Kako do radništva? Organizovanje u ilegalnom periodu KPJ

Ove godine se obeležava stogodišnjica od osnivanja Komunističke partije Jugoslavije. Još od početaka svog rada ova partija je bila suočena sa žestokom represijom vlasti što je komuniste vodilo ka traženju drugačijih modela organizovanja i agitovanja.

Sa izuzetkom prvih godinu i po dana svog postojanja, Komunistička partija Jugoslavije je sve do dolaska na vlast 1945. godine bila ilegalna organizacija. Čak i u periodu „legalnosti“ rad komunista pratili su sistematska državna represija, hapšenja, sudski progoni, te interniranje u logore koje je napravila kraljevska vlada.1 Ono što je danas značajno za levicu jesu rezultati konkretnih akcija kroz istoriju, kao i lekcije koje komunističko organizovanje može da nam ponudi. Iako su uslovi mnogo drugačiji od onih pre sto godina, organizacijski model i pristup KPJ može da služi kao uzor i inspiracija praksama savremene levice.

Komunistički pokret funkcionisao je u uslovima autoritarne višenacionalne monarhije potčinjene međunarodnom kapitalu, s državnim i represivnim aparatom koji je bio blizak dvoru i vladajućim strankama. Što se tiče sopstvenog unutrašnjeg ustrojstva, imao je ogromnu prednost koju današnja levica nema – postojanje Komunističke internacionale, međunarodne organizacije posvećene sprovođenju svetske revolucije. Kominterna je omogućila postojanje profesionalnih revolucionara – ljudi čiji je posao bila politička agitacija među radništvom. Profesionalni revolucionari nisu se bavili samo pisanjem članaka i držanjem govora na protestima, nego i organizovanjem i povezivanjem radništva. Oni koji su bili deo radničke klase provodili su vreme u fabrikama i oko njih, agitujući među radništvom.

Najpoznatiji primer svakako je Josip Broz Tito, koji je od 1924. do 1928. godine stalno menjao poslove i mesto boravka, počevši od Kraljevice u Kvarneru, preko Smederevske Palanke (gde je radio u današnjoj „Goši“, koju su tada držali francuski kapitalisti), pa do Zagreba, gde postaje sindikalni funkcioner.2

Dug marš kroz radna mesta

Komunističko radništvo u fabrikama radilo je dugo i strpljivo, identifikujući među svojim kolegama i koleginicama ljude otvorene za radikalne ideje, a potom im deleći literaturu, organizujući čitalačke grupe i izlete, na kojima su zaposleni mogli da raspravljaju o političkim temama bez strogog nadgledanja uprave. Takve činove pratilo je rasturanje letaka na radnom mestu, u kojima se ukazivalo na loše uslove rada i pozivalo na organizovanu masovnu borbu.3 Potom bi obično sledili osnivanje partijske ćelije i štrajkovi tamo gde su plate ili uslovi rada bili zaista loši.

Radnica iz Novog Sada Milica Bursać pretvorila je, od leta 1939. do kraja 1940. godine, tekstilnu fabriku u kojoj je radila u centar komunističke aktivnosti, iako po njenom dolasku organizovanog radništva praktično nije bilo. Radnice su na kraju, podstaknute agitacijom i bahatošću gazde, same započele štrajk, dan pre nego što su to planirali KPJ i sindikat.4

Međutim, aktivnost partije nije bila ograničena isključivo na ekonomska pitanja. Na primer, iako je tobožnja „neosetljivost“ na rodna pitanja nešto što se projektuje na istorijski komunistički pokret, i od liberalnih kritičara i od antifeministički orijentisanih ljudi na levici, takva ocena iskrivljuje istorijsku stvarnost. Iako je otpor ženskoj emancipaciji postojao, žene su se protiv tih tendencija aktivno borile, i u većini slučajeva uživale podršku partijskog vrha. Katica Novak, zaposlena u fabrici kartona u Zagrebu, pisala je u svojim sećanjima da je 1921. godine koristila partijske veze da koleginicama u fabrici pronađe adekvatne ginekologe. Iako je nekim drugovima ovo pitanje bilo smešno, član Centralnog komiteta Đuro Cvijić ju je podržao i objasnio prisutnima važnost adekvatne zdravstvene nege za žene.5

