Katarina Peović je članica hrvatske leve stranke Radnička fronta (RF), nakon nedavno održanih parlamentarnih izbora i dobrog rezultata koji je postigla zeleno-leva koalicija u kojoj je učestvovala i RF postala je i jedna od poslanica u Saboru. Mark Lošonc je za mađarski portal Merce razgovarao sa Katarinom o problemima organizovanja levice, nužnosti regionalne saradnje i povezivanju teorije i prakse.
Ti si članica partije koja se zalaže za demokratizaciju društva, štaviše, i ona sama je neposredno demokratska (primera radi, rotirate zastupnike svakih šest meseci). Kako uspevate da rešite ovaj izazov tako da demokratska forma ne bude prepreka ni u čemu i da partija sa ovakvom inovativnom formom bude efikasna u svakodnevnoj borbi?
To je naše nastojanje, da političko djelovanje bude rezultat demokratskog protagonizma svih. Iako su pravila i zakonitosti kapitalo-parlamentarizma u suprotnosti s takvom logikom – kada rotirate zastupnike i zastupnice partija gubi na prepoznatljivosti putem „poznatih lica“. Zbog toga jer smo i ovako u podređenoj poziciji i sa pristupom medijima i financijskim sredstvima u odnosu na druge političke opcije – rotiramo ljude na raznim pozicijama koliko nam to okviri i logika sustava dozvoljavaju, a da ne naštetimo političkoj borbi za viziju pravednijeg i solidarnijeg društva.
No rotacije su samo dio demokratskog protagonizma koji znači da ljudi u partiji odlučuju o onom što ih se tiče – a da je takvo partijsko djelovanje model za društveno djelovanje – Radnička fronta nema predsjednika/cu ni predsjedništvo, svi o svemu raspravljaju, a odluke se donosi skupštinskim glasanjem. Ono što je cilj da u društvu demokratskog socijalizma većina odlučuje o važnim pitanjima na svojem radnom mjestu, u kvartu, u društvu – a ne vjerujemo u to da se prvo treba „osvojiti vlast“ pa onda prakticirati demokraciju. Mi zapravo uopće ne vjerujemo da je „osvajanje vlasti“ krajnji cilj – cilj je uključivanje najširih slojeva u demokratske procese odlučivanja i izgradnja institucija koje omogućavaju demokratizaciju odlučivanja.
U vreme kada ste nastali, pozivali ste se, između ostalog, na iskustvo Podemosa i Syrize. Nedavno je nastala Partija radikalne levice u Srbiji. Šta biste im preporučili na osnovu vašeg iskustva? Kako da budu uspešna partija poput vas?
Iskustvo Podemosa i Syrize nas je puno toga naučilo. Uspostavilo se da su među najkritičnijim točkama njihovog djelovanja bile upravo točke vezane uz činjenicu da je partijski vrh doveden u situaciju odlučivanja. Cipras je pokleknuo pred zahtjevima Trojke – ne mogavši preuzeti na sebe odgovornost za posljedice dosljedne korjenite promjene. No za tu promjenu je imao mandat, ne za pristanak na mjere štednje.
Dio problema su i nejasna obećanja – nije bilo moguće i to su neki u Grčkoj upozoravali, poput Koste Lapavicasa, da se ostane u eurozoni i da se ne pristane na mjere štednje. Većina je u Grčkoj bila protiv mjera štednje, ali ne i za raskid s eurom. Syrizino vodstvo je oportunistički nudilo obećanje da je to moguće pomiriti – tako su elektoralno požnjeli uspjeh, ali su zatim doživjeli politički poraz. To je puno lošiji scenarij od obrnutog – ljevica treba biti beskompromisna, čak i pod uvjetom da elektoralnog neuspjeha. Stvari se nekad ne mogu promijeniti preko noći – no dosljednost viziji demokratskog socijalizma 21. stoljeća je ono od čega ne smijemo odustati.
