Književnost, osim što zauzima značajno mesto u kulturnoj proizvodnji, može u velikoj meri uticati i na formiranje političkih i ideoloških stavova ljudi. Prisutnošću književnosti u medijima i obrazovnom sistemu ovaj uticaj se povećava, a sa njime i pitanje kako takav društveni uticaj književnosti usmeriti ka levim antikapitalističkim politikama.
Jedan od pojmova kojim se u javnom prostoru često operiše jeste i pojam angažmana u književnosti, iako ni približno nemamo konsenzus oko njegovih mogućih značenja. U procesu razumevanja tog pojma, možemo krenuti od toga da pod njim podrazumevamo bilo kakav angažman bilo kog književnog teksta u okviru bilo koje ideologije – bilo da je reč o situaciji u kojoj autor svesno ispisuje svoj tekst u određenom ideološkom ključu ili o situaciji u kojoj autor nesvesno reprodukuje hegemone ideološke narative. Međutim, čak i u slučaju da prihvatimo tu izrazito široku i nepreciznu definiciju, i dalje govorimo o nizu vrlo različitih praksi koje možemo (i moramo) zasebno posmatrati da bismo razumeli trenutne i potencijalne političke domete koje književni tekst može imati u kontekstu naše društvene stvarnosti.
O brojnim aspektima ove teme razgovarali smo sa sagovornicima koji se književnošću bave na različite načine, ali im je, svakom na svoj način, angažman važna stavka u pisanju. Naši sagovornici su Boris Postinkov (esejista i književni kritičar), Maja Solar (pesnikinja) i Marko Pogačar (pesnik).
Šta je po vama angažovana književnost, kako biste je definisali?
Boris Postnikov:
Ako pođemo od premisa da je književnost uvijek ideološki orijentirana – najviše onda kada se doima ideološki nevinom – i da je književnost baš uvijek politična – jer je i apolitičnost naposljetku politička pozicija – onda bi angažiranu književnost vjerojatno bilo najjednostavnije približno odrediti kao književnost koja od svoje ideološke i političke dimenzije ne bježi. Koja je, dakle, manifestno a ne samo latentno ideološka i politična.
Važno je samo ne izjednačavati angažman s tezičnošću ili parolaštvom, jer se on ostvaruje, primjerice, već i uvođenjem drukčijih eksplanatornih matrica: kada, recimo, Robert Perišić u „Području bez signala“, po mome sudu politički najintrigantnijem postjugoslavenskom romanu u posljednjih nekoliko godina, u pripovijest o raspadu Jugoslavije uvodi ekonomsku dinamiku osamdesetih, mjere štednje, neuspjele radničke štrajkove i postepeno okretanje radnika nacionalističkoj ideologiji u nedostatku drugih suvislih identifikacijskih narativa, onda u toj priči koja prati skrivene linije kontinuiteta između kasnog socijalizma, uspona nacionalizma i restauracije kapitalizma već imate izvjesno pomjeranje fokusa koje je politički neusporedivo potentnije od izvikivanja slogana ili pretvaranja likova u glasnogovornike različitih pozicija. A književni angažman za koji bih se ja zauzeo isti je kao i bilo koji drugi angažman za koji se zauzimam: lijevi i antikapitalistički.
Marko Pogačar:
U razgovoru oko angažmana u književnosti nastojim krenuti od pojma kojim se već neko vrijeme bavim i koji sumira ono što bezuvjetno očekujem od svake književnosti, a to je nulti stupanj angažmana. On bi, ukratko, podrazumijevao permanentan rad na osvještavanju imanentne političnosti i ideologičnosti književnog teksta – svojevrstan proboj iz okvira lažne svijesti teksta – te svoje pozicije kao pisca, koja je također neminovno politična i uronjena u ideologiju.
Prvi i osnovni rezultat tog procesa trebala bi biti kritička refleksija koja vodi do odbacivanja nesvjesnog ili nekritičkog perpetuiranja dominantnih, hegemonijski interpeliranih ideologija u književnom i svakom drugom tekstu. To, da se poslužim klasičnom metaforom, smatram nekom vrstom baze, nekom sine qua non. Zatim dolazimo do toga da književnost za mene mora prije svega biti, (po)stati književnost, i tu još uvijek nalazim veoma korisnim Jakobsonovu tipologiju imanentnih funkcija književnog teksta, te njegovo definiranje preko dominante poetske funkcije. Tome dodajem premisu „radi dobro“ nasuprot onoj „radi lijepo“, što je formula svakog kiča.
