Na jednoj od prethodnih sednica Skupštine grada Beograda, a na predlog Sekretarijata za kulturu grada Beograda, usvojene su Izmene i dopune Odluke o stalnim manifestacijama u oblasti kulture od značaja za grad Beograd. Izmenama su decenijama značajnim manifestacijama iz oblasti kulture, poput Oktobarskog salona, BITEF-a, BEMUS-a i drugih, dodate i neke nove, poznate i nepoznate manifestacije – koje je Grad raspodelio u dve „festivalske“ celine, „Beogradsko leto“ i „Beogradska zima“.
Time su javnosti poznate (privatne i komercijalne) manifestacije poput Beer Festa, Belgrade Music Weeka, i Music Awards ceremony, i drugih dobile status „od posebnog značaja“, a sa tim u vezi i značajnu finansijsku podršku gradskog javnog budžeta.
O izboru ovih manifestacija, koje od sada spadaju u red „najznačajnijih“ (makar kada je reč o kulturi grada Beograda), kriterijumima za njihov izbor, te posledicama koje takve odluke već sada imaju na celokupnu kulturno-umetničku proizvodnju, uključujući i onu koja spada u tzv. „nezavisnu scenu“, razgovarali smo sa muzikološkinjom i muzičkom urednicom, Ksenijom Stevanović.

Kako komentarišeš izbor baš ovih manifestacija iz oblasti muzike?
U neku ruku bilo je iznenađenje biranje baš tih, visoko komercijalnih događaja za manifestacije u oblasti kulture od značaja za grad Beograd. Kao što si napomenula kulturna javnost je smatrala da festivali poput Oktobarskog salona, BITEF-a, BEMUS-a i drugih imaju prioritet ne samo zbog dužine postojanja, i svog istorijskog značaja, već i zbog toga što su to manifestacije koje je osnovao sam grad Beograd. Ovako izgleda kao da se grad povlači iz onih manifestacija kulture koje su obeležile Beograd, u velikoj meri profilisale naš grad na svetskoj kulturnoj sceni i organizovale ono što bismo sad već mogli nazvati upokojenom „Beogradskom jeseni“, kojoj smo se radovali kao početku jednog novog ciklusa stvaranja u ovoj sredini.
Sa druge strane, jedino što na prvi pogled objedinjuje novoizabrane manifestacije jeste da su to visoko komercijalni događaji i da je njihov glavni organizator Sky Corp odnosno Sky Music. Po svemu sudeći, grad, izašavši iz onoga što je sam osnovao i podržavao više od pola stoleća, uspostavlja neko novo javno-privatno partnerstvo, ali bez dovoljne transparentnosti i motivacije zašto je to potrebno. Jer, komercijalne manifestacije se prave sa idejom da mogu same da opstanu bez dotacija države ili lokalne samouprave.
Na ovaj način čini se da se Beograd otvara prema potpunoj i nesputanoj komercijalizaciji svojih kulturnih sadržaja, lišen tereta umetnički okrenutih, a samim tim i prevashodno nekomercijalnih manifestacija poput pomenutog Oktobarskog salona, BITEF-a, BEMUS-a.
Možda ne treba smetnuti sa uma da je kroz ovaj potez Beograd u krajnjoj liniji napravio rez i prema baštini socijalističkog razdoblja kada su ove manifestacije i ustoličene. U neku ruku, kao da se zaziva neki novi početak, bez tereta, bez pravila, uronjen u tople letnje pivske noći i sajamsko-vašarske zime, pod okriljem božićnih praporaca.