S optimizmom gledamo na formiranje Partije radikalne levice u Srbiji – s njezinim članovima imamo dobru suradnju i nadamo se da ćemo u regiji zajedno raditi i širiti ideje demokratskog socijalizma koji nema alternativu ukoliko želimo osigurati temeljne potrebe svima i spriječiti da klimatske promjene postanu ireverzibilne. Također surađujemo s lijevim akterima u BIH gdje se nadamo osnutku jedne slične partije.
Levica na periferiji evropskog kapitalizma
Antikapitalistička levica je sve jača na postjugoslovenskim prostorima. Pored vaše stranke, nove partije u Srbiji i slovenačke Levice, ima važnih inicijativa na primer i u BiH. Šta mislite, kako konkretna kooperacija partija na Zapadnom Balkanu može konkretno, na opipljiv način doprineti razvoju antikapitalističkih pokreta?
Najvažnija je kooperacija u zajedničkom mijenjanju društvenog konsenzusa koji je sve labaviji oko tržišnog usmjerenja, koje navodno, kako su nas dugo uvjeravali – nema alternativu. Kako smo mi na ovim prostorima imali iskustvo socijalističkog eksperimenta, ljudi imaju dosta živo sjećanje na život u tom navodno „mračnom socijalizmu“ koji je praktički ruralne zemlje industrijalizirao u samo nekoliko desetljeća, gdje je dobar dio ljudi živjeo u društvenim stanovima, gdje su se gradila radnička odmarališta, ljudi išli na more. Bila je izraženija kolektivna dimenzija potrošnje koja se temeljila na egalitarnosti i solidarnosti, pa bogatstvo nije bilo uvjet da se ostvari temeljne potrebe, s obzirom da oni temeljni sustavi kao što su obrazovanje, zdravstvo pa i stanovanje (koje se tretiralo kao pravo, a ne kao roba) nisu bili komodificirani. To su bili razlozi da je bilo više jednakosti.
Smatram da je moguće očekivati da suradnja partija u regiji pomogne našim narodima da se odupru negativnim politikama svojih elita koje u svim zemljama bivše Jugoslavije po istom receptu uništavaju lokalne privrede, svode ih na rentijerski tip privrede na periferiji Evrope.
U jednom intervjuu si govorila o tome da su „zemlje periferije zacementirane u trenutnoj polukolonijalnoj poziciji.“ Kako gledaš na današnje mogućnosti i strategije antiimperijalizma i otpora prema hegemoniji centra? Naravno, imam u vidu i Evropsku uniju koja je izuzetno važna – na različite načine – i čitaocima ovog intervjua iz Mađarske (jer je Mađarska već davno članica EU), ali i onima iz Srbije (upravo jer ta zemlja još uvek nije članica).
Naše zemlje imaju iskustvo kapitalizma u kojem nam se životni standard radikalno urušio u samo nekoliko desetljeća, naša djeca nemaju mogućnost studirati, niti se zaposliti na radnim mjestima s prihodima od kojih se može normalno živjeti, već odlaze iz naših zemalja ili rade na nesigurnim i slabo plaćenim radnim mjestima. Industrija je propala, a viskoobrazovani kadar u nekim sektorima praktički izumire. Postali smo tržište za proizvode bogatih zemalja EU centra i izvor jeftine radne snage. No imamo i sjećanje jednog drugog sustava – društvenog eksperimenta iz kojeg se mogu izvući neke pouke. To našu regiju čini drugačijom od ostatka svijeta. Iako se i u bogatim zemljama javljaju ideje demokratskog socijalizma i stječu sve više pobornika.
Treba se podsjetiti da je jedan od argumenata osamostaljenja Hrvatske i Slovenije bio da će te razvijenije republike biti oslobođene tereta financiranja nerazvijenih krajeva, poput Kosova, te da će sredstva ostajati „u našoj kasi“. No kada nerazvijeni dobivaju izravne subvencije najveći dio će biti potrošen za robu i usluge koje dolaze iz razvijenih regija. Kroz proces multiplikacije porast društvenog bruto proizvoda biti će u razvijenim regijama veći nego vrijednost subvencije. Povijesni paradoks je da smo sada mi postali Kosovo EU – iskustvo regije je dakle bitno za razumijevanje današnje podređenosti.
