Ali Gutnikova (Alli Gutnikova), dvadesettrogodišnja urednica časopisa „Doxa“ jedna je od četvoro bivših urednika i urednica ovog studentskog medija protiv kojih se od 14. aprila 2021. vodi krivični postupak prema optužnici po članu 151.2 Krivičnog zakona Ruske Federacije za „uključivanje maloletnika u radnje opasne po njihov život” zbog trominutnog video snimka u znak podrške studentima kojima je pretilo isključenje sa univerziteta zbog učešća na mitingu podrške Alekseju Navaljnom 2021. Na video snimku ona je, zajedno sa svojim kolegama, kourednicima, govorila o tome da je protivzakonito izbacivati studente i studentkinje sa fakulteta zbog učestvovanja u protestima.
Od tada, skoro godinu dana Ala Gutnikova, Nataša Tiškevič, Volođa Metelkin i Armen Aramjan su u kućnom pritvoru, sa pravom da napuste kuću samo dva sata tokom dana.
Na sajtu ovog studentskog časopisa, pod naslovom „Slučaj Doxa“, stoji obaveštenje da i tokom trajanja suđenja nastavljaju sa radom: „Nismo prestali da pokrivamo vojnu agresiju na Ukrajinu, uprkos cenzuri i represiji.“
Na završnoj reči tokom sudskog procesa koji je okončan dvogodišnjom kaznom prisilnog rada i trogodišnjom zabranom administriranja web stranica Ali Gutnikova je održala osnažujući i hrabar govor u kojem nije govorila o samom procesu već o „zaista važnim stvarima“ koje je tokom svog mladog života učila čitajući književnost, poeziju, teoriju i filozofiju. Za sada nije jasno gde i na koji način će svoju kaznu izvršavati.
„Neću govoriti o slučaju, pretresima, ispitivanjima, svescima, suđenjima. To je dosadno i besmisleno. U posljednje vrijeme pohađam školu umora i ljutnje. Ali sam i prije uhićenja uspjela upisati školu o sposobnosti pričanja o zaista važnim stvarima,“ prve su reči njenog govora kojima je dala uvod u njegov sadržaj:
„Htjela bih govoriti o filozofiji i književnosti. O Benjaminu, Derridi, Kafki, Arendt, Sontag, Barthesu, Foucaultu, Agambenu, o Audrey Lord i bell hooks. O Timofeevoj, Tlostanovoj i Rahmanjinovoj.
Htjela bih govoriti o poeziji. Kako čitati modernu poeziju. O Gronasu, Daševskom i Borodinu.
Ali sada za to nije ni vrijeme ni mjesto. Svoje ću male nježne riječi sakriti na vrhu jezika, na dnu grkljana, između želuca i srca. I reći ću samo malo.“
Tokom govora se osvrnula i na druge autore koji su joj bili inspiracija i od kojih je učila, poput Ane Ahmatove, Evgenije Ginzburg, Bulata Okudžave, Edit Pjaf, jevrejskih mudraca, Hemingveja, Odri Lord (Audre Lorde) i mnogih drugih.
„Vjerujem da je svijet stvoren za nježnost, nadu, ljubav, solidarnost, strast, radost.
Ali u svijetu postoji užasna, nepodnošljiva količina nasilja. A ja ne želim nasilje. Ni u kojem obliku. Ni u formi učiteljskih ruku u hlačicama učenica, ni šaka pijanog oca obitelji na tijelima žena i djece. Kad bih odlučila nabrojati sve nasilje koje me okružuje, dan, tjedan ili godina mi ne bi bilo dovoljno. Da biste vidjeli nasilje oko sebe, samo trebate otvoriti oči. Moje su oči otvorene. Vidim nasilje i ne želim ga. Što je nasilja više, to ga više ne želim. A najviše od svega ne želim najveće i najstrašnije nasilje.“
U završnici govora istakla je apsurdnost procesa i osnažujućim rečima u kojima podstiče na hrabrost i borbenost poručila:
„Budite kao djeca. Nemojte se bojati pitati (sebe i druge) što je dobro, a što loše. Nemojte se bojati reći da je kralj gol. Ne bojte se vrištati, briznite u plač. Ponavljajte (u sebi i drugima): 2+2=4. Crno je crno. Bijelo je bijelo. Ja sam čovjek, jak sam i hrabar. Jaka sam i hrabra. Jaki smo i hrabri.
Sloboda je proces kojim razvijate naviku da budete nedostupni za ropstvo.“
Kompletan govor ove neustrašive dvadesettrogodišnjakinje možete naći na sajtu časopisa „Doxa“ a u prevodu Danijele Lugarić Vukas na sajtu književnika Miljenka Jergovića.
V.K.
