Hapšenja, novčane kazne, prebijanja – Kome smeta „Krov nad glavom”

Solidarnost je odbrana od represivnog sistema. ZIO je skraćenica za kriminalizaciju solidarnosti.

Pravo na adekvatno stanovanje je ljudsko pravo zagarantovano međunarodnim konvencijama, koje su deo pravnog poretka Srbije. Ipak, svaka peta osoba na svetu i svaka deseta osoba u Srbiji strahuje od gubitka krova nad glavom. U situaciji pandemije, uslovi stanovanja još više dobijaju na značaju, jer je kućna izolacija jedna od glavnih mera u sprečavanju širenja virusa. Međutim, čak ni tokom pandemije prinudna iseljenja ljudi iz njihovih jedinih domova nisu prestala, a aktivisti koji se bore protiv deložacija i dalje su na udaru izvršitelja, poverilaca, ali i države.

Prinudna iseljenja i otpor

Iako je država u obavezi da se stara o stanovanju, Republika Srbija u slučajevima prinudnih iseljenja daje prednost zaštiti instituta privatne svojine u odnosu na zaštitu prava na adekvatno stanovanje. Šta ovo konkretno znači?

Prema Zakonu o izvršenju i obezbeđenju (ZIO), prinudna naplata duga može se izvršiti prodajom nekretnine u kojoj dužnik stanuje i čiji je vlasnik, bez obzira na to da li je ta nekretnina jedini dom dužnika. Drugim rečima, ljudi se u skladu sa zakonom mogu učiniti beskućnicima. Država, pri tome, žrtvama deložacija ne obezbeđuje alternativni smeštaj, a programi socijalnog stanovanja u Srbiji su nedovoljno razvijeni. Ovakve okolnosti idu naruku poveriocima, a najviše pogađaju sitne dužnike, žrtve prevara s prodajom i knjiženjem stanova, radnike privatizovanih preduzeća, izbeglice i druge ekonomski ugrožene pojedince i porodice.

Otpor prinudnim iseljenjima dolazi od malobrojnih aktivista i solidarnih građana okupljenih u Združenoj akciji „Krov nad glavom” (KNG), koja je od 2017. godine aktivna u Beogradu i Novom Sadu, a od 2019. i u Subotici.

Aktivisti i aktivistkinje KNG trpe različite pritiske i napade: finansijske pritiske kroz novčane kazne, neprofesionalno i nezakonito postupanje policije na deložacijama, fizičke napade i neefikasnost policije u otkrivanju počinilaca, a kao posebna vrsta zastrašivanja izdvajaju se skorašnja hapšenja aktivista KNG na antirežimskim protestima.

Novčane kazne – daleko od očiju javnosti

Izmene i dopune ZIO, koje su počele da se primenjuju 1. januara ove godine, predviđaju mogućnost izricanja visokih novčanih kazni svakome ko ometa ili sprečava sprovođenje prinudnog izvršenja. Aktivisti KNG su i ranije plaćali kazne, ali novim zakonom je i samo sprečavanje deložacija postalo kažnjivo, što dotad nije bio slučaj.

Povrh toga, ZIO predviđa da izvršitelji – koji su u suštini preduzetnici motivisani profitom – mogu sudovima da predlažu koga da kazne. Na taj način se privatnim licima daje kontrola nad aktivizmom.

Rezultati se već vide u praksi. Pre nekoliko nedelja sud je novčano kaznio troje aktivista KNG na predlog izvršiteljke, iako niko od njih troje nije ni bio na iseljenju za čije su navodno ometanje kažnjeni. Sud od izvršiteljke nije tražio nikakav dokaz da su aktivisti prekršili zakon.

