Odnos socijalističke Jugoslavije prema NDH i Jasenovcu – šta je istina?

Jedna od zabluda koje su stvorene promovisanjem filma „Dara iz Jasenovca“ jeste da se tokom socijalizma nije govorilo o ustaškim zločinima i NDH.

Kameni cvet, spomenik Bogdana Bogdanovića u memorijalnom kompleksu Jasenovac

Ovaj tekst je nastao kao reakcija na poruke o filmu „Dara iz Jasenovca“ koje su kružile u javnosti, a koje su uglavnom slali predstavnici državnog rukovodstva i sam režiser Predrag Antonijević. Većina gledalaca u Srbiji je imala „ekskluzivnu priliku“ da film pogleda na Radio televiziji Srbije 20. februara, bez mogućnosti odloženog gledanja, što je sramotno imajući u vidu da je obavezno plaćanje pretplate. Film će više ostati upamćen po skandalima i kontroverzama oko bioskopskih projekcija i kandidovanja za nagradu Oskar, nego po prikazu stradanja nevinih žrtava u jasenovačkom logoru.

„Dara iz Jasenovca“ još uvek izaziva pažnju javnosti, a mišljenja su uglavnom podeljena. Namera ovog teksta je da podseti čitateljke i čitaoce na to kakav je bio odnos socijalističke Jugoslavije prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i logoru Jasenovac. Najpre se to odnosi na filmsku produkciju, a potom na naučnu i publicističku literaturu, stoga je tekst zamišljen kao sinteza. U tekstu će biti dati određeni primeri koji potvrđuju da tema NDH i Jasenovca uopšte nije bila zabranjena u socijalističkoj Jugoslaviji.

Drugi svetski rat

Nije tačna tvrdnja da Tito nije planirao oslobođanje logora Jasenovac. Svakako se ispitivala mogućnost da se logor napadne još u martu 1942. godine, ali se nije uspelo sa tom namerom zato što se logor strateški nalazio na veoma nepristupačnom mestu. Dakle, teorije o tobožnjem antisrpskom karakteru partizanskog pokreta ovde padaju u vodu. S druge strane, partizani su oslobodili ustaški logor za decu Jastrebarsko 26. avgusta 1942. godine, o čemu je Tito depešom obavestio Moskvu.

Uostalom, treba podsećati da su partizani tokom celog trajanja rata bili u neprijateljskom odnosu prema ustašama, tako da su teorije o partizansko-ustaškoj saradnji klasična revizionistička izmišljotina.

Čuveni (hrvatski) pesnik Ivan Goran Kovačić je kao partizanski borac napisao potresnu poemu „Jama“ koja govori o ustaškim zločinima, a u blizini Foče su ga ubili četnici 1943. godine. U jasenovačkom paklu su stradali Srbi, Jevreji, Romi i Hrvati antifašisti, kao i simpatizeri Komunističke partije Jugoslavije i partizanskog pokreta. U javnosti se često provlači i zabluda da Josip Broz Tito nikada nije posetio Jasenovac. Istoričar Dejan Ristić u svojoj knjizi „Zablude srpske istorije“ beleži da je, na osnovu svedočanstva jugoslovenskog funkcionera Dušana Dragosavca, Tito dva puta posetio Jasenovac: prvi put 1945. godine, a drugi put sredinom sedamdesetih godina. Te posete nisu bile zvanične, zato što je Tito izbegavao da se izjašnjava o broju jasenovačkih žrtava. Ustaše su tokom rata likvidirale tri Titova sinovca: Franju, Dragutina Drageca i Josipa (nejasna je sudbina četvrtog). Između ostalih, Dragec je nastradao u jasenovačkom logoru. To su bila deca Titovog starijeg brata Dragutina Broza.

