Jugoslavija je predstavljala pokušaj da se izađe na kraj s perifernim položajem

U intervjuu sa ekonomistom Joahimom Bekerom razgovarali smo o ekonomskim procesima relevantnim za raspad SFR Jugoslavije a koji su ključni za današnje stanje u državama naslednicama nekadašnje federacije.

Joahim Beker (Joachim Becker), profesor na Univerzitetu ekonomije u Beču (Wirtschaftsuniversität Wien) i zamenik direktora Instituta za međunarodnu ekonomiju i razvoj (Institut für Außenwirtschaft und Entwicklung), bio je gost konferencije Social Justice: Critical Perspective koju je u Beogradu organizovao Centar za politike emancipacije.

Bekerova istraživanja odnose se na razvojnu ekonomiju, teoriju države, regionalnu integraciju i dezintegraciju, Merkosur, Tursku, Istočnu i Jugoistočnu Evropu. U svom izlaganju u Beogradu Beker se usredsredio na mogućnosti restrukturiranja proizvodnje na srednje istočnoj i jugoistočnoj evropskoj periferiji.

U intervjuu za Mašinu razgovarali smo o ekonomskim procesima relevantnim za raspad SFR Jugoslavije a koji su ključni za današnje stanje u državama naslednicama nekadašnje federacije.

Koje su, po vašem mišljenju, glavne ekonomske promene u državama bivše Jugoslavije nakon njenog raspada?

Državno-socijalistička Jugoslavija suočavala se s problemima karakterističnim za periferne evropske države, ili poluperiferne države u svetskim razmerama. Jedan od ključnih problema Jugoslavije bila je visoka zavisnost od uvoza, i ona je patila od hroničnog deficita tekućeg bilansa, koji je 1970-ih delimično bio finansiran stranim kreditima. Zbog velikog rasta međunarodnih kamatnih stopa, tokom 1980-ih ozbiljno je porastao spoljni dug Jugoslavije, i tu su deceniju obeležile ekonomska kriza i mere štednje. Svaka republika je u sopstvenim okvirima pokušavala da smanji uticaj krize, uglavnom preduzimanjem mera na štetu drugih republika. Ta kriza je zaoštrila unutrašnju nejednakost u razvoju federacije, a najviše su stradale republike i autonomna pokrajina na jugu. Na ekonomskom planu se prema procesu raspada najuspešnije postavila Slovenija. Ona je bila jedina država naslednica koja je imala strategiju za sistematsku transformaciju, i njena industrija je manje stradala od industrija drugih republika koje su bile pogođene ratom. Što se tiče Srbije, sankcije su 1990-ih dodatno loše uticale na proizvodne strukture, i započeta je opaka deindustrijalizacija.

Zašto je jedino Slovenija imala strategiju za sistematsku transformaciju?

Slovenačka industrija već je imala znatan izvoz prema Zapadnoj Evropi, a preduzeća nisu bila velika, već uglavnom srednja, i struktura sektora pokazala se adekvatnijom za kapitalističke uslove. Industrija se nalazila u relativno malim gradovima, te je imala jake lokalne veze. Poznati slovenački ekonomista Jože Mencinger izjavio je početkom 1990-ih da je iznenađen koliko je lokalno stanovništvo vezano za industriju, koju smatra svojom. Posledično, postojao je jak pritisak da se ta industrija zaštiti. Uz to je slovenačka opozicija imala elemente kritičke levice. Nadalje, Slovenija je bila jedina država u kojoj su sindikati imali realan uticaj na politiku, u kojoj je primenjena umerena kontrola kapitala i koja je pratila proindustrijsku politiku tokom skoro petnaest godina nakon raspada federacije.

Vratimo se ekonomskim promenama nakon raspada federacije, na devedesete i dvehiljadite.

Veći deo 1990-ih obeležio je proces ekonomske destrukcije. Nije to bio proces akumulacije (akumulacije jedva da je bilo), jer nije se radilo o režimu ekonomskog rasta. Nakon što je propadanje zaustavljeno, glavni izvor rasta bilo je rapidno zaduživanje domaćinstava, što je stimulisalo potrošnju. Srednjeklasni dužnici su stekli značajne devizne dugove, ali njihovi dohoci nisu bili u švajcarskim francima niti u evrima, već u dinarima i kunama, te je svako obezvređenje valute za njih predstavljalo problem. Da bi se to sprečilo, održavan je devizni kurs, što je pogoršavalo poziciju domaće proizvodnje, a poboljšavalo poziciju uvoza. Uvoz je bio visok, oporavljanje industrije veoma slabo i nedovršeno, a deficit tekućeg bilansa posledično visok ili veoma visok, uglavnom oko 10%. U Hrvatskoj nešto niži od 10%, u Srbiji otprilike 17% početkom krize, dok je u Crnoj Gori dostizao i 30%, što je neodrživo. Uzimanje kredita znatno je poraslo i u Sloveniji od 2004. do 2008, što je ostavilo slovenačke banke s velikim dugovima i s kreditima koji dužnici nisu mogli da plaćaju nakon što je kriza počela.