Za mene je, dakle, prilično, iako ne posve nevažno čime se književni tekst bavi, pogotovo u današnjim recepcijskim uvjetima u književnom polju. Sve više tu mislim u Adornovom smjeru. Ukratko, ako je proizvođač teksta, koji kreće iz osviještene pozicije, iz „nultog stupnja“, sposoban neke „velike“ i važne, aktualne dnevnopolitičke ili općenito eksplicitno političke teme transkodirati tako da proizvodi vrhunski književni tekst, apsolutno podržavam izbor eksplicitno političkih, aktualnih tema. Ako proizvođač teksta to nije, a čitateljska praksa nam govori da je to kod izbora takvih tema najčešće slučaj, onda vrlo brzo prelazimo na područje dominantne referencijalne ili neke druge funkcije, što nas izvodi iz književnosti i odvodi u prostor pamfleta. Najčešće nas istovremeno odvlači i u domenu kiča. A svaki savez s kičem, makar i naoko privremen, dugoročno je apsolutno poguban. Kič je politička kategorija par excellence. Ova se pozicija može na prvi pogled doimati elitističkom, no vjerujem da je dugoročno jedina održiva.
Maja Solar:
Zbog prostranstva pojma angažman (koji ne mora nužno upućivati na politički angažman), meni ovaj pojam znači malo i više me zanima pojam politike u vezi s književnošću. Nema književnosti van društvenih i proizvodnih odnosa, utoliko je ona već određena i politikom. Ako je književnost kao praksa deo proizvodnih odnosa, onda je prvo pitanje kako se ona u tim proizvodnim odnosima organizira, koji su uslovi za to da se neko uopšte bavi književnošću i kome je to moguće, a kome ne.
Dakle, književnost se ne događa u nekom eteričnom prostoru „kreativnosti“, nego najpre moraš imati prostor za pisanje, sredstva za pisanje, hranu (pare da je platiš, vreme da je pripremiš ili situaciju u kojoj platiš nekoga ko je eksploatisan da ti je pripremi, ili situaciju u kojoj koristiš nečiji besplatan rad da je pripremi), slobodno vreme da pišeš (koje je za mnoge u datoj situaciji luskuz), knjige koje čitaš i koje su deo procesa rada na jeziku, pristup znanju i kulturi itd. Dalje, pošto ne pišeš za sebe, drugi deo ovog materijalnog korova književnosti jeste ulazak u institucionalni zverinjak izdavaštva, sistema (ne)isplaćivanja honorara za pisanje, distribucije i vidljivosti književnog rada, književnih nagrada, rezidencijalnih programa, javnih čitanja itd., i tu je jasno da je to jedno složeno i vrlo gadno političko polje.
Ako malo uopštimo stvari, mogli bismo reći da su u postjugoslovenskom kontekstu dominantne dve ‒ na prvi pogled sučeljene ‒ slike o „društvenoj“ ulozi pisca. S jedne strane, imamo krajnje konzervativno, desničarsko shvatanje pisaca kao (narodnih) mudraca, a same književnosti kao prostora koji služi reprodukciji dominantnih identitetskih obrazaca (etničkih, klasnih, seksualnih, rodnih, kulturnih itd.). S druge strane, postoji i čitav niz različitih varijacija koje pisce predstavljaju kao individualce „iznad političkog“, koji „služe samo književnosti“ i koji su u borbi „protiv svih totalitarizama“.
Na tom tragu, relativno je česta duboko konzervativna slika o piscima kao „zabrinutim intelektualcima“ koji se, s vremena na vreme, oglašavaju kako bi s distance komentarisali epohu u kojoj žive (dobar primer ove pozicije su vrlo česta pisanja u centrističkim medijima – recimo, u „Nedeljniku“ u gotovo svakom broju možemo čitati konačne intervjue, političke testamente i slične patetično notirane tekstove, bilo da se njihovi junaci zovu Umberto Eko ili Matija Bećković, Mario Vargas Ljosa ili Dobrica Ćosić). Unutar javne sfere postoji još čitav niz individualističkih modela na koji se predstavljaju pisci – od autora koji pokreću škakljive teme, preko autora koji se bave formalnim eksperimentima u tekstu, pa do autora koji su romantični pop gubitnici koji, između piva i džointa, iznose depresivne lamentacije nad svetom u kom žive.
