreme epidemije, za koje je, po Krivičnom zakoniku, zaprećena novčana kazna (od 100.000 do čak milion dinara), ili zatvorska sankcija do tri godine.

A u trenutku redigovanja teksta kazna je povećana i do dvanaest godina. Pošto se najnezaštićeniji najčešće i nađu na ulici van vremena u kom je kretanje dozvoljeno (poput penzionera koji mogu da kupuju u vremenu od 4h do 7h ujutru, dakle za vrijeme trajanja policijskog časa), apsurd i kontradikcija, sistemskog a nesistematičnog nadziranja i kažnjavanja, ne prestaju da eksponencijalno rastu u vestima, i u našim životima, dok na isti način raste i broj zaraženih.

U Crnoj Gori vlada je javno objavila spisak svih lica koja moraju da budu u samoizolaciji, sa sve pripadajućim adresama. Zamišljam da svi vladari zainteresovano gledaju u nacrte za panoptikume-karantine.

Sistem je godinama proizvodio biološku, ekonomsku i političu krizu, koju sada nije u stanju da reši, pre svega zbog nefunkcionalnog javnog zdravstvenog sistema, u koji su, opet sistemski, iz godine u godinu, smanjivana ulaganja.

Suzan Zontag u knjizi Sida i njene metafore iz 1989. godine, uvjerljivo objašnjava da se od romantizacije koja je donekle pratila zarazne bolesti sifilis i tuberkulozu (samo osetljive duše i genijalni umovi mogu da se inficiraju), u vezi sa kancerom, a naročito AIDS-om prešlo u domen stigmatizacije, kako bolesti tako naročito i obolelih, a tada u javni diskurs ulazi i ratna retorika:

Glomazna metafora opstaje kada se bolest redovno opisuje kao pojava koja napada društvo, a pokušaji da se smanji stopa smrtnosti nazivaju se bitkom, borbom, ratom.

Angela Merkel je u svom obraćanju povodom zatvaranja spoljnih granica EU, i granica nacionalnih država unutar unije, rekla da se Nemačka nije susrela sa ovakvim izazovom i potrebom za solidarnošću još od pada Berlinskog zida, pa još i dalje – od Drugog svetskog rata, a Aleksandar Vučić je ritualno zazvao sve ,,srpske’’ bitke iz dvadesetog veka. Zontag ovo dalje pojašnjava:

Gde je nekad stajala figura jednog lekara, koji vodi bellum contra morbum, rat protiv bolesti, danas stoji celo društvo.

Mi smo danas, u jeku pandemije virusa korona, otišli mnogo dalje od stigmatizacije, stigli smo do: kriminalizacije bolesti i obolelih, poziva na denuncijaciju, naoružanih vojnika i policajaca koji hodaju praznim gradovima i nadziru, kontrolišu i kažnjavaju. Na drugoj strani političkog spektra, i preuzimanja i inverzije upotrebe ratnog diskursa i terminologije, možemo da razmotrimo pojavu i ideje nemačkog radikalnog pokreta Socijalistički kolektiv pacijenata, koji je djelovao pod sloganom: ,,Pretvori bolest u oružje’’, i pod pretpostavkom da bolest u društvu postoji kao neporeciva činjenica, a da je virus zapravo kapitalistički sistem.

Zamišljam kako, za nekoliko nedjelja, mjeseci ili godina, na nebu ispred nekog noćnog kluba vidim gomile toplomjera, koji me prate dok hodam da bih bila u blizini drugih ljudi, drugih tijela, kao što me gas maska s neba pratila dok sam išla do dede, kako ljudi ispred kluba stoje na propisanoj udaljenosti, kako sekjuriti upire svoj mobilni telefon prema meni da mi bezkontaktno izmjeri tjelesnu temperaturu.

Zamišljam da mi je temperatura niža od 37 i da mogu da uđem u klub.

Kažnjavanje je samo jedan elemenat dvostrukog sistema: kažnjavanja i nagrađivanja.

Zamišljam kako moja mama koja ima preko šeszdest i pršti od životne energije u svom neprestanom FOMO-u i želji da obilazi koncerte po postjugoslaviji i Evropi, ne može nikad više da prisustvuje okupljanjima za više od sto ljudi, jer je to u koristi njenog zdravlja, i u koristi javnog zdravlja. I zamišljam da mi je to sasvim uredu, da je njoj to sasvim uredu, da u potpunosti i bez pogovora, pristajemo na to, jer nam nikakakav izbor nije dat.

Pregled i kontrola normalizuju tehnike pridržavanja hijerarhije i normalizovanja prosuđivanja i suđenja. Normalizirajući pogled, nadgledanje je ono što što omogućava kvalifikaciju, klasifikaciju i kažnjavanje.

Kako će izgledati društvo u kom svi nadgledamo jedni druge, a vlada nas neprestano sve zajedno nadgleda, i u kom će, kao u Floberovom Rečniku otrcanih misli: ,,Sifilis. Svi ga manje-više imaju’’, isto moći da se kaže i za koronu.

Ne terajte me da uvedemo policijski čas 24 sata dnevno.

Ako ne budemo disciplinovani, nikad neće biti kraj.

Prethodni članak

Kakve su šanse da radnička klasa ne izvuče deblji kraj krize

COVID-19 i njegove metafore, II deo

Sledeći članak