Nova Vlada: udaranje aždaje po glavi

Aleksandar Vučić glasa na izborima
Foto: Nemanja Pančić / Kamerades

Nakon održane sednice Predsedništva Srpske napredne stranke objavljena su kadrovska rešenja i imena ministara i ministarki koje će mandatarka predložiti za novu Vladu Republike Srbije.

O predlozima za sastav nove Vlade treba da se izjasne poslanici, mada je to stvar puke formalnosti jer vladajuća stranka ima u Skupštini apsolutnu većinu, dok opozicije skoro da i nema.

Nesumnjivo poslušnička Vlada, ali i Skupština, ima oročeni vek trajanja – predsednik je i pre konstituisanja Vlade otvorio novu izbornu trku. Vlada koja je u formiranju ograničenog je trajanja, i vanredni parlamentarni izbori biće održani zajedno sa predsedničkim, najkasnije 3. aprila 2022. godine, izjavio je predsednik Srbije i lider Srpske napredne stranke Aleksandar Vučić posle sednice Predsedništva stranke na kojoj se razgovaralo o sastavu nove Vlade.

Šta nam donosi nova Vlada? Svakako zanimljiva rešenja. Nakon predsednikove molbe da novu Vladu čini 50% žena, čime se ženska borba za ravnopravnost potpuno obesmislila jer je ponovo postala predmet zloupotrebe jednog muškarca na poziciji moći, u Vladi nas čekaju neka nova ali i neka stara lica. Kako reče predsednik, nova Vlada je proba za ministre, da li su spremni da „udare aždaju po glavi“.

foto: Leon E. Panetta

Sva ministarska iznenađenja

U javnosti se kao jedno od iznenađenja ovogodišnjeg formiranja Vlade pojavljuje ime Darije Kisić Tepavčević koja će biti postavljena na čelo Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja. Čini se da buduća ministarka koja je doktorka medicinskih nauka angažovana kao vanredna profesorka na Medicinskom fakultetu u Beogradu i zamenica direktora Instituta za javno zdravlje Srbije „Milan Jovanović Batut“ nema potrebne kvalifikacije za obavljanje ove funkcije u Vladi. Međutim, kao članica kriznog štaba za borbu protiv koronavirusa ona je ispoljila bitne osobine koje je iz perspektive vladajuće partije čine sasvim poželjnom za funkciju buduće ministarke.

Pre svega, Kisić Tepavčević je pokazala da može da se nosi sa velikim pritiscima u kriznoj situaciji i da zastupa i brani politike vlasti, iako nije bila njen deo. Sa nešto drugačijim kriznim situacijama buduća Vlada bi mogla da se suoči po dva pitanja koja su deo resora poverenog Kisić Tepavčević – najavljene izmene Zakona o radu i očekivani nastavak smanjivanja socijalnih davanja.

Buduća ministarka rada svakako neće sama pisati izmene i dopune Zakona o radu, a teško je poverovati da će ona okupiti relevantne stručnjake koji bi obavili taj posao. Međutim, onima koji prate dešavanja u svetu rada odavno je jasno da glavnu reč u krojenju radnog zakonodavstva imaju lobisti i stručnjaci iz NALED-a i različitih udruženja investitora i poslodavaca, dok su sindikati i drugi akteri koji ne zastupaju interese kapitala izostavljeni iz donošenja odluka.

U takvoj konstelaciji teško je očekivati da bi predlog izmena i dopuna Zakona o radu, koji je već do krajnjih granica degradirao radna prava, mogao ići u korist radnika i radnica, a Kisić Tepavčević bi mogla odigrati ulogu „pregovaračice“ spremne „da čuje“ i ne uradi baš ništa što bi bilo nasuprot interesu vladajuće političke i ekonomske elite. Uostalom i prethodnih meseci tokom epidemije koronavirusa ona je pokazala da može stameno i smireno da prati rast broja zaraženih po fabričkim halama i da olako odbacuje zahteve radnika i radnica da se zaustavi proizvodnja. Recimo, u kompanijama kao što je Jura ponovo imamo veliki rast broja zaraženih, ali se proizvodnja nesmetano nastavlja.

Ne treba zaboraviti ni pisanja medija o „poslovima porodice Kisić“. Naime, Bojan Kisić, brat buduće ministarke ima niz unosnih ugovora sa ministarstvima i državnim firmama, kao i saradnju sa Igorom Brnabićem, bratom premijerke. Ove veze ne moraju da govore ništa o odnosu Kisić Tepavčević prema radnim pravima, ali mogu ukazati ponešto o vezama sa onim strukturama koje imaju tendenciju da dosta ulože u dalju deregulaciju radnih prava.