Uprkos pokušajima da se stvori jak antagonizam između „tradicionalističkih“ i „individualističkih“ pozicija, kad se ogole mehanizmi njihovih delovanja (sasvim na tragu teksta „Literature is liberalism“ Sare Brulet, u kome je autorka pisala o dominantnoj percepciji književnosti kroz problematiku Nobelove nagrade), dolazimo do toga da pisci, načelno, nisu realni činioci u društvenim i političkim odnosima, već su ‒ kroz idealističku predstavu o usamljenim pojedincima koji lebde iznad stvarnosti ‒ stavljeni u povlašćenu komentatorsku poziciju.
Boris Postnikov:
Postjugoslavenska književnost i javna slika o njoj nisu bile ni gluplje ni pametnije od konteksta u kojem su nastajale, pa tako i ova tradicionalističko-liberalna opozicija, koju s pravom ističete kao osovinu razumijevanja književnosti kod nas, uglavnom reproducira bifurkaciju obuhvatnijih ideoloških struja koje su osamdesetih osporavale socijalistički poredak: s jedne strane nacionalističke, s druge strane liberalne matrice. Logično je da obje pritom ostaju slijepe za točku vlastitog preklapanja: antisocijalizam.
Zato s jedne strane stoji pisac kao „nacionalni bard“, s druge pisac kao individualni korespondent viših umjetničkih istina, a pisca kao kulturnog radnika nema nigdje. Osnovni problem s obje mistifikacije utoliko je brisanje tragova konkretnih materijalnih uvjetovanosti bavljenja književnošću danas. A društvenu poziciju pisca nemoguće je shvatiti mimo njih.
Književnost nije bila ni pametnija ni gluplja od konteksta u kojem je nastajala, pa ni onim piscima koji su se devedesetih i nultih godina angažirali na antinacionalističkoj liniji, ostajući mahom slijepi za proces restauracije kapitalizma koji se oko njih odvijao, nema smisla privilegijom naknadne pameti oduzimati značaj koji su u konkretnim okolnostima imali. Mislim da je uputnije uočiti svojevrstan paradoks njihove pozicije: dok su unutar suženih ograda novonastalih država hrabro oponirali dominantnim nacionalističkim ideologijama, legitimitet su crpili iz hegemonijske liberalne matrice, „osude svih totalitarizama“ itd. Utoliko im je pozicija bila istodobno opozicijska i hegemonijska.
To se dosta dobro vidi na primjeru tretmana Drugog svjetskog rata u postjugoslavenskoj književnosti: niz tekstova poput „Geca i Majera“ Davida Albaharija, „Elijahove stolice“ Igora Štiksa, „Rute Tannebaum“ Miljenka Jergovića, dobrog dijela opusa Daše Drndić i tako dalje bavi se sudbinom Židova i motivima Holokausta, dok Narodnooslobodilačke borbe ili partizanskog pokreta u postjugoslavenskoj književnosti gotovo da nema. Ne želim reći da su ovi romani loši – Albaharijev je recimo sjajan – ali ostaje činjenica sistemskog prešućivanja ogromnog, presudnog, epohalnog aspekta perioda o kojem se piše. Naravno da nam je danas potreban novi registar za pisanje angažirane književnosti, a mislim da njegove naznake nalazimo u nekim tekstovima objavljenima u posljednje dvije-tri godine, u koje opet ulazi figura radnika, poput „Radnika i seljaka“ Viktora Ivančića, „Moje fabrike“ Selvedina Avdića, „Ljubavnog romana“ Ivana Sajko, već spomenutog Perišićevog „Područja bez signala“… Treba se nadati da to nije samo kratkotrajan odjek jedne u nizu ekonomskih kriza, nego početak novog, ozbiljnijeg književnog hrvanja s vlastitim kontekstom.
Marko Pogačar:
Problemi s obje te perspektive se, ako ih dovedemo do njihovih krajnjih konzekvenci, mogu svesti na dijametralno suprotnu refleksiju gore spomenute imanentne političnosti teksta i (ne)pozicioniranja autora ili autorice u odnosu na nju.
Prvi narativ tu političnost najčešće vulgarno eksplicira, kooptirajući književnost kao fundamentalnu veliku priču, pretvarajući je u hagiografiju nacije, vjere, krvi i tla. Rezultat su toga uglavnom čvrsto normirana i visoko normalizirajuća nacionalna žitija, koja služe upravo uspostavljanju i reprodukciji hegemone ideologije.