Novčane kazne su efikasan način za gušenje aktivizma, jer prolaze nezapaženo i ne stvaraju državi negativni publicitet. Kako kaže jedan od aktivista KNG koji je želeo da ostane anoniman:

„Najefikasniji način da ljudi ne dolaze je da im se zapreti visokim novčanim kaznama. Onda nema onih atraktivnih snimaka na Fejsbuku gde su neki ljudi u konfliktu s policijom. Ta situacija je očigledna i jednostavna; građani s jedne, policijski kordon sa druge strane, ovamo neki uterivač dugova, ovamo neka sirotinja, to je dosta rečito samo po sebi. Dok je novčano kažnjavanje tamo negde, gde se ne vidi.“

Policija kao servis izvršitelja

ZIO ovlašćuje policiju da samoinicijativno ili na zahtev izvršitelja upotrebi silu protiv onih koji ometaju ili sprečavaju izvršenje, bez obzira na to da li narušavaju javni red. Time se policijski službenici – koji prema Zakonu o policiji imaju dužnost da služe građanima i zajednici – i formalno stavljaju u službu interesa izvršitelja i poverilaca.

Prema svedočenjima aktivista KNG, policajci na prinudnim iseljenjima često krše zakon ili neprofesionalno postupaju – od odbijanja da se legitimišu, preko ograničavanja slobode kretanja aktivista, pa sve do seksualnog uznemiravanja aktivistkinja, nesrazmerne upotrebe sile i upućivanja pretnji.

U junu 2019. godine, dvojica aktivista KNG iz Novog Sada pretučena su „bokserima“ i metalnim šipkama, pri čemu su jednom od njih nanete teške telesne povrede. Napadače, za koje aktivisti sumnjaju da ih je angažovao jedan izvršitelj, policija do danas nije pronašla. Kako navodi pretučeni aktivista, policajci su ih zavlačili i zastrašivali:

„Radili su na tome da nas odvrate od prepoznavanja, rekli su nam da ako pogrešimo na prepoznavanju, ta lica mogu da podnesu krivičnu prijavu protiv nas.“

Neefikasnost policije u ovakvim slučajevima ugrožava bezbednost aktivista, ali govori i o neprijateljskom odnosu države prema aktivizmu.

Još jedan pokazatelj odnosa vlasti prema KNG je skorašnji slučaj u kojem je policija pokrenula prekršajni postupak protiv aktiviste KNG jer je navodno učestvovao u tuči, iako postoji snimak na kojem se jasno vidi da je aktivistu u stvari fizički napao poverilac.

Hapšenja na protestima

Napadi na aktiviste KNG su se nastavili i na antirežimskim protestima koji su se širili Srbijom tokom druge nedelje jula. Protesti će ostati zapamćeni po policijskoj brutalnosti. Dok je više desetina demonstranata zadobilo telesne povrede, prema nezvaničnim informacijama, preko stotinu građana je uhapšeno. Među uhapšenima su bila i četvorica aktivista KNG – Miran Pogačar iz Novog Sada i Vladimir Mentus, Igor Šljapić i Mario Marković iz Beograda.

Miran Pogačar je jedan od ljudi koji su stali na čelo protesta u Novom Sadu, o čemu ste mogli da čitate na Mašini. Pogačara je policija privela posle protesta, određen mu je pritvor od 48 sati, a optužen je za krivično delo nasilničkog ponašanja – iako postoje snimci koji to demantuju. Važno je pomenuti da je hapšenje usledilo nakon pročitanih zahteva i nakon Miranove izjave za televiziju N1, u kojoj govori o nasilnicima na protestu koji su pod kontrolom vladajuće stranke. On je kasnije pušten da se brani sa slobode.

„Moje hapšenje je ovoga puta neposredno vezano za protest, ali siguran sam da je osnovni razlog hapšenja moj prethodni angažman i politički rad. […] Optužba za nasilničko ponašanje je pokušaj da mi se prišije etiketa nasilnika“, izjavio je Miran Pogačar.

Prilikom hapšenja, policajci su prema njemu bili korektni. Pogačar to objašnjava činjenicom da je bio na čelu protesta, te da je javnosti poznat kao aktivista.

„Znali su da bi, ukoliko bi me fizički napali, trpeli osude i napade javnosti, pa bi tako sebi napravili problem”, kaže on.

S druge strane, Miran veruje da su hapšenja aktivista KNG u Beogradu bila nasumična, da policajci nisu znali koga hapse i da su upravo zbog toga prema njima – kao i prema mnogim drugim anonimnim demonstrantima – bili mnogo brutalniji.

