Kad jednom osnujemo partiju, sve će biti bolje?

radnici Goše u Beogradu
Radnici/e Goše nakon protesta u Beogradu; Foto: Marko Miletić / Mašina

Vest o osnivanju nove partije radikalne levice u Srbiji je povod za razmatranje važnih i interesantnih pitanja. Kako širiti društvenu bazu, kakvi modeli organizovanja su potrebni? Šta znače postojeće borbe iz perspektive jedne partije? Kako se odnositi prema izborima?

„Partija u kojoj je Jovo Bakić odložila osnivanje“: pod tim je naslovom dnevni list Danas javio da će nova inicijativa za jedinstveniji politički nastup radikalne levice – pardon, partija u kojoj je Jovo Bakić – odložiti svoj osnivački kongres za januar. Ostavimo po strani aporiju bivanja u stranci koja odlaže sopstveno osnivanje; ostavimo po strani i ovo suženje svesti koje kao da primorava opozicione medije, ali i birače kilave srpske opozicije, da pojavu nove političke inicijative shvataju isključivo u ključu jedne ličnosti, koju su pritom već omrzli jer se nije priklonila desničarskom Savezu za Srbiju. Možda je u pitanju svesna strategija tih medija, a možda je i sama inicijativa mogla bolje pristupiti medijskom aspektu sopstvenog postanja. Nije ni važno – daleko je važnije to što se čini da na red dolazi nešto na šta se godinama čekalo.

Uprkos malicioznim i revizionističkim tvrdnjama onih koji smatraju da u Srbiji „levica ne postoji“, pokušaj okupljanja oko Socijaldemokratske unije (SDU) nije jedini pokušaj ujedinjenja različitih struja i frakcija naše radikalne levice. Prvi takav (neuspešan) pokušaj zbio se pre više od jedne decenije, u obliku Socijalnog fronta, da bi se u godinama koje su usledile različite organizacije i grupacije zbližavale i potom ponovo udaljavale u zavisnosti od onoga što je u datom trenutku bilo „goruće pitanje“. Studentske borbe, borbe radnika-akcionara i radnika privatizovanih preduzeća, zakoni o radu i o štrajku, akcije protiv rehabilitacije kvislinga i ratnih zločinaca, borba protiv izvršiteljske mafije – sve su to bili povodi koji su diktirali tešnju, ali uglavnom privremenu saradnju između raznorodnih organizacija i frakcija.

Levi samit Srbije, koji je neposredno uključen u projekat ujedinjenja oko SDU, i sam je proizvod (neuspešnih) napora da se postigne kakva-takva koordinacija između aktivista s levice i radničkih grupa širom Srbije i postavi na čvršće temelje. Nijedan od tih pokušaja nije ostvario svoj zacrtani cilj, ali nije bio ni sasvim bez rezultata.

Kad jednom osnujemo partiju, sve će biti bolje – ova rečenica, koju izgovara Ljubiša Samardžić u ulozi Dimitrija Tucovića u istoimenoj seriji, a koja je mnogo puta izgovorena i među levičarima, izraz je frustracije tim neuspesima, ali i skoro pa hilijastičkog ubeđenja da će Parteiform biti vododelnica između predistorije i prave istorije klasnih borbi u postsocijalističkoj Srbiji. Partija, kao dominantni oblik političkog organizovanja na komunističkoj i socijalističkoj levici, pored sindikata, trebalo bi da reši probleme koji su do sada kočili razvoj istinski socijalističke alternative u Srbiji: nedostatak resursa, organizacionu razobručenost, nesaglasje i odsustvo sprovodivih, merljivih strateških planova za osvajanje političke moći. Hoće li, prema tome, sve biti bolje kad jednom osnujemo partiju?

Izbori i radikalna levica

Regionalna dešavanja na tom planu idu u prilog toj pretpostavci. Uspesi i dobro držanje slovenačke Levice; pokušaj Radničke fronte (RF) da se u Hrvatskoj pozicionira kao socijalistička alternativa svim pretendentima na Franju Tuđmana i oštar, hrabar i, reklo bi se, uspešan nastup Katarine Peović u predizbornoj debati; i ulazak koalicije Zagreb je NAŠ! u zagrebačku gradsku skupštinu ukazuju na to da se na širem prostoru stiču uslovi za novi proboj na nacionalnu političku scenu. Nasuprot tome, dezorijentacija i splašnjavanje makedonske Levice nakon nacionalističkog puča u toj partiji, kao i porazi levih snaga na međunarodnoj sceni (Laburisti, sklerotični Podemos, povratak Nove demokratije na vlast u Grčkoj…) upozoravaju na krhke temelje svih nedavnih pomaka i pozivaju na trezvenost u analizi i očekivanjima.

