
Meštani sela u kojima je vodovod van ingerencije javno komunalnih preduzeća primorani su da sami održavaju te sisteme. Usled besparice, nedostatka stručnog znanja i radne snage, taj zadatak lako postaje nemoguć. Lokalne samouprave moraju da reaguju i da iskoriste kapacitete postojećih JKP.
Snimci na kojima stanovnici Stajićeva uspevaju da zapale vodu koja ističe kroz kuhinjske slavine, nedavno su preplavili društvene mreže u Srbiji. Voda koja gori usled prisustva zapaljivog metana nije čest prizor u zemlji u kojoj važi pravilo da je voda sa slavine bezbedna i da se može piti.
Tako su ovi snimci još jednom pokrenuli debatu u javnosti oko kvaliteta vode za piće, odgovornosti javno-komunalnih preduzeća i kvaliteta njihovih usluga.
Međutim, retko kada se pokreće pitanje snabdevanja onih sredina koje nisu u nadležnosti javno-komunalnih preduzeća, odnosno seoskih sredina gde su vlasnici vodovoda sami građani, odnosno meštani sela.
Broj sela čiji vodovodi nisu u nadležnosti JKP-a nije utvrđen, jer čak i oni neregistrovani seoski vodovodi se statistički ubrajaju u javne vodovode. Ukoliko u takvom selu nastane kvar u sistemu vodosnabdevanja, ne postoji broj telefona na kome građani mogu da ga prijave, niti službe koji će ga otklonit. Umesto toga seoski odbor vodovoda (ukoliko ga upošte ima i ako funkcioniše) mora da organizuje radnu akciju za, na primer, otkopavanje cevi na mestu gde se sumnja da je problem nastao. U najboljem slučaju meštani će se organizovati i od novca koji su sami sakupili izvršiti popravku. Međutim, vrlo često stvari ne idu baš tako glatko.
Stari vodovodi – stari problemi
Najveći broj vodovoda na našim prostorima izgrađen je za vreme SFRJ, u periodu između 1961. i 1984. godine.1 Izgradnja javnih vodovoda u selima krenula je u periodu razvoja seoskog zadrugarstva, odnosno, samim razvojem sela nakog Drugog svetskog rata, ali većina seoskih vodovoda koji su danas u upotrebi datira sa početka osamdesetih godina ili kasnije, što samo ukazuje da su pretežno stari preko 30-40 godina. Vodovode su najčešće gradili sami meštani, od sopstvenih novčanih priloga i najčešće u organizovanim radnim akcijama prokopavanja kanala za cevovode, postavljanja cevovoda i izrade crpnih stanica na izvorištima. Najveći broj ovih vodovoda predstavlja takozvane „male vodovode”2, koji su u određenim periodima snabdevali i nekoliko hiljada ljudi.
Pomoć države u izgradnji ovih vodovoda ogledala se pre svega u vidu omogućavanja priključenja pumpi na električnu mrežu (ukoliko se radi o vodovodima koji ne funkcionišu na principu slobodnog pada, već na principu upumpavanja vode u sistem), u građevinskom materijalu ili je to bio neki vid stručne pomoći. Ipak, činjenica da su pri izgradnji ovih vodovoda glavnu ulogu imali sami meštani za sobom je povukla niz problema, koji danas predstavljaju ozbiljne prepreke za normalno funkcionisanje istih.
Značajan broj seoskih vodovoda uopšte nije pravno registrovan. Administracija i upravljanje prepušteni su samim meštanima koji često nemaju dovoljno znanja, vremena, a ni resursa da na adekvatan način obavljaju ove dužnosti, pa su vodovodi često vođeni stihijski i ne poseduju adekvatnu dokumentaciju. Upravo te činjenice da su vodovodi neregistrovani i da neposeduju detaljnu dokumentaciju, predstavlja važan kamen spoticanja ukoliko meštani pokažu želju da se njihov vodovod nađe u nadležnosti najbližeg javno-komunalnog preduzeća sa tom delatnošću. Najčešći izgovori uprava JKP-a jesu da usled nepotpune dokumentacije ili nepostojanja detaljnog plana vodovoda nemogu da prihvate staranje nad nekim malim seoskim vodovodom.
S obzirom da su vodovodi neregistrovani, postavlja se i pitanje odgovornosti onih koji vode seoske vodovodne odbore i raspolaganja novcem, jer uprava ovih vodovoda nema mogućnost otvaranja bankovnog računa. Meštani nekih sela koriste račune mesnih zajednica kako bi obavljali poslove vodovoda i vršili naplate od škola ili drugih institucija koje koriste usluge vodovoda. Međutim, postoje vodovodi čije uprave nemaju mogućnost korišćenja računa mesnih zajednica, pa se javljaju poteškoće oko naplate nekih dugova i sveukupnog rada uprava vodovoda.