Trojica aktivista KNG iz Beograda uhapšeni su šestog dana protesta. Šljapić i Mentus su mirno protestovali, dok je Marković vozio bicikl, kao dostavljač hrane. Sva trojica su optuženi za vređanje policije, a Mentusa su policajci prilikom privođenja pretukli. Šljapića i Mentusa je prekršajni sud osudio po hitnom postupku na trideset dana zatvora, bez prava na advokata, a jedini svedoci u postupku bili su policajci koji su ih uhapsili. Time je prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje.

Šta je svrha hapšenja i drugih pritisaka?

Sva četiri slučaja, iako različiti – po vrsti dela za koje se aktivisti terete, po postupanju policajaca i sudova prema njima i po okolnostima hapšenja – pokazuju odnos vlasti prema onima koji izražavaju protest. Cilj ovih hapšenja, čak i ako se sve završi oslobađajućim presudama, jeste zastrašivanje aktivista koji kritikuju režim. Kao što je istaknuto na protestima KNG ispred Centralnog zatvora, ovde se u stvari radi o političkim zatvorenicima – ljudima lišenim slobode zbog njihovih političkih stavova i kritičkog odnosa prema vlasti.

Više od sto ljudi i dalje je zatvoreno ili čeka završetak procesa koji se vode protiv njih; Foto: Nemanja Pančić / Kamerades

Postupanje sudova u mnogim slučajevima daje razlog za brigu. Ukoliko je reč aktiviste protiv reči policajca, sud će verovati policajcu „jer on nema razloga da laže”. Čak i u situacijama kada postoje snimci spornih događaja – kako na protestima, tako i na deložacijama – sudovi prednost daju iskazima policajaca koji su u suprotnosti sa onim što se vidi na snimku. Time se ne samo otvoreno omalovažavaju aktivisti nego se i narušava poverenje u pravosuđe, što ljude dodatno zastrašuje i obeshrabruje da se uključe u različite inicijative.

Upada u oči i hitnost sa kojom se postupa u kažnjavanju onih koji su uvredili policijske službenike, dok desetine aktivista i novinara gotovo svakodnevno trpe ne samo uvrede, nego i pretnje koje, po pravilu, ostaju neprocesuirane.

Čini se da će ostati neprocesuirana i većina onih koji zaista jesu izazivali nerede na julskim protestima. Kako ističe Miran Pogačar, u Novom Sadu su se policajci u civilu držali po strani i mirno posmatrali nasilnike koji su narušavali javni red i koje, po njegovim rečima, kontroliše SNS.

Iako je predsednik Srbije ove proteste okarakterisao kao ultradesničarske, hapšenje i policijska brutalnost prema levičarskim aktivistima to demantuju. Jasno je i da je Vučićevo obraćanje bilo okrenuto ka „zapadnim partnerima”, jer njegov režim inače nema problem sa ultradesnim grupama, i mnoge od njih kontroliše i koristi po potrebi – što je očigledno bio slučaj i na ovim protestima.

Kroz hapšenja na protestima, novčano kažnjavanje, neprocesuiranje fizičkih napada i kršenje prava aktivista, država šalje poruku ljudima okupljenim u KNG da bi bilo bolje za njih da odustanu. Gušenje aktivizma ovog kolektiva treba posmatrati kao deo šireg trenda obračuna režima sa aktivistima i nevladinim organizacijama, ali i kao deo neoliberalnih reformi, procesa klasnog raslojavanja i stavljanja javnih institucija u službu privatnih interesa – poverilaca, izvršitelja i, konačno, političkih partija i pojedinaca na vlasti.

Posledice pandemije koronavirusa i prateće ekonomske krize tek će se osetiti u mesecima koji dolaze. Gotovo je izvesno da će na jesen uslediti nov talas protesta i socijalnog bunta. U tom smislu, dešavanja na julskim protestima mogu se tumačiti kao vid upozorenja aktivistima i najave režima da se neće libiti da upotrebi otvorenu silu.

Kao što su pokazali protesti ispred zatvora, nakon kojih su aktivisti pušteni na slobodu, pritisak javnosti i što masovnija solidarnost sa ugroženima najbolji su otpor represiji.

Prethodni članak

„Naša je dužnost da pokažemo da se nećemo miriti s nepravdom“. Nastavljeni protesti za oslobađanje političkih zatvorenika

Vreme je da vratimo radnika u Zakon o radu

Sledeći članak