Tim povodom je Tibor Rutar, doktorant sociologije, član programskog odbora Instituta ra radničke studije i uredničkog odbora revije Borec, dao intervju za portal Novosti koji ovom prilikom prenosimo. Razgovor o Piketijevom delu je vođen na osnovu rada koji je Rutar izložio na ovom skupu a u kome se bavi istorijom sociologije, istorijskim materijalizmom i filozofijom nauke.
Piketi na početku ‘Kapitala u 21. stoljeću’ obećava osjetljivost za historiju i povijesne razlike: je li se toga u tom svom radu dosljedno držao?
Istina je da Piketi na početku te knjige izričito ističe da će, suprotno svojim neoklasičnim ekonomskim kolegama, prakticirati ‘historijsku ekonomiju’, dakle onu koja se ne zasniva na apstraktnim matematičkim modelima nego proizlazi iz stvarne historije te je osjetljiva na povijesne promjene i uzima u obzir duga vremenska razdoblja. Ako Piketija strogo držimo za riječ, možemo konstatirati da je ta njegova ekonomska studija uglavnom puno više u dodiru s historijom od neoklasične ekonomije, ali svejedno nije učinio revolucionarni napredak kakav smo možda očekivali. Zašto? Pa upravo stoga što, premda raščlanjuje ekonomske promjene u posljednjih nekoliko stoljeća (dakle, proučava dugo vremensko razdoblje), to čini u neoklasičnom teorijskom okviru, koji je sam po sebi izrazito nepovijesan.
Drugim riječima, opisuje dosta široko historijsko razdoblje i pokušava biti historijski osjetljiv, no nije uistinu uspio teorijski prepoznati i zahvatiti duboke povijesne promjene koje su se u tom razdoblju dogodile. Tako, primjerice, proučava kako se preobražavalo i mijenjalo bogatstvo u Evropi i Americi od 18. stoljeća do danas: tvrdi da je ključna promjena to što se zemljišni kapital promijenio u industrijski i financijski, a potpuno previđa da kontinentalna Evropa prvih desetljeća 19. stoljeća još uopće nije bila kapitalistička te da su njezine ekonomske i političko-vojne dinamike i značajke bile izrazito različite od onih u, primjerice, kapitalističkoj Velikoj Britaniji.
Kako Piketi uopće definira pojam kapitala?
Njegova definicija kapitala usko je povezana s njegovom neosjetljivošću za povijesne razlike: po njemu, kapital je načelno puka hrpa stvari koje možemo zamjenjivati, bilo kakvo neljudsko bogatstvo ili imetak kojem možemo pripisati tržišnu vrijednost. Tu, kao prvo, vidimo da je njegova definicija kapitala tako široka i neodređena da je zapravo sinonim za bogatstvo uopće. Ne bi nas, dakle, trebalo iznenaditi što on nije previše povijesno osjetljiv – zapravo, on to i ne može biti s obzirom na tako široku definiciju kapitala, kojom može zahvatiti svako društvo ili svaku privredu u posljednjih nekoliko tisućljeća.
Drugo, ta se definicija kapitala jako se razlikuje od jedne od najpoznatijih, one koju je u tri sveska svoga ‘Kapitala’ predstavio Karl Marks. Po Marksu, kapital je historijski specifični društveni odnos, a ne nepovijesna stvar, bogatstvo. Da je Piketi upotrijebio Marksovu definiciju kapitala, bio bi osjetljiviji i za povijesne razlike. Vidio bi da kapital postoji samo ondje gdje postoji dvojni društveni odnos – odnos tržišne konkurencije između kapitalista i odnos iskorištavanja između kapitalista i radnika. Drugim riječima, vidio bi da kapital postoji samo u društvima u kojima su glavni ekonomski akteri, kapitalisti i radnici, ovisni o tržištu.
Što je onda njemu ekonomska djelatnost, nekad i danas?