Cvijićeva supruga, Tatjana Marinić, bila je socijalna radnica koja je ceo život posvetila pedagogiji i nezi za starije osobe – aspektima društvenog života koji su u Kraljevini često zanemarivani. Aktivnost žena poput Marinićeve i Novakove bila je deo šireg organizovanog ženskog pokreta. Komunistkinje su uspešno sarađivale čak i sa građanskim ženskim organizacijama, i zajedno s njima vodile borbu za zakonsku, profesionalnu i političku ravnopravnost žena u okviru postojećeg sistema. Kroz štampu i raznovrsne akcije uspele su da dopru i do žena na selu, s kojima su razmenjivale iskustva, upućivale im savete i uključivale ih u političke borbe.6

Agitacija među ženama na selu nas podseća i da se komunisti nisu bavili samo industrijskim proletarijatom. Ida Sabo, bivša članica Predsedništva SFRJ, bila je aktivna u radničkom pokretu u Vojvodini i Sloveniji tokom tridesetih. Iako je bila zaposlena u fabrici, peške je išla u sela oko Subotice i politički organizovala seljaštvo. Skoro pola miliona ljudi u Kraljevini Jugoslaviji bili su seljaci-bezemljaši, kojima je rad za seoske gazde bio jedini izvor prihoda, dok je tri miliona ljudi pripadalo „proletarizovanom seljaštvu“ koje je, u zavisnosti od sezone, radilo ili u fabrici ili na njivi.77

Komunisti su seljaštvo organizovali iako nisu bili deo proletarijata, nudeći im konkretan program za poboljšanje uslova rada, kao i logističku podršku za vreme štrajka: otvarane su privremene narodne kuhinje u kojima su štrajkači i članovi njihovih porodica mogli da se hrane. Omladinci i omladinke su skupljali hranu od uličnih prodavaca voća i povrća, koji su i sami bili siromašni. U najvećem štrajku poljoprivrednika na severu Bačke 1936. godine, seljaci su se izborili za dvanaestočasovni radni dan, što je predstavljalo dotad neviđenu pobedu na selu.8

Grupa sudenata članova Udruženja Marksista u Beogradu 1927

Jugoslovenski komunisti svih zemalja, ujedinite se!

U uslovima sveopšteg siromaštva i loših uslova rada, veliki broj ljudi iz Kraljevine Jugoslavije odlučio je da emigrira u inostranstvo. U proseku je odlazilo oko 30.000 ljudi godišnje.9 Jugoslovenska emigracija je stoga igrala značajnu ulogu u radničkom pokretu. O nivou njihove političke organizacije i klasne svesti svedoči činjenica da je u Španskom građanskom ratu, od skoro 1.800 Jugoslovena i Jugoslovenki, njih čak 750 došlo iz Belgije, Francuske, Kanade i SAD, gde je bilo najviše jugoslovenskih ekonomskih emigranata.10 Mnogi su postali komunisti zbog loših uslova rada i eksploatacije koja ih je iz Jugoslavije pratila i na „razvijenom Zapadu“.

Šesnaestogodišnji Hrvat mađarskog porekla Stjepan Mesaroš doselio se s porodicom u Pitsburg 1919. godine, gde je radio u prehrambenoj industriji. Četiri godine kasnije, pod svojim novim imenom, Stiv Nelson, postao je član komunističke omladine. Bio je jedan od najpoznatijih američkih komunističkih organizatora u međuratnom periodu, i politički komesar bataljona Linkoln u Španiji.11