Upravo bi tako trebalo pristupiti i pokušajima da se kod nas postigne politički proboj ujedinjenjem levice. Osnovna prepreka tome nisu karakterne mane pojedinih učesnika, niti ograničenja njihovih organizacija, već jedan ni manje ni više nego strukturni faktor: osipanje klasne osnove za radikalno levu partiju, potom heterogenizacija onoga što je u tom pogledu preostalo i jaz između nosilaca savremenih socijalističkih ideja i klase čijih su interesa te ideje izraz.

Razbijanjem Jugoslavije i transformacijom jugoslovenskog društva prekinut je razvoj socijalističkih oblika organizovanja (ali i onih predratnih koji su, kao zalog, bili ugrađeni u jugoslovensko društvo) i trajno je izmenjena kompozicija kako radničke klase, tako i širih radnih slojeva. Ukoliko nova partija, umesto neodređenih obećanja o fundamentalnoj promeni čitavog društveno-ekonomskog sistema i preteranog insistiranja na programskim razlikama u odnosu na druge partije, na sebe preuzme zadatak da efektivno, u praksi zatvori taj jaz, ona će ujedno i omogućiti da (socijalističke) ideje postanu materijalna sila koja će naposletku promeniti društvo.

Ponovna izgradnja društvenih veza između ljudi istovetnih interesa, a čije su zajednice rasturene prvo kapitalističkom restauracijom, a onda i klijentelističkim oblikom te restauracije; stvaranje organizacija za uzajamnu pomoć, odbranu i zaštitu potlačenih od državnog i para-državnog nasilja; preuzimanje inicijative u rešavanju lokalnih problema i nasilja vlasti, koje može biti prilika za izgradnju poverenja u militante ove nove partije; logistička podrška štrajkovima i drugim borbama; prekogranična saradnja i razmene sa partijama i organizacijama sličnog usmerenja – sve je to deo komunističkog repertoara i sve su to načini kojima se može započeti projekat revitalizacije onog zajedništva koje je oduvek bilo materijalno-politička osnova za borbenu, revolucionarnu alternativu, i to ne samo na ovim prostorima.1

Još neke mogućnosti ističe i S. Gužvica u svom tekstu iz aprila ove godine i iz njih izvodi ispravne zaključke. Ukoliko se krene ovim putem, politički predstavnici nove partije neće biti „političari“ koji su došli da se prišljamče na ovu ili onu konkretnu borbu, već organski pripadnici slojeva koji tu borbu i vode i njeni najveštiji organizatori.

Drugim rečima, vredi raditi ne samo na infrastrukturi u smislu partijskih odbora, organa i tela širom zemlje, već i na tome da se lokalizovane borbe vode uspešnije, koordinisanije i efikasnije bez želje da se takvi uspesi odmah prevedu u procentualnu prednost u istraživanjima javnog mnjenja. U suprotnom, preostaje jedino (pred)izborna iluzija i fikcija o bezobličnom „biračkom telu“ koje samo čeka da se pojavi partija za koju će konačno moći da glasa.

Treba jasno reći: biračko telo radikalne levice je u društvenom smislu uništeno i ne postoji, a njegova izgradnja tek predstoji. Ukoliko se partija ipak odluči za izlazak na parlamentarne ili predsedničke izbore, bespoštedna izborna trka u uslovima maltene totalne kontrole vlasti nad izbornim procesom samo će iscrpeti i ljude i materijalne resurse tek stvorene partije za beznačajnih 0,5% ili 1%. Upitan je i argument o „javnom profilisanju“ – u doba smartfona, viralnosti sadržaja i skraćenog informacionog ciklusa, sličan efekat može se ostvariti i drugim načinima koji se ne oslanjaju na nameštenu, a iscrpljujuću izbornu igru. Moglo bi se dodati i da nema razloga zašto bi socijalisti vraćali veru u izborni sistem parlamentarne demokratije, ako je ona već njenim truljenjem narušena. Najbolji i najsumorniji spomenik takvim prečicama predstavlja Levica Srbije, sada već usisana u Savez za Srbiju.

Međutim, izbori na lokalu – dakle, u uslovima koje je lakše kontrolisati, sa tematski užim fokusom i na prostorno manjoj površini – mogu poslužiti kao koristan instrument za izgradnju solidarnosti i uzajamnosti, najpre time što omogućavaju pristup važnim informacijama, predstavljaju „generalne probe“ za neke ozbiljnije borbe i olakšavaju saznanje pravih problema radništva i njegovih saveznika, a odbornicima daju priliku da se ispostave kao legitimni predstavnici stanovnika date oblasti. Dugoročno, ova strategija bi mogla dovesti do stvaranja mreže manje ili više snažnih „uporišta“ u gradovima širom zemlje (npr. tamo gde se grade nove fabrike) čija bi korisnost prevazišla čisto izborne dileme.

