Pod utjecajem dominantnog diskursa tijekom posljednjih dvadesetak godina vrlo je teško pojmiti bilo što vezano uz Vukovar, a da se ne tiče pojma žrtve. Tako se na trenutke može pomisliti kako grad nije ni postojao prije 1991. U tom kontekstu predratni podaci o radu vukovarskog kombinata Borovo i utjecaja koji je imao na razvoj grada govore sami za sebe.
Autori: Jasna Račić, Sven Cvek, Snježana Ivčić
Tekst je prvobitno objavljen u petom broju časopisa Nepokoreni grad.
Mislim da smo 12 velikih tvornica napravili za vrijeme dok sam ja u Borovu radio. I zato mi je bio tužan oproštaj. Jer ja sam nešto naslijedio. Bilo nas je 17 000. Doguro sam do 23 000, shvaćate? 6000 radnih mjesta treba otvorit. Danas 6000 ko ima, to je strašna kompanija. A mi smo samo tolko nadogradili. 12 velikih poduzeća.
Radnik Borova[1]
Pet kilometara uzvodno od centra Vukovara nalazi se mjesto gdje je 1931. prvi put u Hrvatskoj industrijski oblikovana i izrađena cipela, a 1938. prva automobilska guma. Tu su ujedno i ostaci nekoć drugog najvećeg proizvođača u Hrvatskoj. Kompleks Borovo, sastavljen od prvog planski izgrađenoga industrijskog grada i pripadajućih tvornica uz Dunav i željezničku prugu, pustio je 1931. u pogon češki poduzetnik Bata nazvavši ga Bata – jugoslavenski kombinat gume i obuće. Tomaš Bata, koji je prepoznao povoljnu lokaciju ali i neiscrpan izvor mlade radne snage u neposrednoj blizini, i danas drži važno mjesto u lokalnom imaginariju. On je u ruralnoj sredini oslanjajući se na fordistički model uz tvornicu izgradio i gradsku četvrt pravog industrijskog grada; on je, naime, utemeljio Borovo.[2]
Mi svaki puta pričamo Borovo naselje i Vukovar, i zašto je to tako? Zato što je bila to jedina urbana sredina u gradu Vukovaru u to vrijeme. Znači, to je bila urbana sredina, to je nešto što je u startu rađeno kao gradska zona. Znači, 30-ih godina kada je to rađeno, to je rađeno sa kupatilima engleskog standarda, što je pojam bio ovde, u drugim gradovima toga nije bilo nigdje. A negdje 60-ih godina mi smo imali olimpijski bazen, što je bio pojam za Osijek i za velike gradove.
Radnik Borova
Okončanjem Drugog svjetskog rata radnici su se našli pred izazovom stavljanja proizvodnje na noge, ne samo zbog ratnih razaranja već i zbog načina poslovanja Bate koji je tehnički, kadrovski i organizacijski periferne pogone vezao za centralu u češkom Zlinu. O naporima da se održi proizvodnja unatoč manjku rezervnih dijelova i obrazovanih kadrova svjedoči opis iz Monografije Borova iz 1971. gdje stoji da su “igle brušene i ponovno upotrebljavane sve dotle dok se na njima imalo što brusiti”. Već 1949. godine Borovo je ipak dostiglo razinu zaposlenosti koju je Bata imao prije rata.
Kako bi odgovorili izazovima odvajanja od Zlina, nedugo je nakon rata u Borovu osnovana Industrijska škola i Radničko sveučilište. Oni su daljnjim naporima 1960. integrirani u Centar za izobrazbu kadrova. Zahvaljujući ulaganjima u obrazovanje između 1957. i 1970. godine broj zaposlenih s visokom, višom i srednjom školskom spremom povećao se šest puta, dok se ukupan broj zaposlenih približno udvostručio.
