Petrović Todosijević: „ Licemerna je uloga aktera pravnih rehabilitacija pojedinaca za koje je istorijska nauka utvrdila da su kolaborirali sa okupacionim režimom”

„Večeras i mešetari mogu da slave jer u Srbiji ne samo da su 'sve straže đenerala Draže' već su izgleda i 'sve patrole Kalabić Nikole'. Dobro razmislite kako bi ste se proveli u tom filmu... ”, upozorila je istoričarka na svom fejsbuk profilu.

„Samo pred Opštinskim sudom u Šapcu u prvih godinu dana od donošenja Zakona o rehabilitaciji 2006. godine predato je osamdeset zahteva po osnovu Zakona o rehabilitaciji. U istom periodu izrečena je 51 presuda. Većina su bile pozitivne. Zamislite sve sudove sa istom nadležnošću u celoj Srbiji… I tako šesnaest godina”, skicirala je povodom donošenja odluke o rehabilitaciji Nikole Kalabića razmere primene zakona koji ju je formalno omogućio istoričarka Sanja Petrović Todosijević.

Rehabilitacija Kalabića, zločinca i kolaboracioniste, je neutemeljena i štetna, ali ne i iznenađujuća, smatra istoričarka. Petrović Todosijević ocenjuje da je rehabilitacija četničkog komandanta zasnovana na sveprisutnoj relativizaciji istorijskih činjenica. Takvu relativizaciju omogućava aktuelni odnos političkih snaga u društvu i nipodaštavanje nauke; istovremeno, ona povratno utiče na jačanje desnice, a nauku poražava. Petrović Todosijević ne propušta da primeti da je takva relativizacija u isti mah i rezultat primene tržišnog pristupa na čitavu društvenu stvarnost.

„Praksu sudskih rehabilitacija ratnih zločinaca razumem kao neku vrstu privatizacije prošlosti. Ova praksa posledica je ‘izlaska’ predmeta istorijskog istraživanja na ‘tržište’. Kao i na svakoj buvljoj pijaci i na ovoj pijaci memorija sve je na prodaju i svako je arbitar. Praksa da se saznanja o prošlosti nemilice troše u dnevnopolitičke svrhe relativizovala je nauku, naučne i obrazovne institucije koje su jedine relevantne za otvaranje ovakvih tema”, izjasnila se Petrović Todosijević

Kada je sam Kalabić u pitanju, pridružujući se mišljenjima istoričara i pravnika koje smo već objavljivali, i Petrović Todosijević iznosi da je Gorska kraljevska garda Jugoslovenske vojske u otadžbini, čiji je on bio komandant, počinila brojne masovne zločine nad pripadnicima partizanskog pokreta i civilima. Kao najpoznatiji masovni zločin istoričarka izdvaja zločin nad stanovnicima sela Drugovac kod Smedereva aprila 1944, kada je, kako piše, „ubijeno više od sedamdeset ljudi i spaljeno više od dvadeset kuća, jer je procena Kalabićevih koljača bila da se radi o partizanskom selu”.

Rehabilitaciju Kalabića ona smatra posebno pogubnom po savremeno srpsko društvo zbog uloge koju je četnički komandant imao kao kolaboracionista na tlu nemačkog okupacionog područja u Srbiji. Petrović Todosijević skreće pažnju na to da su pripadnici garde Nikole Kalabića neke od najgorih zločina počinili krajem 1943. i početkom 1944. godine, u vreme kada je, kako piše, partizanska vojska već bila priznata od strane saveznika kao ravnopravni partner u borbi protiv fašizma, a sami četnici odbačeni „ne samo zbog svoje pasivnosti (o čemu može da se priča) već pre svega zbog kolaboracije i zločina koje su počinili nad civilima kako u Srbiji tako i u drugim delovima jugoslovenskog ratišta”.

Umesto da se uvaže slabosti i mane četničke vojske, rehabilitacije brojnih propadnika JVuO ojačavaju problematičnu tezu o tome da je, kako kaže Petrović Todosijević, Srbija za vreme Drugog svetskog rata bila četnička, iz čega se, naglašava, dalje izvlače različite istorijski potpuno neutemeljene paralele.

„Licemerna je uloga suda kao i različitih aktera pravnih rehabilitacija pojedinaca za koje je istorijska nauka utvrdila da su kolaborirali sa okupacionim režimom. I nakon izricanja poslednje presude u slučaju Nikole Kalabića moglo se čuti od advokata unuke Nikole Kalabića koja je pokrenula postupak da pravna rehabilitacija Nikole Kalabića nema za nameru da od Nikole Kalabića učini heroja. Da kažemo i da nema; ipak, sam čin izricanja ovakve presude relativizuje ulogu Nikole Kalabića u događajima iz prošlosti i zbunjuje javnost”, smatra istoričarka.

Elaborirajući političku štetnost rehabilitacije Kalabića, Petrović Tododsijević se osvrće i na štetu koju je pravni sistem pretrpeo zbog donošenja zakona o rehabilitaciji 2006. Kako ističe, sudije i sudstvo su dovedeni u situaciju da, oslanjajući se na predočene dokaze, donose presude koje se u formalnom smislu ne kose sa pravom, ali i ne doprinose pravdi.

Konačnost posledica pravne rehabilitacije je suprotna interesima društva, smatra Petrović Todosijević, a u užem smislu i u konfrontaciji sa zahtevima koji se u metodološkom smislu postavljaju pred nauku.

„Istorijska nauka dokazuje svoju vitalnost i ‘svrsihodnost’ ‘pronalaženjem’ novih dokaza. Kada ovo kažem ne mislim isključivo na posledice koje za određene istorijske ličnosti ili istorijske periode ima otvaranje arhiva već i usavršavanje istorijskog metoda pod uticajem drugih, pre svega društvenih i  humanističkih nauka. Samo zahvaljujući toj metodološkoj aparaturi istoričar sasvim konkretna saznanja ili određene činjenice na kojima se insistira u pravnim rehabilitacijama može posmatrati u odnosu na širi kontekst koji onda i tim činjenicama daje jednu novu meru. Na taj način se ‘proizvodi’ istorijsko pamćenje koje bi trebalo da bude osnova za svaki dalji dijalog, u kome nužno ne moraju učestvovati istoričari”, pojašnjava Petrović Todosijević.

I.K.

Prethodni članak

Koja i čija istorija će biti prikazana: Počela izgradnja Memorijalnog kompleksa Staro sajmište u Beogradu

Sve učestaliji pritisci na sindikalne aktiviste rezultat su paktiranja države sa kapitalom, veruju sindikalni lideri

Sledeći članak