Protest u Nišu. Foto: Robert Kasumović

Izazovi organizovanja

U pogledu unutrašnje organizacije, iz svega do sada iznetog sledi jedan labaviji i širi organizacioni model, u kome bi se možda čak mogle i formalizovati frakcije. Svima je jasno da na levici postoji mnoštvo struja i opredeljenja, a s obzirom da će se ljudi svakako grupisati, bolje je ovo ozvaničiti i izneti na videlo, nego dozvoliti da se ono dešava u tajnosti, gde ga nije moguće kontrolisati. U uslovima slabosti levice, međusobnog nepoverenja i neiskustva u strogo partijskom radu kod dobrog dela njenih pripadnika i pripadnica, ali najpre usled pomenutog odsustva društvene baze, nijedan program ili strateško opredeljenje nema apriorno preimućstvo s obzirom na to da do sada nije bilo prilike da se bilo koji od njih oproba na društveno i metodološki relevantan način. Svakako, ukoliko je analiza iz koje neki program proističe ispravna, i on će sam biti ispravniji – ali za ispravnu analizu potrebno je obilje iskustava i podataka koje ne može prikupiti pojedinac ili mala grupa, već samo jedan organ društvene borbe.2

Taj organ će onda biti u stanju i da proizvede analizu čiji zaključci određuju strateško usmerenje i određene programske aspekte. S obzirom na to da u trenutnim uslovima nijedan pravac ne može računati na podršku širih društvenih snaga, svako nametanje pravca može imati razorne posledice po novu partiju (cepanje ili raspad). Naposletku, pošto partija ipak nije debatni klub, važno je iznaći i ravnotežu između ove unutrašnje dinamike i ukupne političke operativnosti partije, kako je to unutrašnje nadmetanje ne bi ugušilo.

Za koji god se put nova partija bude opredelila, biće neophodna i solidna količina strpljenja, dobre volje i poverenja „na kredit“, kao uostalom i u svakom udruženom ljudskom poduhvatu. S druge strane, a za razliku od dosadašnje prakse na levici, izvestan stepen „profesionalizacije“ (izrada merljivih i sprovodivih polugodišnjih ili godišnjih planova, odgovornost za preuzeti posao, smenjivost u slučaju neuspeha, podnošenje redovnih izveštaja odgovarajućim organima i članstvu i tome slično) može samo da izoštri političko čulo nove partije i doprinese njenom jačanju.

Neka, prema tome, ovaj tekst bude jedan skroman predlog koji proističe pre svega iz želje da se izbegne fetišizacija jedinstva levice kao cilja po sebi. Jedinstvo levice je, u odgovarajućim okolnostima, tek sredstvo za ono što je pravi cilj – izgradnju uverljive alternative postojećem poretku ne samo u našoj zemlji, već i u regionu koji zna da jedino tako može srušiti sa vlasti sve naše pojedinačne vladajuće klase. Pored toga, ono, u trenutku u kome radikalna desnica pravi spiskove i priprema kreč i vreće za tela svojih političkih protivnika, ima i vitalnu samoodbrambenu funkciju. No, za uspeh nije dovoljno nadati se da će sve biti bolje jednom kad osnujemo bilo kakvu partiju. U radikalno izmenjenoj globalnoj konjunkturi posle recesije iz 2008, ne treba očekivati da će se politička borba voditi po pravilima zapadne demokratije. Ona će ovde biti mnogo prljavija, kao što je to oduvek i bila – a za pobedu u takvim uslovima, biće nam potrebna i srazmerno opasnija partija.

  1. U tom smislu, ni Komunistička partija Jugoslavije, kao predvodnica borbe protiv domaćih kapitalista i stranog okupatora, nije nastala iznebuha ili zato što je u Petrogradu zasijala petokraka. Naprotiv – ona sama je bila izdanak radničkih borbi, društava i organizacija i socijaldemokratskih pokreta kako u Srbiji, tako i u krajevima pod vlašću Austrougarske (Socijaldemokratska partija BiH, Socijaldemokratska partija Dalmacije, deo članstva Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije…). Tek je na osnovu akumulacije ovih iskustava, frakcijskih borbi, muka s organizovanjem radništva koje je dugo činilo manjinu ukupnog stanovništva, bilo moguće unutar KPJ steći pogled na to šta zapravo treba da se radi, mada je, svakako, nemalu ulogu imalo i formiranje sovjetske republike u Rusiji i Kominterne.
  2. U jednom svom ranijem tekstu istakao sam socijalno-epistomološku stranu ove problematike: „…sa epistemološke tačke gledišta, individualni delatnici najčešće ne mogu imati odgovore na kolektivna, društvena pitanja neke konkretne situacije. U tom smislu je politička epistemologija marksizma suštinski kolektivna i proističe iz (samo)aktivnosti masâ, ako hoćete. Prave, relativno konačne odgovore na ova uglavnom politička pitanja imaće samo jedna nova partija proletarijata, koja će moći da stvori epistemološke uslove za takav tip saznanja.“
Prethodni članak

Doći će partizani opet – dođite i vi

2019. godina kroz fotografije kolektiva Kamerades

Sledeći članak