Borovo je bilo i kohezivni faktor. Ljude iz okolnih sela, pa i Slavonije i Vojvodine, svakodnevno je privlačilo u tvornicu, a spojilo je i velik broj ljudi iz svih krajeva Jugoslavije koji su se doselili u Vukovar kako bi radili u Kombinatu. Utemeljenje Naselja u borovskom je slučaju izravno vezano uz utemeljenje proizvodnje. Infrastruktura koju je Bata ostavio stalno se nadograđivala, a Borovo se naselje širilo primajući tisuće novih radnika. Širenje proizvodnje u Borovu odvijalo se paralelno sa stalnim podizanjem standarda: građene su nove stambene zgrade, sagrađena je ambulanta, dvorana kulture, internat i olimpijski bazen, uređen nogometni i teniski stadion. Identitet radnika koji su prošli kroz Kombinat nije bio borovski zbog činjenice da je Naselje bilo borovsko, oni su bili Borovčani jer su sudjelovali u izgradnji tvornice koja je vukovarsko područje uzdigla među najrazvijenija u bivšoj državi. Naselje pak nije bilo produžetak tvornice samo u fizičkom smislu; jedan od živopisnijih prostora Borovog naselja kojeg se radnici bez iznimke prisjećaju plac je ispred Radničkoga doma:
Sve je bilo tu, centar zbivanja je bio ispred Radničkog doma. U 5, 6 sati popodne u ljetnom periodu to se zvao korzo ispred Radničkog doma: onaj plato prema kinu… To se nije moglo proć, to je bilo puno. Svaki petak, subotu navečer bilo je hiljadu do dvije hiljade ljudi u onoj ljetnoj bašči, to je bilo puno.
Radnik Borova
Ubrzanom industrijalizacijom i napuštanjem poljoprivrede radno mjesto u kombinatu Borovo pronalazili su radnici od Slavonskog Broda do Sombora. Na vrhuncu razvoja Kombinat je zapošljavao oko 18 000 ljudi u samom krugu tvornice, a približno 23 000 ako tome pridodamo isturene pogone i trgovine. Pogone je Borovo izgradilo u Prijedoru, Somboru, Donjem Miholjcu, Odžaku i Lovasu, a trgovinsku mrežu činile su 622 prodavaonice diljem Jugoslavije. Krajem 1980-ih pretpostavljalo se da je približno 100 000 ljudi posredno ili neposredno ovisilo o Borovu.
Najvažniji dio proizvodnje odvijao se u trima tvornicama: Tvornici kožne obuće, Tvornici autogume i Tvornici strojeva i tehničkog servisa. Uz njih su dio Kombinata činili i samostalni Građevinski pogon, Institut za primijenjena istraživanja, Energana, Transport, Štamparija i niz malih pogona. Proizvodi ovih pogona bili su 1980-ih prisutni u preko 50 zemalja svijeta. Kada govorimo o proizvodnji, treba imati na umu brojke; naime radilo se o preko 20 milijuna pari obuće i gotovo 600 000 automobilskih guma godišnje.
Veličina sistema omogućavala je i velika izdvajanja za zajednicu, bilo da se radilo o generalnom sponzorstvu Olimpijskih igara u Sarajevu, Mediteranskih u Splitu ili Univerzijade u Zagrebu ili pak o sufinanciranju izgradnje Sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
… sve infrastrukture, sve to što vidite, to je iz tvornice napravljeno. Zatim financiralo se školovanje, edukacija ljudi, doktorati, magistrati i ostalo i svi sportski kolektivi unutar Borova… od šahovskog kluba, boksačkog kluba, veslačkog kluba, nogometnog, košarka, svi sportovi su bili zastupljeni. Znači, to je sve iz sustava Borova, iz te mase novca se financiralo.
Radnik Borova
Naviknut na velika ulaganja u infrastrukturu i zajednicu ali i stalan rast broja zaposlenih, Kombinat se 1980-ih susreo s ozbiljnim izazovima. Razdoblje najveće ekspanzije Kombinata pratili su i najteži uvjeti poslovanja. Osim konkurencije koja se javila s azijskih tržišta i smanjenja potražnje s tržišta SSSR-a, velike je poteškoće Borovo imalo i zbog novih vladinih mjera dizajniranih u suradnji s MMF-om. Ove mjere, usmjerene na ograničavanje zaduživanja i akumuliranje deviza u federalnoj blagajni kako bi se mogli otplaćivati dugovi, otežale su Kombinatu nabavljanje repromaterijala, a radnicima smanjile realnu vrijednost plaće. Balansiranje između socijalnih zahtjeva i novih tržišnih uvjeta dovelo je Borovo krajem 1980-ih u ozbiljnu krizu. Radnički štrajkovi i fragmentiranja borovskog radništva opisani su u tekstu Čiji smo mi ovdje u Slavoniji?: Štrajk radnika Borova 1988. u kontekstu mjera štednje i uspona nacionalizma u SFRJ, a njihov rasplet možete pratiti i u našim budućim tekstovima. Iako se krajem 1980-ih situacija činila iznimno dramatičnom, o čemu svjedoče i tadašnje tiskovine, radnici svoje iskustvo često revidiraju uslijed susreta s nesigurnostima novog sistema.