Po Piketiju, kao što sam već rekao, ključna promjena od nekadašnje ekonomske djelatnosti do današnje naprosto je u tome što se produkcija nekada temeljila na zemljoradnji, a danas se temelji na industriji i financijskim tržištima. U tome, naravno, nije u krivu, ali ne govori o tome koliko je radikalna ta razlika i zašto je tako radikalna. Ne objašnjava nam zašto je nekada, u predkapitalističkim društvima, kada velika većina neposrednih proizvođača (seljaka) nije živjela u zavisnosti od (konkurentskog) tržišta, njihovo mikroekonomsko djelovanje bilo sasvim drugačije od djelovanja današnjih neposrednih proizvođača (radnika). Isto se odnosi na položaj predkapitalističkih vladajućih klasa, izrabljivača (feudalne gospode, plemstva, monarha i sl.): svi oni nisu bili životno ovisni o tržištu, a neposredne proizvođače mogli su iskorištavati (za razliku od suvremenih kapitalista) samo pomoću upotrebe izričite prisile, izvanekonomske vlasti.
Taj predkapitalistički ekonomski položaj i mikrodjelovanje neposrednih proizvođača i izrabljivača stvarali su vrlo zanimljive i posebne makroekonomske razvojne uzorke, dinamike. Stvarali su ponajprije stagnirajući, pa i opadajući razvojni uzorak produktivnosti rada (tj. output na jedinicu rada). Time su, nadalje, proizvodili malthusovske demografske cikluse (strmi rast stanovništva, kriza, te potom strmi pad stanovništva), teške prihodovne krize vladajuće klase, intenzivno ratovanje unutar vladajuće klase za prihod, kolonizaciju novih teritorija i sl.
Danas je u kapitalizmu podosta drugačije, s obzirom na to da smo svi, da bismo preživjeli, ovisni o tržišnoj konkurenciji (radnici su, za razliku od feudalnih kmetova, apsolutno razvlašteni), iz čega slijedi tzv. moderni self-sustaining, privredni rast za koji je karakteristično stalno povisivanje produktivnosti rada. Ukratko, privredni rast bio je nekada ekstenzivan, a danas je intenzivan. Razlog tome nije prvenstveno promjena bogatstva (‘kapitala’) iz seljačkog u industrijski oblik, nego nastanak novoga društvenog oblika, kapitalizma, u kojem su svi glavni ekonomski akteri pod pritiskom tržišne konkurencije.
Doznajemo li dakle iz njegovih temeljnih zakona išta o tome što je kapitalizam, kako je i zašto on nastao?
Ne, zapravo: njegova su dva ‘temeljna zakona kapitalizma’, kako i sam ističe, definicije, tautologije koje vrijede svagdje i uvijek. To ne znači da su potpuno neupotrebljive ili neistinite, sporno je što se o njima govori kao o ‘temeljnim zakonima’, iako ne otkrivaju ništa o tome zašto i kako je kapitalizam nastao. Za odgovor na to pitanje, Piketi se trebao osvrnuti na historijsku sociologiju, općenito na onu koja se usredotočuje na različite uvjete, dinamiku i rezultat klasne borbe u različitim društvima (npr. u kasnom srednjem vijeku i ranoj moderni u Engleskoj).
Ima li onda uopće smisla uspoređivati njegovo djelo s Marksovim ‘Kapitalom’ i, ako ima, kakva bi bila ta usporedba?
Piketijevo i Marksovo djelo nemaju zamalo ništa zajedničkoga osim naslova, a i to tek djelomice. Marksov ‘Kapital’ je kritika političke ekonomije, on kritizira vladajuću ekonomsku paradigmu te neke od njenih ponajboljih uvida upotrebljava, tako što ih subvertira i prerađuje, kao ishodište svoje alternativne teorije. Piketijeva namjera u ‘Kapitalu u 21. stoljeću’ je upotrijebiti prevladavajuću ekonomsku paradigmu, neoklasičnu ekonomiju, i to na podosta nekritičan način (zaboravlja na agregacijski problem i nedostatke pojma marginalnog produkta). Pritom je zanimljivo i to da Piketi, za razliku od Marksa, ne poznaje dobro klasike političke ekonomije.
K tome, zna vrlo malo o Marksu, što je zanimljivo ako znamo da si je u zadatak dao razumjeti probleme i svojstva kapitalizma, dakle isto ono što je pokušao razumjeti i Marks. Piketijevo poznavanje Marksa više je nego jadno: tvrdi da Marks nije razumio ulogu tehnološkog napretka i podizanja produktivnosti rada u kapitalizmu, što je ironično s obzirom na to da je jedan od vjerojatno najslavnijih i najuvjerljivijih Marksovih uvida upravo to da se u kapitalizmu stalno odvija tehnološki razvoj i da se produktivnost rada tako stalno povećava. Marks je razložio kako društveni izvor, tako i društvene posljedice te pojave.