Izvod iz poeme Jama s ilustracijama slikara-partizana Z. Price i E. Murtića.
Izvod iz poeme Jama s ilustracijama slikara-partizana Z. Price i E. Murtića, 1942. godina

Filmska produkcija

O Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Jasenovcu snimljeno je dosta igranih i dokumentarnih filmova. Kada je reč o dokumentarcima, još 1945. godine je izašao film „Jasenovac“ u režiji Koste Hlavatija i Gustava Gavrina. U trajanju od 15 minuta, film obiluje veoma teškim i potresnim scenama. Većina tih scena je iskorišćena i za mnogo poznatiji televizijski dokumentarac „Krv i pepeo Jasenovca“ iz 1983. godine u režiji Lordana Zafranovića. U Zafranovićevom filmu prikazani su i đaci koji posećuju spomen-područje Jasenovac (što je tada bila praksa u školama), a posebno se ističe „Kameni cvet“, remek-delo Bogdana Bogdanovića, arhitekte, graditelja i gradonačelnika Beograda (1982-1986). Ovaj „melanholični lotos“ koji i danas odiše višeslojnošću i šalje poruku mira i „ponovnog rađanja“, svečano je otvoren 1966. godine. Bogdanović je za taj poduhvat drugi put bio nagrađen Oktobarskom nagradom Grada Beograda (prvi put je dobio tu nagradu 1961. godine za Spomen-groblje žrtvama fašizma u Sremskoj Mitrovici). Iste 1966. godine pojavio se još jedan kratkometražni dokumentarac pod imenom „Jasenovac“ u režiji Bogdana Žižića.

Ipak, ime Lordana Zafranovića je neizbežno kada se radi o ovoj temi. Tema zločina je Zafranovićeva specijalnost i to je najbolje opisano u maestralnoj „Okupaciji u 26 slika“iz 1978. godine. Zafranović je takođe snimao i čuveno suđenje ustaškom ministru i zločincu Andriji Artukoviću 1986. godine. Zbog nepovoljnih političkih prilika u Hrvatskoj za vreme Franje Tuđmana, Zafranović je u inostranstvu završio svoj film „Zalazak stoljeća“ (Testament L.Z)1994. godine u koji je ubacio i scene sa suđenja.

Ovde ćemo spomenuti i još neke filmove koji su rađeni na temu NDH i Jasenovca: „Ne okreći se, sine“ Branka Bauera (1956) baziran na istoimenom romanu Arsena Diklića, „Deveti krug“ Francea Štiglica (1960) koji je i nominovan za prestižnu filmsku nagradu Oskar, „Crne ptice“ Eduarda Galića (1967), „Evanđelje zla“ Gojka Kastratovića (1973), „Akcija Stadion“ Dušana Vukotića (1977) itd. Ne treba zaboraviti ni Krsta Škanatu, koji je uglavnom režirao kratkometražne dokumentarne filmove u kojima se bavio različitim temama vezanim za jugoslovensko društvo, pa tako i ustašama i NDH: „Nostalgija vampira“ (1968), „Teroristi“ (1970), „Ustaše“ (1973) i „Bog i Hrvati“, koji je izašao 1993. godine, kada se država „od Vardara pa do Triglava“ već uveliko raspala.

Naučna i publicistička literatura

U socijalističkoj Jugoslaviji je smelo i da se piše o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Jasenovcu. Značajno je spomenuti nekoliko naučnih poduhvata vezanih za istoriju NDH. Za one koje zanima ovaj period nezaobilazna su dela istoričara i pravnika Bogdana Krizmana koja su izašla u Zagrebu krajem sedamdesetih i sredinom osamdesetih godina: „Ante Pavelić i ustaše“, „NDH između Hitlera i Mussolinija“, „Ustaše i Treći Reich“(u dva toma) i „Pavelić u bjekstvu“. Krizman je koristio obimnu arhivsku građu i njegov stil pisanja je veoma slojevit. Vredna pomena je i knjiga istoričarke Fikrete Jelić-Butić „Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska“iz 1977. godine u kojoj je jedno poglavlje posvetila i ustaškom teroru, rasnoj politici i koncentracionim logorima, između ostalih i Jasenovcu. Istoričar Antun Miletić se u svom radu uglavnom bavio zločinima u Jasenovcu i u četiri toma je objavljena njegova knjiga dokumenata.