Na početku našeg razgovora rekli ste da je Jugoslavija već iskusila probleme perifernih zemalja. Da li ovo važi u još većoj meri za države naslednice?

Na međunarodnoj razini Jugoslaviju bih okarakterisao kao poluperiferiju, što bi važilo i za većinu država naslednica.

Rekao bih da je državno-socijalistička Jugoslavija predstavljala pokušaj da se izađe na kraj s tim perifernim položajem. Taj pokušaj je imao uspeha u određenoj meri. Postojala je realna industrijalizacija, sistem obrazovanja bio je znatno poboljšan, ali bila je prisutna zavisnost od uvoza mašina, tehnološki razvoj bio je ograničenih razmera – i nije bio jednak u svim republikama. I budući da su republike u određenim fazama igrale značajnu ulogu u formiranju ekonomske politike, postojala je duplikacija proizvodnje – jer je svaka pojedinačna republika htela da ima određene industrije. Iako su unutar federacije postojali mehanizmi za redistribuciju, kao i aktivna regionalna politika, to nije bilo dovoljno da se uticaj centrifugalnih tendencija izbalansira.

Ključna komponenta periferne ekonomije u mnogim slučajevima je prisustvo stranog kapitala u proizvodnji i bankarstvu. U slučaju država naslednica Jugoslavije, s delimičnim izuzetkom Slovenije, postoji enormna neravnoteža: skoro nikakav kapitalni izvoz, a ogroman kapitalni uvoz. Ključne odluke vezane za bankarstvo, za strategije investiranja, strani biznis donose se izvan države, na primer u Nemačkoj i u Austriji. I to je ono što nazivamo zavisnom ili perifernom ekonomijom.

Glavna fraza tranzicijske retorike u Srbiji je „privući strani kapital“. Kakav je uticaj strani kapital imao na ekonomiju?

Ono što možemo opaziti u bivšim jugoslovenskim republikama, opet s delimičnim izuzetkom Slovenije, jeste da su strane direktne investicije (SDI) koncentrisane na finansijske usluge – bankarstvo, osiguranje i sl. U nekim državama su turizam i trgovina igrali neku ulogu, kao i privatizacija određene infrastrukture, recimo telekomunikacijske, ali investicije u proizvodnju bile su poprilično ograničene.

Za državu poput Srbije, koja ima visoku stopu zavisnosti od uvoza, raspoloživa količina deviza jedno je od ključnih ograničenja za ekonomski razvoj. SDI u finansijama donosi upliv kapitala na početku. Međutim, bankarski sektor nije izvozni sektor, te ne donosi devize direktno preko izvoza. Naprotiv, SDI usmeren na finansijski sektor rezultira ostvarivanjima profita u inostranstvu, te i odlivom deviza. Dakle, njegov uticaj na tekući bilans je negativan. Nadalje, spoljna kontrola bankarskog sektora implicira da se odluke o alokacijama kredita u izvesnoj meri oblikuju u inostranstvu.

Veoma su male šanse da će biti znatnijih direktnih stranih investicija u budućnosti, jer u mnogim granama industrije nema potrebe za povećanjem proizvodnih kapaciteta. U nekim državama, na primer u Češkoj, već se otvoreno govori o kraju modela direktnih stranih investicija.

Zašto jedna država bira razvojni model fokusiran na finansije a ne na industriju? Da li je Srbija imala neke druge opcije nakon 2000. godine?

U to vreme su tajkuni već bili etablirani, a oni nisu bili zainteresovani za model koji se zasniva na proizvodnji, budući da su većinom imali velike trgovinske lance. A kako možeš da prodaš proizvode koji su u trgovinskom lancu? Jedan je način podsticanje kredita. Nadalje, nije bilo skoro nijedne političke stranke za koju je industrijska politika igrala nekakvu ulogu. Nije bilo većeg pritiska koji bi zahtevao drugačiji model.