Po njemu, upravo nastanak kapitala (kao dvojnoga društvenog odnosa) objašnjava zašto se, prvi put u ljudskoj povijesti, sistematično podiže produktivnost rada; k tome, kapital stalno povisuje produktivnost rada, a ta tendencija ujedno proizvodi i kapitalističke privredne krize hiperakumulacije. Stalno uvođenje tehnoloških inovacija i povisivanje produktivnosti iz proizvodnog procesa izbacuje jedini izvor viška vrijednosti (profita) – radnu snagu. Ukratko, usporedimo li Piketija i Marksa, ponajprije moramo zaključiti da su drugačiji.
Što je ideološka funkcija Piketijeve, a što Marksove knjige?
Ideološka funkcija Marksove knjige je radikalizacija radničke klase, razotkrivanje proturječnosti kapitalizma i otkrivanje prikrivene istine na kojoj se kapitalizam temelji, a to je iskorištavanje. Po Marksu, moramo razmisliti kako završiti kapitalizam i nadići ga. Ideološka funkcija Piketijeve knjige uvelike se razlikuje od toga. Iako on stalno ističe kako je kapitalizam proturječan (ima inherentne i probleme i vrline), tvrdi da ga je moguće – pomoću političke volje – pacificirati, umiriti, popraviti.
Što teme koje Piketi otvara znače u evropskom, a što u slovenskom kontekstu? Postoji li neki društveni sloj kao potencijalni nosilac takvih stremljenja, odnosno koga to Piketi savjetuje?
Teme kojima se on bavi tiču se ponajprije prihodovne i imovinske nejednakosti. Prihodovna i imovinska nejednakost, naravno, relevantne su teme – kako u Evropi, tako i u Sloveniji, a posebice posljednjih godina, od početka velike recesije, kada se sve vrste društvene nejednakosti produbljuju i učvršćuju. Čini se da su nositelji društvenih promjena, po Piketiju, ponajprije politički predstavnici i državnici koji u rukama imaju formalnu vlast; on poziva na promjenu postojećih odnosa nejednakosti, ali ne na način kako se to događalo u prošlosti – dakle, ne pomoću jakoga radničkog pokreta, općih štrajkova, radničkih stranaka, političkog ucjenjivanja i sličnog.
Piketi poziva da se promjena prihvatimo umirenije i neagresivno. Predlaže da racionalno uvjerimo političke elite da je promjena i u njihovu interesu; kada u to uspijemo uvjeriti političke predstavnike, oni mogu preuzeti inicijativu i zalagati se za globalni (ili barem sveevropski) porez na kapital i financijske transakcije.
Prijedlog je problematičan na više razina: Piketi sam konstatira kako je utopistički, a Džejms Galbrajt dodaje da je i tehnički neizvediv. Osim toga, taj je prijedlog – povijesno gledano – naivan. Čini se kao da Piketi u potpunosti zaboravlja da su se sve emancipatorne društveno-političke promjene u proteklim stoljećima dogodile zbog agresivnog pritiska odozdo, tj. zbog pritiska subalternih klasa (radnika, seljaka i drugih potlačenih klasa). Politička i ekonomska emancipacija, ako su se dogodile (npr. za Francuske revolucije ili u Engleskoj potkraj 19. stoljeća ), bile su uvijek produkt narodnih klasa, njihove samoorganizacije i militantnog pritiska na vladajuće.
Nikada nije postojala prosvjećena politička elita koja bi sama od sebe ili preko savjetovanja s podređenim klasama zaključila kako je opća društvena emancipacija u njenom interesu. I to iz jednostavnog razloga što takva emancipacija nikada nije bila u njenom interesu.
Što je naša kratkoročna a što dugoročna politička budućnost, s obzirom na to koje se teme (ne samo Piketijeve) postavljaju, a koje izostavljaju u horizontu tzv. realne politike?
Dvije najgore kratkoročne i dugoročne opasnosti su uspon desnice (koji potpiruje ekonomska kriza iz 2008.) i današnja ‘sekularna stagnacija’ te vremenske promjene koje snaži kapitalistički profitni motiv. Ljevica je posljednjih desetljeća na koljenima, a ljetos se i dodatno slomila s tragičnim (ali predvidljivim) političkim nasukavanjem Sirize (dijelom i Podemosa), pa zato, barem u kraćem roku, ne možemo računati na progresivne političke alternative.