Čuveni Vladimir Dedijer se kao predsednik Raselovog suda takođe bavio zločinima u Jasenovcu, a 1987. godine je izašla njegova knjiga „Vatikan i Jasenovac: Dokumenti“. Jasenovac je svoje mesto našao i u publicističkoj literaturi. Već 1946. godine u Zagrebu je izašla knjiga Milka Riffera „Grad mrtvih – Jasenovac 1943“. Kako sam autor navodi u uvodu:

„Dokumentarne spise o ovoj nacionalnoj sramoti, koja se u ustaškoj terminologiji zvala koncentracionim ili, još ciničnije, radnim logorom, izdat će bez sumnje mnogi publicisti, u prvom redu Komisija za istraživanje ratnih zločina. Moja je jedino želja, da sebi i malobrojnim na životu preostalim drugovima sačuvam pisanu uspomenu na panične i sramne dane, koje smo provodili iza žice jedne od najstrašnijih ustanova ove vrste na svijetu – u konclogoru u Jasenovcu“.

Nikola Nikolić, partizanski lekar, takođe je napisao knjigu o svojim iskustvima u jasenovačkom logoru (objavljena je 1948. godine) i ona je doživela nekoliko izdanja. General JNA Milan Basta je 1980. godine objavio knjigu „Rat je završen 7 dana kasnije“ u kojoj je obradio i temu ustaških logora, uključujući i Jasenovac. Da je tema zločina u Jasenovcu pogodna i za žanr horora (iako dokumenti i svedočenja preživelih logoraša dovoljno lede krv u žilama), pokazao je pisac Goran Čučković u relativno nepoznatoj noveli „Jedenje bogova“koja je izašla u nekoliko izdanja tokom osamdesetih godina, a u kojoj se iz ugla jednog ustaše opisuju različiti načini ubijanja žrtava, čak i kanibalizam.

Snimak ekrana: Dara iz Jasenovca, trejler / You tube
Snimak ekrana: Dara iz Jasenovca, trejler / You tube

Zaključak

Ako se može naći dobra strana filma „Dara iz Jasenovca“, onda je to interesovanje za prethodno snimljene filmove o ovoj veoma kompleksnoj i osetljivoj temi. Ispostavilo se da je film državni projekat u koji je uložena ogromna svota novca, ali ne i iskrene emocije i želja da se ovim filmom pošalju miroljubive poruke. Ostaje nada da će Lordan Zafranović konačno snimiti film „Djeca Kozare“, za koji je scenario napisao Arsen Diklić 1986. godine. Sumnja se da je ideja za Daru ukradena upravo iz Diklićevog scenarija – podudarnosti očigledno postoje i njih je iznela dramaturškinja Biljana Srbljanović u svom tekstu na Fejsbuku. Videćemo kako će pravnici presuditi u ovom sporu oko autorstva. Da živimo u zemlji u kojoj se demonizuje i odbacuje nasleđe Narodnooslobodilačke borbe i jugoslovenskog socijalizma i da neke druge teme dobijaju primat, dokazuje i činjenica da će se snimati filmovi o Operaciji Halijard, Košarama i Žutoj kući, sa ciljem da se „menja slika Srbije u svetu“.

Svakako su ove teme profitabilne i za njih postoji interesovanje u jednom delu javnosti, a teme vezane za Narodnooslobodilačku borbu i jugoslovenski socijalizam, kao i objektivan odnos prema četnicima u Drugom svetskom ratu i srpskim zločinima u ratovima devedesetih godina ostaju rezervisani uglavnom za entuzijaste. Između ostalog, zato se ovde ne postavlja pitanje klase, već nacije i sa time se treba izboriti svim mogućim sredstvima.

Autor je diplomirani istoričar i student master studija istorije na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Prethodni članak

Radnici drugog reda: nestandardni rad u Srbiji

Suđenja aktivistima su „svojevrstan progon“ poručuju iz ZA Krov nad glavom

Sledeći članak