U drugom slučaju ta se političnost previđa, ili namjerno marginalizira ili ignorira. Treba uzeti u obzir da se druga matrica često javlja kao kontra onoj prvoj, kao odgovor na eksplicitnu hiperideologizaciju književnog teksta i konteksta. No ona, dosljedno izvedena, stremi lažnom eshatonu navodno postideološkog društva, jednog od aktivnijih i opasnijih suvremenih ideologema.Ljevica je sklona sebi gestom pripisati i prisvojiti „angažiranu književnost“, bez obzira o kojem stupnju, načinu i strategiji angažmana se radilo. Pogledamo li malo „statistike“, a i društveni učinak „angažirane književnosti“ na postjugoslavenskom prostoru, čini mi se da rezultat, bez ikakve dileme, i kvantitativno i kvalitativno (što se implementacije željenog učinka tiče), stoji na strani desnice; reakcionarnih, konzervativnih, nacionalističkih snaga. Ogledne primjere angažirane književnosti u navodnim znacima – koja je međutim imala dosta eksplicitan odjek i učinak, što nas opet tjera da neprekidno preispitujemo potrebu za tim navodnim znakovima, a uslijed toga i neke moje ranije formulirane teze – na ovim prostorima naći ćemo ne u toj šaci antiratnih i još manje antinacionalističkih romana, nego u Bećkovićevim i Ćosićevim knjigama, u Araličinim „romanima s ključem“, u lektire uvrštavanoj poeziji hrvatskih časnih sestara, sabornika i generala, kod Latića, u novije vrijeme u „antiratnim“ romanima optuženica za ozbiljne ratne zločine poput Tanje Belobrajdić – nabrajati bismo mogli do sitnih sati.
Maja Solar:
Književno suočavanje s ratom i s raspadom socijalističke Jugoslavije jeste suočavanje s našom realnošću i svim traumama kojima nas je ona obeležila. E sad, ako se ovo suočavanje provodi diskursom herojstva, nacionalizma, mačoizma, rasizma, ako se ovaj već emotivno nabijeni sadržaj pretvara u jeftino sredstvo ispredanja teksta ili se tekst samo uklapa u neku neprovokativnu naraciju sećanja (i taj imperativ politike sećanja trebalo bi dovesti u pitanje), opomene ili konstrastiranja s nekom drugom navodno civiliziranijom situacijom kojoj mi balkanski „primitivci“ trebamo težiti, onda mi to nije zanimljivo i verovatno neću čitati. Ali ovaj sadržaj se može ispisati i mnogo zanimljivije i politički progresivnije.
Na primer, baš nedavno sam čitala knjigu kratkih priča Lejle Kalamujić „Ne zovite me Esteban“, i ovde su sve te „skliske“ teme ‒ smrt majke, ratno i postratno iskustvo, a još sve pisano kao autobiografija – ali tekst je i intertekstualan (pojavljuju se Franc Kafka i Elizabet Bišop kao likovi), neke priče imaju i queer tematiku, nema ni trunke ritualiziranih književnih šablona.
Važna tačka za razumevanje pozicije u kojoj se književnost danas nalazi jeste i promišljanje njenog mesta u medijima (svejedno da li govorimo o književnoj kritici, specijalizovanim medijima ili emisijama za književnost, kulturnim rubrikama u mejnstrim medijima ili ma kom drugom prostoru) i, opšte uzev, javnom diskursu. Naravno, i ovde je hegemoni uticaj desnih narativa jak, međutim da li (po vama) uopšte postoje procepi u kojima se književnost može tretirati kao nešto što nije tek puko sredstvo reprodukcije poželjnih identiteta, ili tek još jedna tržišna niša u kojoj je knjiga samo proizvod koji podleže logici kapitalističkog načina proizvodnje?
Boris Postnikov:
Književnost je izgubila najveći dio simboličkog kapitala koji je imala do prije četvrt stoljeća, i to se jasno vidi u njenom medijskom tretmanu. Standardne lamentacije o smrti književne kritike, nestanku „pravih vrijednosti“ i slično ipak ne drže vodu, ili su, u najboljem slučaju, samo dio priče. Recimo, kada zbrojite književne kritike koje se u Hrvatskoj objavljuju u različitim medijima, dolazite do prosjeka od dva-tri kritička teksta dnevno: preuzetno je govoriti o smrti književne kritike uz takvu hiperprodukciju. O gubitku njenog utjecaja, s druge strane, nema spora.