Među poznatim, našlo se i nekoliko manifestacija – od kojih se izdvaja festival klasične muzike „CLASSICO“ – koji su u potpunosti nepoznati kako stručnoj tako i široj javnosti. Da li je tebi poznat ovaj festival, s obzirom na to da si po profesiji muzikološkinja, te da dugi niz godina radiš kao muzička urednica, i kako komentarišeš obrazloženje komisije koja je uvrstila baš ovaj festival u programe od značaja za grad?
Nije mi poznat festival klasične muzike „CLASSICO“, kao ni mojim kolegama. Raspitivali smo se među sobom i nismo za sada našli odgovor na pitanje ko stoji iza ovog festivala. Moguće je sasvim da nismo dobro upućeni, ni informisani. Sve što možemo da zaključimo je da se nešto zove „Classico“, što valjda ukazuje na klasičnu muziku, ali može biti bilo šta, i brend kafe, istovremeno. Samo obrazloženje je dosta sklepano napisano, kao prepisano iz nekog promotivnog materijala u koji niko nije imao uvid.
Meni je posebno bilo zabavno obećanje da će visoka produkcija ovih događaja na otvorenom svojim osećajem odvesti publiku „u prve redove najpoznatijih opera“. Dakle, ne obećava se publici da će čuti ili iskusiti najpoznatije opere, već da će sesti u prvi red. U neku ruku status pre svega. Naravno, oni koji idu u operu ili koji posećuju neke evropske i svetske operske kuće, znaće da prvi redovi često nisu i najbolji što se akustike tiče. Moguće je da će ovaj festival biti okrenut nekim događajima poput gostovanja Andree Bočelija u Savamali, ili izvođenju opera na otvorenom, uz ozvučenje i osvetljenje. Na prvi pogled tako izgleda i verovatno će se kretati u tom smeru.
Čini se da su ključni kriterijumi u obrazloženju usvojenih programa bili „ekskluzivnost“, „zabavni karakter“ manifestacije, veliki broj posetilaca, „najveći festival“, „najpopularnija manifestacija“, „revolucija u produkciji“ (Beogradsko leto/Beer fest), „najveći muzički spektakl jugoistočne Evrope“ (dodela muzičkih nagrada Music Award Ceremony u organizaciji Sky Musica) – da li su, po tvom mišljenju, ovo relevantni kriterijumi za izbor manifestacija koje bi trebalo da budu od posebnog značaja za kulturu jednog grada?
Ovo nisu kriterijumi po kojima bih ja birala takve manifestacije. Verujem da su mnogo važniji oni koji govore o umetničkoj viziji festivala, o njegovom nasleđu i potencijalu, o upoznavanju publike sa onim što svetska scena nudi u smislu inovacije, smelosti, čime se želi da stvori dobra osnova da i ovdašnja sredina stvara nešto drugačije a relevantno, što govori o nama sada i ovde. Pre svega, festivali moraju biti pokretači stvaralaštva, pre svega onog domaćeg, kroz suočenje naših umetnika sa onima inostranima, kroz podsticanje razmene i dijaloga. Komercijalna vrednost svega toga bi trebalo da bude drugostepena, a edukativna, istraživačka, primarna.
Sad, kada pročitate reči kao ekskluzivnost, zabavni karakter, najpopularniji, najveći, „revolucija u produkciji“, vidi se da se teži nekom drugačijem sustizanju tog sveta koji sam pomenula – sustizanja na nivou spektakla. U tom smislu, kulturna politika grada Beograda već dugi niz godina ide u tom pravcu, još pre dolaska SNS-a na vlast. Traži se „događaj“. Nešto što će nas zaseniti. Nešto zbog čega ćemo reći – evo, i mi možemo da imamo toliko i toliko ljudi, ozvučenje tako i tako i slično. Zbog čega će odabrana publika doći u toaletama, a to sve pratiti glamur magazini. U tom smislu ovde vlada kultura spektakla i mislim da u tom smislu jedino ove manifestacije koje su izabrane mogu da odgovore na tu potrebu. Ove druge, tradicionalne da ih nazovem, ne pripadaju tom registru manifestacija, nastale su u drugo vreme i baštine druge vrednosti.

I, generalno, kako gledaš na procese sve direktnijeg povezivanja javnog budžeta sa privatnim preduzećima u sektoru kulture?
To su po svemu sudeći neumitni procesi. Visoka tehnička izvrsnost tj. produkcija je ipak skupa. Sky Music je do pre koju godinu bio najpoznatiji kao prodavnica instrumenata i audio opreme. Mislim da je prošlo vreme kada se sanjalo o nekom boljem svetu u kojem bi kultura pravila emancipatorsko-utopijski zamajac. Naprotiv, u ovom visoko ciničnom svetu poznog kapitalizma dozvoljena je jedino pragmatična opsena.
Paradoksalno, Evropska fondacija za kulturu je svojim administrativnim puritanizmom otvorila put ovakvim javno-privatnim poduhvatima. Izgleda kao da je najbolje potrošiti „javne pare“, ali tako da to izgleda kao da je vredelo. A najlakše je opravdati velike budžete kroz dešavanja koja imaju formu spektakla. Na taj način, opsenarski, mi od silnog „light showa“ ili “ozvučenja“ i ne vidimo i ne čujemo gde se dele pare. Nažalost, za onu kulturnu produkciju koja je uistinu zainteresovana za kontakt među ljudima, a ne samo za konzumente, koji će doći, videti i otići, potrebne su jako male pare.
A oko tih cvonjaka, koji se udeljuju na primer „nezavisnoj kulturnoj sceni“, se vodi najveća bitka i oni se najviše propituju, ispituju i posmatraju. Kod ovakvih „velikih događaja“, stiče se utisak da je sve dozvoljeno. Zato ovde, ali ne samo ovde – ovo je ipak svetski trend koji mi pratimo posvećeno preko svake mere – umetnički i kritički relevantne stvari se ponovo dešavaju negde drugde: ili u malim, zatvorenim kružoocima gde se sve dešava pre svega putem entuzijazma i kroz formu prijateljstava i nesebične razmene, stvaranja zajednice i deljenju ili u nepreleglednim prostranstvima interneta.
I za kraj zabava je naravno potpuno legitimna i svi smo joj mi skloni. Ljudima je zabava potrebna. Ali ne bi trebalo da postane jedino, ono što guši sve ostale ljudske potrebe – za lepotom, za otkrivanjem, za suočavanjem sa strahovima i traumama, za na kraju krajeva, za utehom.
Zabava često obećava da može sve ovo da pokrije, ali u stvari nije tako. Zato je umetnost tu, da ostavi zabavi prostor da nas zabavi i da otvori neki drugi prostor gde ćemo moći da radimo druge stvari i imaginiramo neke drugačije svetove. Ako sve postane zabava, na kraju ćemo svi biti jedino prazni i tužni.