Kao što su to radile i prethodne vlade, i od buduće možemo očekivati nastavak smanjivanja socijalnih davanja u cilju „uštede“ iako su ona među najnižima u Evropi. Ni u ovom segmentu nemamo jasne stavove buduće ministarke, međutim, na osnovu nekih prethodnih dešavanja se može zaključiti u kom smeru bi se moglo ići.

Tokom prošle godine – iako se toga slabo sećamo jer nas je ovogodišnja epidemija opravdano okupirala – pažnju javnosti su privlačili javni skupovi na kojima je Kisić Tepavčević učestvovala, a na kojima je bilo nagoveštaja da se radi na tome da se pušačima koji obole od raka pluća ograniče određena prava u lečenju upravo zbog činjenice da su pušači. Slične najave bile su i na skupu na kom je predstavljena publikacija „Rani karcinom dojke u populaciji žena u Republici Srbiji: opterećenje bolešću u sadašnjosti, izazovi i stremljenja u budućnosti“. Naime, kao predstavnik nosioca izrade ovog dokumenta Instituta „Batut“, prof. dr Darija Kisić Tepavčević navela je, između ostalog, i zakonsko rešenje po kome će osiguranici koji se ne odazovu na pozive na skrining snositi deo troškova. Deluje da se akcenat ne stavlja na zdravstvenu prevenciju nego na dodatno opterećivanje onih kojima su zdravstvene i socijalne usluge sve jedno slabije dostupne.

Snimak ekrana “SNS organizovala prvi predizborni online miting u Srbiji”; izvor: Aleksandar Čupić / Youtube

Maja Gojković na čelu Ministarstva kulture, iznenađenje ili baš i ne?

Uprkos činjenici da se, sada već bivši ministar kulture, Vladan Vukosavljević, u poslednjim danima svoga mandata besomučno borio za opstanak na ministarskoj fotelji, koristeći zvanični sajt Ministarstva kulture za ličnu promociju i obračun sa svima onima koji su upućivali bilo kakvu kritiku na javni rad Ministarstva, izbor je ipak pao, ne tako neočekivano, na dojučerašnju predsednicu Skupštine, Maju Gojković.

„Najvatrenija Šešeljeva radikalka“, te kandidatkinja za četničkog vojvodu, epiteti su koji se vezuju za dugogodišnju političku biografiju Maje Gojković i koji rečito govore u prilog tezi da bi nova Ministarka kulture mogla, bar donekle, da nastavi (kulturnu) politiku njenog prethodnika, pokretača peticije za osnivanje Muzeja žrtava genocida nad srpskim narodom u 20. veku, te ponosnog člana Krunskog kabineta Prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića.

Maja Gojković je političarka koja je bila na gotovo svim važnim funkcijama, od saveznog i republičkog poslanika, pa do potpredsednice Savezne vlade, te gradonačelnice Novoga Sada, za koju se vezuje niz afera. Poznata je i kao „rodonačelnica“ masovne pojave titule političkog „preletača“, menjajući stranačka obeležja, od radikalne desnice do (neoliberalnog) demokratskog centra i nazad do Srpske napredne stranke.

O odanosti partiji rečito je govorila i izjava Vojislava Šešelja u kojoj žali što je nije proglasio za četničkog vojvodu:

Maja je mnogo bila angažovana na ratištima u Republici Srpskoj Krajini i Republici Srpskoj. Kad bi nešto zatrebalo, ona je bila u stanju da u pola dana i u pola noći iz Novog Sada, preko Dunava, krene u Slavoniju ili bilo gde da pomogne da se reši neki problem, da se obezbedi nešto što je potrebno za naše dobrovoljce, da sredi situaciju ako su se međusobno posvađali.

No o njenoj sposobnosti simboličke ideološke mutacije i transformacije možda najbolje govori njena čuvena poseta Iranu tokom 2015. godine, prilikom koje je nosila hidžab koji protokolom nije bio obavezan, a zbog čega je u javnosti nedeljama burno kritikovana zbog konzervativne i patrijarhalne poruke koju je poslala svim ženama. Pravdajući se time da je na taj način želela da pokaže koliko Srbija ceni stav Islamske republike Iran u odnosu na pitanje Kosova, kao da je zaboravila na svoju izjavu 14. jula 1995. godine koju je dala u svojstvu potpredsednice SRS-a, nekoliko dana nakon početka masakra u Srebrnici:

Pozdravljamo brzu akciju vojske Republike Srpske, kojim je konačno oslobođena srpska Srebrenica i kojim je ugašeno jedno od najznačajnijih žarišta muslimanskog terora.