Zato je važno i zadržati ideju jedinstva i solidarnosti kao i kritički propitati političku ekonomiju EU. Da bi to bila solidarna zajednica minimum bi bio da EU postane fiskalna unija. Fiskalna unija značila bi zajedničko skupljanje poreza, dok bi se zajedničkim budžetom financirale zajedničke javne politike koje bi imale za cilj proizvodnju za potrebe te transformaciju prema zelenoj, demokratski planiranoj, kooperativnoj i solidarnoj ekonomiji. Također, dominacija se ne može ukinuti bez da se bogatije regije izlože uvozu iz regija u razvoju, bez obzira na restrikcije koje bi te manje razvijene zemlje trebale nametnuti njihovom konkurentnijem izvozu. Za prevladavanje ekonomske dominacije potrebno bi bilo također osigurati transfer inovativnih tehnologija koje bogate zemlje održava na vrhu a nemogućnost pristupa i razvoja tih tehnologija nerazvijene zadržava u začaranom krugu nerazvijenosti. Bez transfera tehnologija ne može se ostvariti ekonomska i socijalna konvergencija manje razvijenih prema razvijenima. A ta je konvergencija važna zbog toga jer je stupanj zadovoljenja temeljnih potreba kod nerazvijenih nizak i nedostatan.
Naše su nas elite uvjerile da je ovo što mi imamo neka lošija varijanta kapitalizma (tzv. ortački/crony kapitalizam) – no ovo što mi živimo je pravi i autentični kapitalizam na periferiji.
Govorila si o tome, pozivajući se – između ostalog – na Majkla Lebovica i Ričarda Volfa da je važno učiti na greškama socijalističkog samoupravljanja. Samoupravljanje je bilo jedna od glavnih karakteristika jugoslovenskog socijalizma. Na koje greške tačno misliš? Šta bi danas trebalo uraditi drugačije?
Kada govorimo o Lebovicevom konceptu socijalizma 21. stoljeća – u realpostojećim socijalizmima samo se nominalno uvelo društveno vlasništvo, nije bilo ni trećeg dijela „socijalističkog trokuta“ – proizvodnje za potrebe zbog stalne prisutnosti tržišnih imperativa, dok je drugi dio trokuta – samoupravljanje također nedovoljno razvijeno. Sve tri stranice „socijalističkog trokuta“ uvjetuju jedna drugu i ako jedna nije razvijena neće biti ni druge dvije. Postojali su socijalistički elementi ali nisu bili razvijeni u organsku cjelinu – već su preostaci kapitalističkih elemenata iskrivljavali cjelinu i u konačnici poništavali socijalističke.
Također, ako se nešto treba naučiti iz tog eksperimenta onda je to nepovjerenje u vodstvo avangardne partije. Avangardna partijska manjina nije uspjela provesti tranziciju prema društvenim promjenama, a promjene samo u obliku vlasništva nisu dovoljne. Dominacija avangardne partije je proizvodila raskole i dijeljenja u socijalističkom društvu. Uz to, osobito od kraja 1960-tih sve više jačaju elementi tržišne privrede koji u konačnici također proizvode nejednakost koje je tranzicijom u kapitalizam samo formalizirana. Radnička klasa zahtijeva promjene direktnodemokratske i samoupravne. Jugoslavenski socijalizam je pak na svojem kraju ponudio nacionalizam – on je došao odozgo ne odozdo, kako se to često imputira – socijalizam je i sam uništen od elita, a ne od naroda, a narod nije proizveo nacionalizam već je to proizvod upravo društvenih elita.
U Mađarskoj je „migrantska kriza“ predstavljala jedno od Orbanovih glavnih retoričkih sredstava. Uglavnom ni leve partije nisu uspele da nađu adekvatan odgovor na izazove. U Srbiji je takođe bili dosta problema, naročito na ekstremnoj desnici. Koji odgovor je vaša partija dala na ova procese?