(…) kupovali smo njemačke marke, trčali smo kad smo plaće dobili da kupimo marke, redovno smo morali otplaćivati kredite. Znači, mi smo se prilagodili situaciji, koliko smo imali s toliko smo raspolagali, ali smo zato i napravili kuću. U današnje vrijeme to ne mogu ni stalno zaposleni, ne možeš dignuti kredit ni ništa… Ljudi su tamo i poljoprivrednici, Borovo je Borovo, ali većina stanovništva i radnici Borova bili su sa sela, imali kod kuće i kravu i svinju i kokicu i… Ali kažem, moglo se, moglo se dizati kredite, moglo se zidati, moglo se stvarati… Taj period života od 1973. do 1991. je najljepši period našeg života.
Radnica Borova
Taj koji ne dobije plaću, on je socijalno ugrožen. Ili dobije minimalnu plaću, razumijete? Ali tada socijalna ugroženost nije bila ništa gora nego sada. Sad je puno veća. Shvaćate li? Jer on je tu kolko-tolko bio zbrinut. Dali smo mu bonove, shvaćate li? Pa mu nisi naplatio grijanje jer mi smo bili grijanje. Mi, naša toplana je čitav grad grijala.
Radnik Borova
Vi ste zadovoljni kad ste gladni, kad nemate šta, kad dobijete par mrvica. Dobro je i nećete se bunit. Ali kad već imate pun stol svaki dan, mislite da to nećete nikad izgubit.
Radnik Borova
Kako bismo razumjeli ove izjave, vrijedi se prisjetiti da je Vukovar bio jedna od općina s najvišim standardom u bivšoj Jugoslaviji. Iako su obućarska i gumena industrija radno intenzivne i iako su plaće radnika bile čak nešto ispod republičkog prosjeka, ukupna infrastruktura izgrađena za radnika i socijalna davanja podigli su borovski standard na zavidnu razinu. U poratnom narativu, kojim se sve jugoslavensko proglašava nepoželjnim, zaboravlja se da se Borovo razvijalo i gradilo zahvaljujući njegovim radnicima, kao i to da je Kombinat, koji je nosio naziv jugoslavenski, pružao ekonomsku sigurnost radnicima svih 23 različitih nacionalnosti ne praveći među njima razlike, kako su nam često napominjali sugovornici. Zato se Borovčani osjećaju višestruko izigranima ratom i tranzicijom:
Gledajte. Moja supruga je radila u jednom poduzeću, trgovačkom. Dobro su radili, dobro su radili… Oni nisu davali stanove. Oni su sve dali u plaće.(…) I sad, završi rat. Dođe novi sistem. Oni dobivaju svoje velike mirovine jer su puno uplaćivali. A kod nas su plaće male jer smo mi gradili. 12 tvornica treba napravit. I svake godine 140 stanova, 5–6 više-manje. Novih. Mi smo imali vlastiti građevinar. Sve smo mi imali. Mi smo bili država. (…) Mi smo 8% izdavali za fond zajedničke potrošnje. Tu su uglavnom stanovi itd. Pazite, tolko je moja plaća manja. Svaki mjesec 8% jer izdvajamo tu. Al zato kad je došo mladi inžinjer il bilo ko od mlađih tu, prvo ide u samački hotel. I to smo imali. Tamo dobije sobu, dobije hranu. Toplana, naša centrala, je grijala čitavo naselje. Pa ima toplanu besplatno, pranje i sve to skupa. Pa tamo u menzi se hrani, za godinu dana se oženi, odma dobije stan. I mi smo dobivali kadar zbog toga što odma daje stanove, što smo ga materijalno obezbedili, ali plaća je bila mala. I sad prođe sve to skupa, dođe kapitalizam, kažu: e, stanove uzima država. Ja kažem: uzmite stan od moje žene!, jel tako? Pa oni nisu gradili stanove. Pa zašto nisu gradili? Popapali su novce. A da smo i mi tako popapali šta biste vi sad privatizirali? Šta biste uzimali? Ja kažem: uzmite stanove, al obeštetite onih 8% puta broj meseci, pa po godini, pa kamate. Jer taj stan, neko se za to znojio.