Jugosloveni u Severnoj Americi su, u mestima gde ih je bilo mnogo, imali svoje odseke u sindikatima. Organizovali su se u Društvo prijatelja Sovjetske Rusije, slali solidarnu pomoć radništvu u Sovjetskom Savezu i Jugoslaviji (a kasnije i Španiji), i imali bogatu izdavačku delatnost, pre svega u Čikagu, gde je bila smeštena Jugoslovenska sekcija KP SAD, koja je izdavala političke brošure, knjige i časopis „Radnik“. Tokom Drugog svetskog rata, prokomunistički emigranti igrali su ključnu ulogu u lobiranju za podršku američke vlade jugoslovenskim partizanima.12

Ekonomska emigracija periferne kapitalističke zemlje poput Srbije predstavlja još jednu potencijalnu oblast političkog organizovanja. Ovaj aspekat je danas više zanemaren nego ostali, a dominantan narativ o tome kako „najbolji odlaze“ iz Srbije, pored toga što je isprazan i moralizujući, potpuno ignoriše činjenicu da velika većina ljudi koji odlaze nisu visokoobrazovani ljudi, nego ljudi koji u Evropskoj uniji (ređe u SAD i Rusiji) obavljaju teške, često opasne i skoro uvek loše plaćene poslove. Mnogobrojni slučajevi izrabljivanih radnica i radnika iz Srbije u Slovačkoj upućuju na hitnu potrebu za organizovanjem ovih ljudi. U ovom slučaju bi dosad nedovoljno poznata iskustva jugoslovenske komunističke ekonomske emigracije u Zapadnoj Evropi i Severnoj Americi bila od velike koristi.

Put ka (nadgledanoj) autonomiji partije

Ekonomska emigracija je, krajem tridesetih godina, postala jedan od glavnih izvora finansiranja KPJ. Od zabrane partije do tada, većina novca dolazila je od Kominterne. Ova organizacija je, generalno govoreći, imala veliki uticaj na svoje članice, naročito na one koje su bile ilegalne, a taj uticaj je sa staljinizacijom Kominterne brzo rastao. Ovo je značilo sve veću identifikaciju interesa međunarodnog radničkog pokreta sa interesima Sovjetskog Saveza kao jedine radničke države. Ovaj proces su vrlo često aktivno prihvatali revolucionari koji su se divili uspehu boljševika i hteli da uče iz njihovog iskustva.13

Posledica je bila to što su, do druge polovine tridesetih, partije poput KPJ imale veoma ograničenu autonomiju. Krojenje partijske politike prvo je prebačeno s partijskih kongresa na kongrese Treće internacionale, a potom na njen Izvršni komitet (IKKI) – nereprezentativno telo čiji su članovi bivali imenovani, a ne izabirani. Inicijativa odozdo nije potpuno ugušena – štaviše, i dalje se očekivalo da vrh partije samostalno formira politiku, ali ta politika je morala biti u skladu sa opštim odredbama IKKI.14

Kada je krajem leta 1937. godine uhapšen i streljan generalni sekretar partije Milan Gorkić, Kominterna je stavila celu KPJ pod istragu i ukinula joj finansijsku pomoć. Željena posledica bila je disciplinska: preostali vodeći komunisti morali su da koriguju svoja pogrešna gledišta i predstave svoj plan za „ozdravljenje“ partije ako su želeli podršku IKKI. Najuspešniji u tome bio je Tito, koji je januara 1939. godine de facto postao novi generalni sekretar. Neželjena posledica, međutim, bila je mnogo dalekosežnija: u jednoipogodišnjem vakuumu nastalom hapšenjem Gorkića, Tito je učinio KPJ finansijski nezavisnom. Pored političke emigracije, partija se ponovo oslanjala na članarine u zemlji, kao i na donacije dobrostojećih prokomunistički nastrojenih porodica, kao što su Ribari i Ribnikari.15

Prema inženjeru Nikoli Petroviću, koji je 1940. godine izveštavao Kominternu o radu partije, KPJ je tada imala čak 350 plaćenih profesionalnih agitatora,16 što objašnjava spremnost za organizovanje masovnog oružanog ustanka manje od godinu dana kasnije. Iako Tito nikada nije doveo u pitanje teoriju i praksu izgradnje „socijalizma u jednoj zemlji“, finansijska nezavisnost od Moskve bila je deo njegove vizije o revolucionarnoj borbi u Jugoslaviji, koja se u mnogo čemu razlikovala od staljinističkih spoljnopolitičkih planova. Jugoslovenska partija bila je na putu raskola još pre nego što je, u proleće 1941. godine, počela pripreme za oružani ustanak.