Ali slučaj Srbije se, takođe, dobro uklapao u opštu sliku: 1990-ih i u prvoj deceniji 2000-ih jedva da je bilo rasprave o industrijskom razvoju na međunarodnom nivou (s izuzetkom Istočne Azije i Kine).

Izbor drugačijeg puta iziskivao bi suočavanje s velikim poteškoćama, u uslovima dugogodišnjeg izostanka investicija, manjka novčanih rezervi i razorenosti delova industrije i infrastrukture (kao što je železnica). Dodatni pritisak predstavljala bi neophodnost da se ekonomska politika oblikuje u suprotnosti sa zahtevima EU: naime, da se ne dozvoli slobodna trgovina.

Kažete da tajkuni nisu bili zainteresovani za razvojni model koji bi se temeljio na industriji. To implicira da su oni imali uticaja na formiranje tog modela. Šta su tajkuni i koliko je važna njihova uloga u ekonomiji? Da li oni konstituišu znatan deo kapitalističke klase?

U drugim zemljama tajkuni se nazivaju oligarsima, i oni, na neki način, predstavljaju direktnu fuziju političke i ekonomske moći. Tajkuni su vlasnici krupnog kapitala koji svoje poreklo duguje izvanredno dobrim političkim vezama. Neki od tajkuna u Miloševićevo doba bili su takođe i ministri, iako samo na kratak rok, ali uvek su bili veoma bliski vladajućim krugovima. Mlađan Dinkić je bio ministar na najduži rok nakon 2000. godine, ako se ne varam, a po mom mišljenju to je izraz korisnosti njegovog prisustva u vladi za veoma važne ekonomske sile. Ratne prilike su posebno pogodovale uspostavljanju takve vrste kapitalističke klase. U takvim okolnostima je transparentnost još manja, političke veze igraju još izraženiju ulogu, tajnovitost može da se opravda ratom, i tako dalje. Ta vrsta tajkuna nije jedinstvena za bivše jugoslovenske republike, oni su prisutni u Ukrajini, Rusiji, Moldaviji, Bugarskoj, a ima ih i u Češkoj, Slovačkoj i Poljskoj. I države Zapadne Evrope imaju svoje oligarhe. Istaknuti primer je Silvio Berluskoni (Silvio Berlusconi) u Italiji. Ali da se vratimo na Srbiju: kapitalistička klasa sastoji se uglavnom od tajkuna i stranog biznisa, dok kapital srednjih i manjih razmera nije mnogo jak.

Kako stoji stoji stvar sa srednjim klasama?

Srednji sloj je relativno mali. Jedan njegov deo doživeo je poboljšanje – u oblasti nekretnina, bankarstva, drugih finansijskih usluga, do određene mere u IT uslugama i u visokospecijalizovanim poslovnim uslugama. Ono što se ranije smatralo srednjom klasom – gornji slojevi zaposleni u javnom sektoru – u mnogo je nesigurnijem položaju. U mnogo slučajeva situacija je gora nego što je bila pre trideset godina. Dakle, što se tiče srednjeg sloja imamo heterogeni razvoj.

Dalje, tu je ono što možemo smatrati radničkom klasom, koja je veoma heterogena u većini država naslednica Jugoslavije. Njen status u pogledu, na primer, sigurnosti zaposlenja, plata, stepena formalizovanosti procesa rada zavisi od sektora. Neki sektori su još uvek stabilni, na primer neki delovi javnog sektora, ili određene veće, etablirane kompanije u kojima su pošteđeni makar formalni radni odnosi i socijalna sigurnost. Manje kompanije za snabdevanje (poput fabrike kablova) mnogo su nesigurnije. Onda, tu je ono što je ostalo od državnog sektora, uglavnom pregaženo, bez perspektive, dakle takođe veoma nesigurno iz perspektive zaposlenosti. Slovenija je jedini delimični izuzetak, ali je nesigurnost zaposlenja i tamo veoma visoka među mladima. I naravno, postoji znatan broj nezaposlenih, i ne samo nezaposlenih već i dugoročno, strukturno nezaposlenih. Za njih je već golo preživljavanje izazov. Ovde bi trebalo da konstatujemo da je prisutan opšti trend u regionu ka tzv. fleksibilizaciji radnih odnosa, što zapravo znači smanjivanje radnih prava i zaštite radnika.

Kojim mogućnostima raspolažu eksploatisane klase ukoliko je nesigurnost njihovog položaja visoka i u porastu?

