Još jednom o rodno osetljivom jeziku i Crkvi

Patrijarh Srpske pravoslavne Crkve je u svojoj uskršnjoj poslanici poželeo da se zaustavi „nasilje nad srpskim jezikom“ koji nameće rodno osetljivi jezik.

U svojoj uskršnjoj poslanici Patrijarh Srpske pravoslavne Crkve Porfirije se, između ostalog, osvrnuo na normiranje upotrebe srpskog jezika i ćiriličnog pisma u javnom prostoru zahtevom da se obustavi, kako je rekao, nasilje nad srpskim jezikom. Ovo nasilje prema navodima Patrijarha čine zakoni, protivustavni kako tvrdi, koji nameću korišćenje rodno osetljivog jezika.

„Apelujemo da se normira upotreba ćiriličnog pisma u javnom prostoru, kao i da se obustavi nasilje nad srpskim jezikom i ukinu odredbe zakona koji to nasilje nameću, naročito kroz protivustavni zakon koji nameće takozvani rodno osetljivi jezik, iza koga se krije borba protiv braka i porodice kao bogoustanovljenih svetinja i prirodnih oblika čovekovog ličnog i sabornog života. Na jevanđelskim temeljima smo gradili i izgradili svoj način života, svoj etos, svoj sistem vrednosti, u kome su brak i porodica, zasnovani na ljubavi prema Bogu i na međusobnoj ljubavi, pretpostavka sklada u životu naroda, društva i države“, rekao je patrijarh Porfirije u uskršnjoj poslanici.

Upotreba rodno osetljivog jezika nije novotarija sa Zapada, podsetila je Poverenica za ravnopravnost Brankica Janković: „Nema u našem jeziku koji ima gramatički ženski rod ništa što nije prihvatljivo, već jednostavno nismo na to navikli. A navikli smo se na mnoge germanizme, anglicizme i turcizme“, naglašava ona i konstatuje da SPC nema pravo da komentariše da li je nešto ustavno ili nije, kada za to postoji nadležna državna institucija – Ustavni sud“, izjavila je Poverenica.

Čini se da tvrdnja da se iza upotrebe rodno osetljivog jezika krije borba protiv braka i porodice zapravo krije jednu drugu borbu – onu koja žene zadržava u privatnoj sferi, daleko od javnog života i donošenja odluka, zaključanim u takozvanim „bogoustanovljenim svetinjama i prirodnim oblicima čovekovog ličnog i sabornog života“.

Rodno osetljivi jezik je faktor koji u najvećoj meri utiče na veću vidljivost žena u javnom životu, a samim tim doprinosi ravnopravnosti polova kada govorimo o učešću žena u ostalim segmentima društva, i ne podrazumeva samo imenovanje žena koje obavljaju određena zanimanja ili vrše određene javne funkcije, iako je ovaj domen njegove primene naročito važan, već je istovremeno i način da se eliminiše svaki oblik rodno zasnovane diskriminacije, piše u uvodu Priručnika za rodno osetljiv jezik.

Ovo ipak nije prvi pokušaj da se jezik koristi za brisanje žena iz javnog prostora. Takvi pokušaji uvek dolaze sa pozicija moći, iz kolevki muških tvrđava neprikosnovenosti.

Podsetimo, 2017. godine je reaktuelizovana Odluka Odbora za standardizaciju srpskog jezika Instituta za srpski jezik SANU doneta još 2011. godine po kojoj je rodno osetljiv jezik ocenjen kao nepotreban i štetan. Donošenjem Zakona o rodnoj ravnopravnosti 2021. godine je isti Odbor reagovao dopisima javnosti, u kome se između ostalog kaže: „Prvi od tih zakona – Zakon o rodnoj ravnopravnosti – kojim se, kako Vlada navodi ‘unapređuje institucionalni okvir i stvaraju uslovi za sprovođenje politike jednakih mogućnosti za žene i muškarce’ – direktno zalazi u problematiku srpskoga standardnog jezika, jer propisuje, čak pod pretnjom kazni, i upotrebu rodno senzitivnog jezika. A normiranje upotrebe standardnog jezika nije niti može biti u ingerenciji Vlade, nego isključivo u ingerenciji jezičke struke i nauke.“

Odbijanje potrebe da se standardizacija jezika mora i treba menjati, jer jezik oslikava sve društvene konstrukte i procese pa time otkriva i pozicije (ne)moći, negira se činjenica da se standardizacijom mogu menjati duboko ukorenjene diskriminatorne prakse prema ženama.

Konzervativne struje uvek su glasnije kada se priča o temama od javnog značaja a koje, po sili prilika, ne odobravaju. Tako su one glasne kada su u pitanju ženska reproduktivna prava, seksualno obrazovanje u školama ili u ovom slučaju rodno osetljivi jezik. Problem leži u tome što Crkva ima poligon za širenje takvih „neupitnih tvrdnji“ baš u školama, tamo gde se naučno i kritičko mišljenje moraju razvijati i podsticati, a ne menjati magijskim, neutemeljenim i neupitnim tvrdnjama bez dokaza. Jer cenu nedovoljnog ulaganja u javno obrazovanje plaćamo stavovima i perspektivama naše dece, naših kćerki i naših sinova – da li će učiti da društvu pristupaju demokratski, da ga poštuju i razvijaju, ili da se vraćaju u okvire koji su ne samo prevaziđeni, nego i duboko problematični i diskriminatorni. Da li ćemo sutra imati decu koja veruju u snagu jednakosti, ili u „bogoustanovljene svetinje“.

Ipak, situacija se menja. Kako kaže profesorka emerita Svenka Savić: „Ukratko, prema jeziku se moramo postaviti aktivno, istraživački, kreativno i sa dobrim namerama kada nam on služi da komuniciramo sa drugima. Navika je jedna od konstanti u jeziku. Ne želimo da menjamo jezičku upotrebu, jer nam je ona postala automatizirana. Ali ostaje da je navika jedna muka, a odvika dve. Dakle, moguća je.“

I.P.

Prethodni članak

Kampanja protiv levičara u Mađarskoj je rezultat normalizacije uličnog, pravosudnog i medijskog nasilja, upozoravaju iz zeleno-levog pokreta Sikra

Zasad sprečen nastavak kopanja na Savskom nasipu

Sledeći članak