Policijski snimak zatvorenika Josipa Broza Tita u zatvoru u Lepoglavi 1928. godine; Izvor: Wikipedia

Šta nas sve uči iskustvo KPJ?

Prva i osnovna pouka koju domaćoj levici šalju komunisti iz prošlog veka jeste da su nam neophodni ljudi koji će se baviti organizacijom i agitacijom. Uprkos sistemskoj represiji u Jugoslaviji i često kontraproduktivnom mešanju Kominterne, Komunistička partija Jugoslavije je do 1941. godine postala rastuća masovna partija, sa uporištem u mnogim legalnim sindikatima, feminističkim organizacijama, studentskim i emigrantskim grupama i antifašističkim frontovima. Iako su uslovi danas po mnogo čemu drugačiji od onih pre sto godina, određene paralele postoje, a antagonizam rada i kapitala ostao je nepromenjen.

Masovna organizacija i dalje ostaje najbolji i najefikasniji vid otpora poslodavcima. Ono što stoji na putu političkoj organizaciji levice jeste preveliko oslanjanje na fondove i projekte, što je model preuzet od liberalnih nevladinih organizacija. NVO model nije isto što i radnička partija: fokusiran na strogo određene projekte i odgovoran finansijerima više nego radničkoj klasi na lokalu, on nema fleksibilnost neophodnu da brzo reaguje na političke promene, kao ni mehanizme uključivanja klase u aktivno oblikovanje sopstvene sudbine. Intelektualna proizvodnja i prevođenje teorijskih radova, iako neophodni, nisu dovoljni i ne predstavljaju zamenu za političko organizovanje.17

Privreda Srbije danas je zasnovana prvenstveno na uslužnim delatnostima, što ne znači da je eksploatacija radničke klase kakva se dešavala u fabrikama dvadesetih i tridesetih nestala. U fabrikama se ona i dalje dešava, a na drugim mestima se pojavljuju i novi vidovi eksploatacije. Proletarijat Srbije danas je, najvećim delom, u uslužnim delatnostima: u kafićima, restoranima, samoposlugama i kol-centrima. Drugarice i drugovi sa levice, toliko optuživani za intelektualizam i pripadnost srednjoj klasi, vrlo često i sami obavljaju poslove u uslužnom sektoru i čine deo radničke klase. Ovaj „organski“ kontakt s radničkom klasom predstavlja najneposredniji potencijalni način političke i ekonomske borbe.

Srbija i njene susedne zemlje, s kojima je u međuratnom periodu delila državu, danas su, kao i nekad, zavisne od stranog kapitala i njegovih domaćih pomagača. Eksploatacija, odsustvo socijalne zaštite, smrti radnika za koje niko ne odgovara, domaći i strani kapitalisti koje potpomaže politička kasta čine današnje društvo veoma sličnom onom od pre sto godina. Ključna razlika je što je radništvo tada imalo svoju masovnu političku partiju. Danas, zaplašeni i izolovani, nemaju klasne organizacije, niti bliske saradnike na globalnom nivou. Za levicu, ovo ne treba da bude razlog za očajanje, nego poziv na akciju: baš zato što je situacija tako loša, levica mora što pre da počne sa sistemskom i aktivnom agitacijom na radnim mestima. Samo tako ćemo moći da oživimo, a potom i sprovedemo u delo, ideale pod kojima je, pre sto godina, osnovana Komunistička partija Jugoslavije.