Stoga, imajući u vidu dugogodišnji radikalsko-naprednjački staž, ali i neverovatnu mogućnost prilagođavanja datoj političkoj situaciji, ne treba da nas iznenadi ukoliko se novopostavljena ministarka kulture, Maja Gojković, pokaže ozbiljnim zagovornikom premijerkinih kreativnih industrija, do kojih je, kako smo u nizu primera mogli videti, Ani Brnabić i te kako stalo. Tome u prilog govore i česta medijska pojavljivanja sa članovima Saveta i bliskim premijerkinim saradnicima kada je o kulturi reč: Ajom Jung, direktorkom privatnog Beogradskog festivala igre te bivšim ministrom Tasovcem, čijim je projektima sa pozicije predsednice skupštinskog Odbora za kulturu i informisanje od 2016. godine često davala nesebičnu podršku.

Foto: Predrag Momčilović / Mašina

Ko je ko u ostalim ministarstvima

Ministarstvo za porodicu će prema najavama voditi novinar Ratko Dmitrović. Pitanje demografije u Srbiji predstavlja višedecenijski projekat, a pretežno naredbodavne pronatalitetne politike se sprovode u državi u kojoj minimalna plata i dalje ne može da dostigne ni minimalnu potrošačku korpu, ujedno se uskraćuje skoro sva infrastrukturna, sistemska i institucionalna podrška za one koji se odvaže da uđu u roditeljstvo. Novo ministarstvo za brigu o porodici, rađanju i demografiji biće kruna godinama unazad sprovođenih potpuno promašenih i antisocijalnih populacionih politika na čelu sa Dmitrovićem koji o ženama ima mišljenje vredno svake kritike i osude, kao ono kada se na tviteru zapitao kako to da među feministkinjama nema izrazito lepih žena?

Drugo novo ministarstvo, za ljudska prava, rodnu ravnopravnost i društveni dijalog vodiće Gordana Čomić. Nesumnjivo dobrih namera, Čomić će nakon ove epizode entrizma u apsolutističku vlast nažalost izgubiti sav kredibilitet koji je ionako ozbiljno okrnjen poslednjih godina u epizodama raspada Demokratske stranke. Ona suštinski neće moći ništa da uradi osim da da legitimitet ovoj vlasti jer je i rodna ravnopravnost, ispostavilo se, puka značka ovog režima, pa nam ostaje zaključak da će tako biti i sa ljudskim pravima, kao i sa dijalogom za koji sa ovom vlašću na čelu prosto nema mesta.

Ministarstvo za građevinarstvo, saobraćaj i infrastrukturu vodiće Tomislav Momirović, direktor porodičnog preduzeća Mona. Momirović, kome je hotele otvarao predsednik lično te zajedno sa tadašnjim gradonačelnikom Beograda polagao i kamen temeljac, isti je onaj koji je već na početku epidemije potraživao pomoć od države dok je paralelno otpuštao radnike. Blagonaklonost predsednika Vučića prema ovom „bistrom momku“ je nesumnjiva, a kako navodi Istinomer, Vučić je o njemu svojevremeno izjavio:

„Koliko god se radujem i borim za radnika, toliko brinem da li će na primer onaj mali, onaj vlasnik Mone…a on je bistar klinac, da kaže ‘ej vidi, meni ne odgovara da se toliko poveća minimalac, jer ja plaćam toliko i toliko stotina radnika’. Dakle, morate da vodite računa“ – rekao je Vučić.

Ministarstvo privrede će voditi Anđelka Atanasković, bivša članica Srpske radikalne stranke, a potom članica Srpske napredne stranke od njenog osnivanja. Rudarstvo i energetiku će voditi Zorana Mihajlović, a trgovinu, turizam i telekomunikacije Tatjana Matić, koja u različitim sazivima Vlade Republike Srbije radi od 2002. godine. Ministarka pravde će biti Maja Popović, bivša savetnica Bratislava Gašića, a ministarka državne uprave i lokalne samouprave Marija Obradović, visoka funkcionerka SNS-a i članica Programskog odbora RTS-a. Vulin i Stefanović su samo rotirali funkcije, dok je Selaković dobio bivše Dačićevo mesto. Ministar za brigu o selu će biti Milan Krkobabić, a ministarka zaštite životne sredine Irena Vujović. Za evropske integracije će biti zadužena Jadranka Joksimović, dok su Branislav Nedimović, Zlatibor Lončar, Siniša Mali i Vanja Udovičić zadržali svoje funkcije. Sasvim očekivano.

I.P., V.K., M.M.

Prethodni članak

Desničarski skup protiv izbeglica i odgovor levice

Da li zaista želimo da budemo srećni?

Sledeći članak