Odgovor ljevice mora biti tumačenje uvjeta i principa tzv. „nejednakog razvoja“. Kapitalizam proizvodi nejednakost, zbog čega imigranti bježe iz svojih zemalja uništenih ratovima i ekonomskim iscrpljivanjima za koja je odgovoran Zapad. Imigranti su izravna posljedica nejednakog razvoja bogatog Sjevera i nerazvijenog Juga i taj razvoj je zakonitost, a ne neka anomalija kapitalizma. Dok ima kapitalizma bit će i imigranata.
Nedavno je Ivan Zlatić, član predsedništva Partije radikalne levice u Srbiji izjavio da bi on želeo da bude pragmatičan. Citiram: „mislim da treba ucenjivati oligarhijske, prokapitalističke i desničarske stranke na svakom koraku, gde god se to može. Slovenačka Levica, na primer, po meni dobro igra tu igru »nužna koalicija može, ali načela moraju«.“ Kako se vi odnosite prema ovom strateško-taktičkom izazovu? Kako vi uspevate da nađete zlatnu sredinu između dogmatske vernosti apsolutno svim principima i oportunizma?
Slovenska ljevica je dobar primjer – nisu formirali vladu ali su svoju podršku uvjetovali listom zahtjeva, od kojih su neki i ispunjeni – kao što je to dizanje minimalne plaće i vezivanje minimalne plaće uz troškove života (tzv. „potrošačke košarice“). U nas se pak prestao pratiti izračun tih troškova, pa ne čudi da vladajući određuju minimalac koji je bitno niži nego u Sloveniji. Mi smo primjerice u Saboru u samom početku prvog osvojenog mandata za Radničku frontu tražili da se u Zakon o obnovi Zagreba nakon potresa uključe imovinski i dohodovni cenzus, te da se konstrukcijska obnova u potpunosti financira najsiromašnijima. Glasali smo za taj Zakon jer je naš zahtjev prihvaćen.
U vašim političkim govorima se sve česće pojavljuje „mađarski kapital“. Mislim da nije sporno da Orbanov režim ima izvesne invazivne ambicije prema Zapadnom Balkanu (Andraš Juhas je napisao odličan članak o tome). Ali jedan od mojih mađarskih prijatelja ima pitanje u vezi s tim. Kada je reč na primer o MOL Grupi, ne bi li trebalo uzeti u obzir da je vlasništvo i te kako međunarodno (mađarska država ima samo 15 posto u kompaniji, a navodno su svi ostali investitori iz inostranstva)? Dakle, pitanje mog prijatelja je u ovom slučaju: koji višak se dobija time što ste uz „kapital“ naglašava da je u pitanju baš „Mađarski“ kapital? Ne postoji li opasnost pogrešne etnicizacije sukoba između kapitala i rada?
Slažem se da se ne treba etnicizirati sukob između kapitala i rada i da treba naglašavati da je riječ o kapitalističkim elitama koje su na jednoj strani i društvenoj većini na drugoj. Ono što jest važno je da je Vlada u Hrvatskoj „igra“ za korporaciju Mol – jer je već 2018. osigurala tehničke uvjete za prvi kontingent nafte iz Hrvatske u Mađarsku – što se i desilo nedavno, te tako potvrdila da zastupa interese Mol-a kojem je cilj transferirati naftu u Mađarsku i zatvoriti rafinerije u Hrvatskoj. Pri tome desna Vlada HDZ-a nije ništa bolja od nominalno „lijeve“ vlade SDP-a čiji su ministri prvi omogućili da Mol preuzme Inu u trenutku kada za to nije bilo potrebe (čak je se kalkuliralo s tim da bi Ina mogla preuzeti Mol).