  1. „Afera Diamantstein: prvi antikomunistički proces u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1919)“, Ivan Očak; „Karantin za ideje : logori za izolaciju ’sumnjivih elemenata” u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1919–1922“, Goran Miloradović
  2. Ivo i Slavko Goldstein, „Tito“ (Zagreb: Profil, 2015), 46–54.
  3. Mila Čobanski, Zvonimir Golubović, Živan Kuzmanov, „Novi Sad u ratu i revoluciji 1941–1945“, knjiga prva (Novi Sad: Institut za izučavanje istorije Vojvodine, 1976), 219–220.
  4. Čobanski, Golubović, Kuzmanov „Novi Sad u ratu i revoluciji“, 222.
  5. Ivan Očak, „Braća Cvijići“ (Zagreb: Spektar – Globus, 1982), 104–105.
  6. Za više informacija o komunističkoj ženskoj štampi tridesetih, preporučujem master rad Isidore Grubački, „Emancipating Rural Women in Interwar Yugoslavia: Analysis of Discourses on Rural Women in Two 1930s Women’s Periodicals“.
  7. Branko Petranović, „Istorija Jugoslavije 1918–1988, knjiga I – Kraljevina Jugoslavija“ (Beograd: Nolit, 1988), 64.
  8. Izjava Ide Sabo data autoru 4. februara 2016. godine.
  9. Petranović, „Istorija Jugoslavije 1918–1988, knjiga I“, 64.
  10. Vjeran Pavlaković, „Yugoslav Volunteers in the Spanish Civil War“ (Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, 2016), 38.
  11. Potom je služio u Bataljonu Linkoln-Vašington, gde mu je komandant bio Mirko Marković, još jedan Jugosloven koji je organizovao političku emigraciju u Severnoj Americi. Obojica su ostavila značajne memoare o svom političkom radu među emigracijom. Mirkovićeva knjiga „Odabrani put“ prvi put je objavljena u Podgorici 1997. godine, i doživela je reizdanje pre pola decenije. Memoari Stiva Nelsona, „Steve Nelson – American Radical“ izašli su 1981. godine, ali nažalost nikada nisu prevedeni na srpskohrvatski.
  12. Ivan Očak je detaljno opisao rad emigracije u svojoj knjizi „Jugoslavenski emigranti iz SAD u SSSR-u“. Mirko Marković je pisao o aktivnostima emigracije tokom Drugog svetskog rata u pomenutim memoarima.
  13. Procesima „boljševizacije“ i „staljinizacije“ Kominterne podrobno se bave knjige „The Comintern: A History of International Communism from Lenin to Stalin“, čiji autori su Kevin McDermott i Jeremy Agnew, kao i „Bolshevism, Stalinism and the Comintern: Perspectives on Stalinization“, koju su uredili Norman LaPorte, Kevin Morgan i Matthew Worley.
  14. Dobar primer ovoga je Aprilski plenum 1936. godine, kada su članovi Politbiroa Vladimir Ćopić i Stjepan Cvijić pod pritiskom Kominterne morali da koriguju svoje mišljenje u skladu sa odlukama generalnog sekretara Milana Gorkića i njegovih pristalica u Kominterni. O Aprilskom plenumu najdetaljnije je pisao Nikita Bondarev u svojoj knjizi „Misterija Tito: moskovske godine“.
  15. Phyllis Auty, Tito (London: Penguin, 1974), 137–138.
  16. Arhiv Jugoslavije, 516 MG, 2951, „Sećanja Petrović Nikole za period 1935–1941. g.,” 21. januar 1966, 43.
  17. Za podrobniju drugarsku kritiku NVO pristupa levoj politici, njegovim prednostima i manama, preporučujem drugi i treći deo pamfleta Vladimira Unkovskog–Korice, „Kuda dalje nakon Sirize? Pogled sleva u Jugoistočnoj Evropi.“
Prethodni članak

Dan nakon eksplozije u Rakiti ostaje nejasno šta je eksplodiralo

Nakon 20 godina ubistvo novinara Slavka Ćuruvije dobilo sudski epilog

Sledeći članak