Radnik Borova
Osjećaj nepravde tim je veći kada se o Borovu govori kao o primjeru mastodonta koji novac samo usisava, a o Vukovaru kao gradu slučaju kojem se treba na kapaljku pomagati. Izostavlja se pritom iz jednadžbe ogromna infrastruktura koju je Borovo prije rata samostalno izgradilo, ali i dugovanja nekih partnera Borovu čiju je naplatu država preuzela na sebe. Razočaranje u odnos države prema Borovu jasno je i među kazivačima:
A šta sam ja dobio? I onda, izaći će u novinama, jer sad je kao bilo: dat će Borovo 15 milijuna kredita… Nemojte mi dat kredit. Nemoj mi pomagat. Samo mi daj moje. Dakle, u Vukovaru, tom simbolu rata, spašavanja Hrvatske, Borovo je totalno razrušeno, shvaćate li? Ono ne da ne donosi, ne može donijet. Dakle, to je moje, mi smo izneli tu i to je jasno, sve je to jasno. I sad Linić uzme helikopter i naftu, a meni ne da moje. I da mi nešto od onog mog, jedan komadić, i kaže: kredit. Shvaćate li? To je naša stvarnost. Ili kažu tamo, na televiziji, kaže: vlada, to je Račanova vlada bila, je poklonila gradu Vukovaru, za slobodnu zonu, 39 hektara. Sad ja gledam, ko je lud? I sad naravno: bravo vlada! A niko se ne pita: je li, odakle smo tu zemlju doneli? Iz Varaždina, odakle su doneli tu zemlju? Jel ona bila tu prije? A bila je prije. Pa nečija je bila. Pa reci! Uzeli smo Borovu, dali smo ovome. Dakle, od Borova svako je uzimao. Zašto? Jer bio je ogroman. Bio je jako veliki. To je bila jedna država u državi. I zato ona treba 5, 6, 7 godina da umre. I nema joj spasa.
Radnik Borova
Samo kratki povijesni pregled dovodi nas do logičnog pitanja: gdje je nestalo Borovo u narativu o Vukovaru? Stopi nezaposlenosti od 36% u Vukovarskoj županiji ne možemo pristupiti, a da se ne dotaknemo činjenice da je Kombinat pred rat zapošljavao 23 000 radnika, a danas ih zapošljava približno 900. Isto tako vrijedi imati na umu da je Kombinat sačinjavao čak 75% vukovarske privrede. Dominantan diskurs i liberalna interpretacija tranzicije ignoriraju pitanje Borova kao nemoguće i promašeno. Zbog toga nam se u ovom slučaju kao prigodnije nameće pitanje koje nam je, osvrćući se na uništenu proizvodnju, postavio jedan borovski radnik: Zar Hrvati više ne nose cipele?
* Tekst je nastao u okviru istraživanja koje se bavi kontinuitetom društvenih sukoba u razdoblju 1987–1991. unutar kombinata Borovo. Istraživanje je proizašlo iz rada mentorske grupe u okviru programa Mirovnih studija i nastavlja se uz podršku CMS-a. Intervjui korišteni u ovom tekstu dio su materijala prikupljenih u svrhu tog istraživanja.
1 U tekstu su korišteni materijali prikupljeni polustrukturiranim intervjuima u okviru istraživanja radnog naziva Kontinuitet društvenih sukoba u Borovu 1987.-1991. Termin radnik/radnica ovdje koristimo za sve naše kazivače: proizvodne radnike, direktore, sindikaliste, novinare, inženjere. 2 Borovo naselje potrebno je razlikovati od Borovo Sela. Borovo (nazivano i Borovo Selo) stara je općina udaljena 7 km od Vukovara. Borovo naselje, o kojem je u tekstu riječ, gradska je četvrt Vukovara utemeljena uz Kombinat, a po obližnjem selu dobila je, kao i kombinat, ime.