Nalazimo se usred zahuktavanja sukoba globalnih razmera, kaže Nada Sekulić

Povodom godišnjice početka napada Izraela na Gazu i genocida nad palestinskim narodom, deluje da se rat na Bliskom istoku tek zahuhtava. Tim povodom razgovaramo sa Nadom Sekulić, profesorkom na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu.

Nada Sekulić

Godinu dana od početka sukoba, Gaza je izbrisana sa lica zemlje. Desetine hiljada ljudi, među kojima veliki broj dece, je ubijeno, bezbroj je raseljeno. Genocid u Palestini ne prestaje, a sukob se ubrzano širi i na druge države. O ovim temama razgovarali smo sa profesorkom Filozofskog fakulteta, Nadom Sekulić.

Gde smo kao globalno društvo nakon ovih godinu dana? Šta nam ova situacija govori o svetu u kojem živimo?

Nažalost, globalni procesi u svetu nisu ni malo obećavajući, jer se nalazimo u sred zahuktavanja sukoba globalnih razmera bez realnih naznaka da će se to zaustaviti. Nasuprot tome, gotovo je izvesno da će se sukob na Bliskom istoku i dalje širiti. Nagomilavanje oružja, ekstremni i netransparentni profiti koje to donosi, udeo vojnih profita u ekonomskoj i korporativnoj politici savremenih država i moć koja se preko oružja stiče kroz sve očiglednije militantno nadmetanje za proširenje zona geopolitičkog i geoekonomskog uticaja u međunarodnim odnosima, vode stvaranju velikih i ukrupnjenih interesnih sfera u kojima „velike ribe jedu male“ na najbeskrupulozniji način, kao što možemo videti i u Gazi, na Zapadnoj obali, a sada i u Libanu, ako govorimo o tom delu sveta.

Da postoji bilo kakav interes ključnih aktera za sudbinu civilnog stanovništva u Gazi, ovaj sukob bi bio lako zaustavljen. Međutim, geopolitički ulozi su preveliki i zbog njih su žrtve prihvatljive, čak i kada su narušene sve norme humanitarnog prava, na kome velikim delom i počiva jedinstvo i održivost UN. Ta institucija postaje sve nemoćnija, jer se države koje sede u Savetu bezbednosti spremaju za rat i podržavaju proksi ratove, bez obzira na retoriku zagovaranja mira. Zato sada sve češće vidimo nesklad u donošenju odluka na nivou Skupštine UN i Saveta bezbednosti UN. Kada bi Skupština imala zaista mogućnost da prisili članice Saveta bezbednosti da poštuju njene odluke, u današnjim uslovima UN bi se pre raspale nego što bi članice Saveta bezbednosti stvarno pristale da učine korak ka obezbeđivanju mira u ključnim zonama sukoba u savremenom svetu.

I pored brojnih protesta, pre svega studentskih u raznim delovima sveta ili sindikalnih poput onih u Španiji, o čemu smo ranije pisali na Mašini, deluje kao da je mirovni pokret slab. Ili barem do nas ne dolaze informacije o nekim masovnim i globalno organizovanim akcijama.

Sa jedne strane zato što ljudi ne mogu živeti na ulicama. Masovni protesti mogu da izazovu promene u kratkim i snažnim akcijama samo onda kada su strukture vlasti vulnerabilne. U suprotnom mora da dođe do organizovanijih i dugotrajnih oblika udruživanja, do građenja sopstvene infrastrukture kroz koju se ostvaruje uticaj i planski slabi uticaj vlasti u konkretnim sferama društvenog života i sistematski i uporno čini vidljivom njena hipokrizija.

Sa druge strane, kao sto sam pomenula, ulozi su preveliki. Na primer, univerziteti neće izaći u susret zahtevima studenata ako njihove finansije zavise od aktera protiv kojih se studenti bore, ma koliko da su njihovi zahtevi pravedni. Interesantno je kako u takvim uslovima postaju fleksibilne i propusne granice poštovanja ljudskih prava, a metod primene nasilja nad studentima sasvim prihvatljiv način delovanja.

Šta bi bio ključ za zaustavljanje dalje eskalacije ovog rata?

Eskalacija rata nije transparentan proces ustanovljen na legalističkim prinicipima međunarodnog prava. Ona se odvija iza kulisa, kroz procese u kojima mnogi nevidljivi akteri ekstremno profitiraju, a države vode licemernu međunarodnu politiku. Kada se nagomilaju efekti takvog postupanja, a to je momenat u kome se svet danas nalazi kada je u pitanju sukob na Bliskom istoku, veoma je teško zaustaviti taj proces, jer eskaliranje traje.

Međutim, i ta eskalacija traži stalno potpaljivanje da bi se održala. Previše je očekivati od ljudi koji su u direktnim zonama sukoba da vode mirovne politike. Palestinci su slavili pre neki dan bombardovanje Izraela. Izraelci, koji mesecima protestuju protiv vlasti, podržali su bombardovanje Libana.

Akteri koji nisu uključeni u direktni sukob imaju više prostora za delovanje i njihove odluke su stvar izbora, a ne nužne prisile. Srbija na primer ne mora da prodaje oružje Izraelu, ali ona je izabrala da tako postupa i da svoju ekonomsku politiku gradi na ratnim profitima, bez ikakvog senzibiliteta u kojoj meri na taj način doprinosi militarizaciji postojećih sukoba.

Predsednik nije morao da se nalazi sa Netanjahuom u momentu kada se Gaza satire, ali je on izabrao da tako učini i na taj način je pokazao javno svoju spremnost da podrži opskurne ličnosti i politike u savremenom svetu, pokazujući da su i Srbija i ljudi koji čine vlast u Srbiji na tom istom putu. Akademske institucije ne moraju da pristanu na saradnju sa institucijama poput Ben Gurion univerziteta ili Bar Ilan univerziteta, ali neke biraju da to urade, marginalizujući značaj takvih odluka.

Dakle, ma koliko se globalno u ovom momentu ne vidi tračak svetla na kraju ovog tunela, institucije, države, društvene grupe i pojedinci imaju prostor za izbor i za međusobno udruživanje i to je u ovom momentu jedini način odbijanja učestvovanja u rešavanju savremenih sukoba prećutkivanjem masovnog ubijanja i maltretiranja civilnog stanovništva, i način stvaranja slobodnih društvenih prostora.

Sukob bi veoma brzo mogao da se reši ako bi SAD prestale da finansiraju naoružavanje Izraela u uslovima kršenja humanitarnog prava ovih razmera i dugoročno gledano, kada bi izvoz nafte sa Bliskog istoka prestao da se balansira uvozom oružja, ali se to, nažalost, neće desiti. Zato je neophodno pre svega učiniti transparentnijim proces globalne militarizacije sveta za javnost, učiniti vidljivijim udeo sopstvenih država u tom procesu i promovisati politike drugačijeg postupanja, udruživanja aktera koji promovišu drugacije politike i jačati svest pojedinaca. To nije nešto što možda odmah može da reši sukob, ali omogućuje život sa dignitetom i elementarnom humanošću i omogućuje stvaranje drugačijih mreža podrške.

Prethodni članak

Troškovi života su glavna briga građana EU

Futures Connected: Drugi međunarodni omladinski filmski festival u Beogradu

Sledeći članak