Trenutno su, nažalost, veoma ograničene. Uprkos tome, bilo bi važno da se pokuša spasavanje nekih fabrika. Podrška tim fabrikama trebalo bi da bude politički zahtev i drugim postojećim snagama. Umesto da se subvencije troše na privlačenje stranog kapitala, više javnih sredstava trebalo bi uložiti u rehabilitaciju postojećih fabrika i mašina, i po mogućstvu u osnivanje fondova ili nečega poput razvojne banke koja bi podržavala ponovnu izgradnju onoga što je ostalo od pregažene industrije. I fokus bi trebalo da bude posebno na malim gradovima. Bilo bi veoma važno da se ekonomska politika preusmeri ka domaćoj proizvodnji i razvoju struktura u javnom vlasništvu.

Dakle, smatrate da je u pogledu mogućih alternativa u našoj trenutnoj situaciji takvo menjanje ekonomskih politika najrealnije?

Mislim da je to pravac u kojem bi trebalo ići. Okolnosti su veoma teške. Bilo bi potrebno smanjiti ranjivost u bankarskom sektoru zbog visokog udela stranih valuta. Jasno je da bi oporezivanje moralo da se menja: morali bi da se primenjuju viši direktni i viši progresivni porezi na više dohotke, a ne porezi na dodatu vrednost, kako se to radi u Srbiji, jer to posebno opterećuje siromašne. Povećavanje poreza na svojinu takođe je mogućnost, i tako dalje.

Ono što ja predlažem čini se veoma skromnim, ali ti predlozi u odnosu na realnu situaciju nisu skromni. Takve promene makar bi otvorile mogućnosti za dalju levu transformaciju.

Da li su etičke banke moguća alternativa u bankarskom sektoru?

Etičko bankarstvo barem postavlja drugačiju vrstu kriterijuma za uzimanje kredita, i omogućuje da se određenima aktivnostima dâ prednost, i zbog toga može biti korisno kao jedna vrsta alternative.

Za veća preduzimanja potrebne su, na primer, javne banke, razvojne banke. U takvim slučajevima je od velike važnosti kako su regulisane te banke. To što su u javnoj svojini ne implicira nužno da će ispunjavati korisnu misiju. Neophodni su stroga regulacija, jasne odredbe o tome šta dotične banke mogu, a šta ne mogu da rade.

Kapital je neumoran u menjanju politika i propisa u vlastitu korist. TTIP sasvim jasno govori o tome. Taj planirani trgovinski sporazum takođe potcrtava da predlog da se borimo za promenu ekonomskih politika nije skroman. Da li bi usvajanje TTIP imalo specifično dejstvo na bivše jugoslovenske republike?

U slučaju država naslednica Jugoslavije glavne promene političkog prostora izazvane su sporazumima sa EU. Ti sporazumi su liberalizovali trgovinu, i to je išlo na štetu slabih domaćih proizvodnih struktura.

Poenta TTIP-a je da smanji politički prostor odlučivanja. Čak i po zvaničnim projekcijama, pozitivan uticaj TTIP-a na rasta i rast ekonomije i broja radnih mesta skoro je nula. Slobodni trgovinski sporazumi ovog tipa su glavni za stvaranje regulacije u korist krupnog kapitala.

Ukoliko je realna alternativa transformacija ekonomskih politika kao i uspostavljanje strogih regulacija, treba li onda levica da se fokusira na izgradnju partije?

Potrebni su društveni pokreti koji mogu da izvrše pritisak, ali mislim da je partija takođe neophodna. No pitanje je pod kojim je uslovima moguće osnovati takvu partiju. U Sloveniji je IDS izrastao iz društvenih protesta. Razem je u Poljskoj postao vidljiv tik pred izbore i, mada nije ušao u parlament, osvojio je otprilike 4% glasova. Oni imaju jasan socijalno-ekonomski fokus u svom programu. Sada koriste sredstva koji su dobili za jačanje svojih lokalnih struktura.

Čak i ako levica bude uspešna, kao u slučaju Sirize, i preuzme vlast, ona nema dovoljno kadra na koji može da se osloni, i to je ozbiljno ograničenje. Dakle, mora da se odluči kojim oblastima će dati prioritet.

Bolje je priznati ograničenja nego se praviti da ona ne postoje.

Prethodni članak

Političko upodobljavanje javnog servisa

Od neophodnosti do besciljnosti, ili koji za koga i kakav grad

Sledeći članak