Zato komercijalni mediji traže druge načine kako da književnost učine kurentnom robom, pa smo početkom stoljeća imali fenomen FAK-a, Festivala alternativne književnosti, koji je pisce nakratko pretvorio u medijske zvijezde, kasnije trend korporacijski sponzoriranih nagrada, koje su se ugasile ili ozbiljno srozale s početkom ekonomske krize, sada je tu krimi-biblioteka „Balkan Noir“ tabloida „24 sata“…
Dakle, postoji neka vrsta paralelnog toka malih, specijaliziranih portala i časopisa koji najvećim dijelom počivaju na entuzijazmu urednika i suradnika, dok s druge strane pratimo cikluse spektakularizacije u mainstreamu. Tako je barem u Hrvatskoj, govorim o ovdašnjoj medijskoj situaciji jer je ipak dosta bolje poznajem od situacije u drugim postjugoslavenskim državama. Sudbina medijskog tretmana književnosti, pa onda i konfiguracije tog prostora, njegovog političkog dometa i slično, u krajnjoj liniji – kao i mnogo toga drugog kada su mediji u pitanju – ovisi o politici javnog financiranja i potpore medijima. A ta je politika, nažalost, do sada uvijek išla naruku velikim komercijalnim igračima.
Marko Pogačar:
Ne bih se posebno osvrtao na problematiku trenutnog položaja književnosti i uz nju vezanih stvari u mainstream medijima, čini mi se da je situacija prilično poznata i elaborirana. No kako te prostore povratiti ili osvojiti, odnosno stvoriti nove, kompleksno je pitanje, koje ulazi u domenu ovog maloprije spomenutoga teškog posla ponovnog uspostavljanja i širenja područja borbe. U iskušenju sam upotrijebiti svojevrsnu „posve istinitu floskulu“ da je tom problemu nužno pristupiti sistemski, da su predispozicije u postojećim agresivno nametnutim okvirima jako mršave. No ne mogu reći da trenutno vidim neke realne mogućnosti za promjene toga ekstremno opresivnog sistemskog okvira, a ne pada mi napamet mlatiti tuđim kurcem po koprivama.
No to nipošto ne znači da treba odustati od borbe; čini se da se moja osobna maksima u posljednje vrijeme sve više približava onoj Gramšijevoj o pesimizmu razuma ali optimizmu volje. U tom svjetlu, treba tražiti, iznalaziti i iskušavati stalno nove mikrostrategije i taktike, kretati se sitnim detonacijama kroz mrežu moći, osvajati male slobodne teritorije na književnom i drugim poljima – držati kote dok ide, a onda pokušavati iznova s nečim drugim. Takvih teritorija ima, one propadaju i smjenjuju ih nove, može se reći da neka dinamika i te kako postoji.
Maja Solar:
Kako sam već rekla, književnost je deo proizvodnih odnosa, dakle i ona je bojno polje. Ona se u nama savremenim proizvodnim odnosima upravo organizira kao tržišna praksa, a protiv toga se možemo boriti samo politizacijom – dakle ako nam je jasno da je reč o politici koja određuje književnost a ne o bogomdanim talentima koji su eto zaslužili da dobijaju nagrade, da se pojavljuju u medijima i da budu deo tog tržišta. Prostora koji su „izvan“ toga čini mi se skoro da nema.
Internet može biti koristan, u smislu da se objavljuju tekstovi koji nisu uspeli da zadovolje kanonske i tržišne kriterije pa nisu objavljeni drugačije, ali jasno je da internet nije polje slobode. I pored činjenice da internet beskrajno ubrzava cirkulaciju književnih proizvoda, to nije mesto gde se dominantni obrasci u kulturi suštinski menjaju. Bežanje iz „institucionalnog“ polja kulture, koje podleže svim surovim kapitalističkim kriterijumima, čini mi se nije dobra strategija. Kao ni bilo koji eskapizam. To je kao da smo odlučili da ostavimo stvari kakve jesu, da ostavimo da se književnost nastavi organizirati na isti način na koji se upravo sada organizira i da pustimo onima koji su na pozicijama moći da rade šta hoće, uzimaju para koliko hoće, da konstruišu kanone i utuvljuju školskim generacijama u glave šta je književnost folkloristikom koja se često opasno približava fašistoizaciji. Možda bismo trebali voditi pozicioni rat, u gramšijevskom smislu ‒ ušančiti se u kulturne rovove širom društva i pametno se boriti za književnost za ljude (a ne za elite, za tržište, za desničare itd.).