Povezivanje teorije i prakse
Do sada sam te jednom video uživo, na beogradskoj naučnoj konferenciji gde si – ako se dobro sećam – tokom rasprave pominjala Lakana. Zaposlena si na Filozofskom fakultetu, na departmanu za kulturne studije. Tvoj javni diskurs i te kako ima i jednu teorijsku pozadinu. Osvežavajuće je videti levu političarku koja uspeva da kombinuje koncepte sa praksom. Peri Anderson je u svojoj čuvenoj knjizi o zapadnom marksizmu govorio o tome da su se posle Prvog svetskog rata (i nakon niza neuspelih revolucija) marksistički teoretičari sve više odvojili od prakse radničkog pokreta. Kako je danas moguće napraviti adekvatnu kombinaciju teorije i prakse, sa kojim svakodnevnim izazovima se suočavaš? Kako je danas moguć „organski intelektualac“ koji upotrebljava koncepte u konkretnim političkim borbama?
Hvala ti, to je negdje i moj cilj – da teorija bude u nekoj društvenoj funkciji. S druge strane politička praksa bez ikakve teorije je ponavljanje uobičajenih i sveprisutnih floskula. Recimo domaći socijaldemokrati – SDP deklarativno su se proglasili strankom koja, kako su rekli ne slijedi marksizam jer je to „dogmatska“ teorija. No od tada se uspostavilo da je dogmatski upravo ono što slijede. U trenutku kada su i deklarativno odustali od kritike političke ekonomije otplovili su u politički spektar koji se s pravom treba, kao što to čini Tarik Ali, nazivati „ekstremnim centrom“ – to je neoliberalna politika fleksibilizacije rada, deregulacije, privatizacije svega, nekritičkog pristupa kapitalizmu kao navodno jedinom načinu proizvodnje. No takve dogme ekstremno pogađaju najšire slojeve društva osobito na siromašnoj periferiji Evrope.
Što se tiče Lakana – intrigira me njegov strukturalistički pristup psihoanalizi i iako klasični ljevičari često pojednostavljeno napadaju svu strukturalističku tradiciju, osobito Altisera – ja ne dijelim njihovo mišljenje, mislim da ponekad stvaraju sukob gdje ga nema. Iako se u potpunosti slažem da je dio strukturalističkog marksizma, osobito postkolonijalna kritika u potpunosti napustio marksističke temelje i reproducirao iste probleme idealizma od kojeg je Marks krenuo sa svojom kritikom – smatram da to iskliznuće nije krimen teorijskog okvira već ekonomsko-politički uvjetovanog miljea koji je od znanstvenika zahtijevao to udaljavanje. Čudi me ponekad kako to oni koji se sami bave materijalističkom interpretacijom zbilje nisu sposobni razdvojiti – uvjete proizvodnje teorijske misli i samu teorijsku misao.
Autorka si i knjige „Mediji i kultura: ideologija medija nakon decentralizacije i Marx u digitalnom dobu“. Šta bi rekla, koji su emancipatorski potencijali novih medija danas?
Novi mediji su imali ogromni emancipacijski potencijal koji je proizašao iz toga da su tehnološki izumi u trenutku nastanka tek površno povezani s imperativima tržišta – u daljnjem razvoju se to mijenja. Temeljna istraživanja i izumi poput interneta i internetskih protokola često se pojavljuju kao anomalija u načinu proizvodnje, a tek kasnije dolazi do njihova „okivanja“. Recimo torent tehnologija je klasičan primjer – ona još i danas uzrokuje ogromne gubitke glazbenoj industriji, filmskoj industriji, industriji softvera, no istovremeno kapitalizam se prilagođava novonastalim uvjetima i time jača.
Također treba primijetiti, da su danas vizije društva planske proizvodnje u puno boljoj poziciji nego u doba socijalističkih eksperimenata jer je tehnologija velikih podataka omogućila novu razinu planiranja. Mnogi veliki kapitalistički giganti poput Amazona predstavljaju ogromne sustave planske privrede – jedino što je njihov cilj proizvodnja viška vrijednosti, a ne zadovoljavanje potreba svima. Danas smo više nego ikad u mogućnosti razvijati vizije društva u kojem će temeljne potrebe biti zadovoljene svima, gdje će društvo biti usmjereno prema svestranom i punom razvoju svake osobe. No tehnologija sama ne donosi promjene, trebaju se stvoriti društveni preduvjeti za to.