Za naplatu utroška vode zaduženi su sami meštani, pa su česti problemi oko naplate, oko određivanja cene vode i samog rukovanja novcem unutar odbora vodovoda. Ovi vodovodi građeni su za potrebe mnogo većeg broja ljudi u odnosu na ono koliko ljudi danas živi u selima, pa preostali meštani sela ne mogu ni finansijski da održe više decenija stare vodovode, gde su kvarovi sve češći. Važno je istaći da održavanje vodovoda nije nimalo lak posao i da je među pretežno starijim stanovništvom sve teže naći entuzijaste ili one koji su fizički sposobni da se brinu o održavanju vodovoda. Ukoliko meštani sela ne poseduju građevinske mašine, za otkopavanje cevovoda prilikom pucanja cevi, neophodno je organizovati radne akcije, što u ostarelim selima može biti ozbiljan problem.

Bitno je i naglasiti da popravke mogu biti vrlo skupe. S obzirom da su značajno stari a da se u njih nije ulagalo decenijama, sve su češći kvarovi. Za remont jedne vodovodne pumpe od 15kw, neophodno je i do 600 evra, a usled starosti vrlo često su neophodne i zamene ventila, delova cevovoda, hlorinatora ili elektronike koja omogućava rad pumpe. Zbog smanjenog broja stanovnika u selima, meštani jedva uspevaju da prikupe dovoljno novca za redovni rad vodovoda što podrazumeva plaćanje inkasanta (onog koji vrši čitanje utroška i naplatu vode), ponekad i plaćanje osobe za održavanje vodovoda i plaćanje utroška struje za napajanje pumpi, te je gotovo nemoguće izdvojiti sredstva za remont samog vodovodnog sistema.
Ozbiljan problem koji karakteriše male seoske vodovode je i nedostatak stručnog znanja. Čest je slučaj da su seoski vodovodi vrlo kompleksne strukture, odnosno da pored cevovoda u sklopu vodovoda ulaze i složene crpne stnice sa pumpama, rezervoari sa hlorinatorima i složena elektronika. U selima često nema osobe sa odgovarajućim stručnim znanjem za upravljanje ovakvim postrojenjima i za njihovo održavanje, a meštani nemogu obezbediti dovoljno sredstava kako bi platili stručnjake. Često su za obezbeđivanje mikrobiološke ispravnosti vode za piće zaduženi sami meštani (rukovanje hlorinatorima ili drugom aparaturom za dezinfekciju), a da za to neposeduju nikakvo stručno znanje.
Budući da je u selima sve manje ljudi, njihovi problemi padaju na slepu mrlju političarima. Ovo znači da su problemi unutar seoskih vodovoda koji nisu u nadležnosti JKP vrlo često nevažni za lokalne samouprave i lokalne političare, pa se vrlo retko izlazi u susret meštanima koji traže pomoć.
Pristup pitkoj vodi mora da bude obezbeđen svima
Sve predhodno nabrojane činjenice imaju zbirni uticaj na kvalitet vode za piće i kvalitet vodosnabdevanja seoskog stanovništva. Iako generalno važi stav da sela u Srbiji poseduju dobre izvore pijaće vode, za pitanje adekvatnog vodosnabdevanja podjednako su bitni vodovodi i stanje u kojima se oni nalaze.
Tako su određena istraživanja ali i mediji ukazivali da je u nekim momentima čak 33% seoskih vodovoda imalo mikrobiološki neispravnu vodu. Loše stanje seoskih vodovoda doprinosi i tome da se kvalitet vodosnabdevanja seoskog stanovništva drastično pogoršava usled različitih prirodnih nepogoda. U istraživanju koje je rađeno u selima Kraljevačke opštine nakon poplava 2014. godine utvrđeno je da čak 83% uzoraka ne odgovara Pravilniku o higijenskoj ispravnosti vode, od čega je 74% mikrobiološki, a 36% hemijski neispravni. Ovi podatci samo ukazuje da ne postoji kontinuirani monitoring dezinfekcije vode za piće u seoskim vodovodima, čak ni nakon elementarnih nepogoda.
Takođe, vrlo često je slučaj da usled starosti vodovoda meštani nekih sela u okolini Niša ostaju bez vode, jer nisu u mogućnosti da sami otklanjaju ozbiljne kvarove na vodovodnoj mreži, nemaju pomoć lokalnih samouprava a javno-komunalno preduzeće Naisus iz Niša ne želi da prihvati nadležnost nad ovim vodovodima iz birokratskih razloga.
Naselje Ostrovica u okolini Niša 2016. godine bilo više od 5 meseci bez vode. Njima je obližnje preduzeće (nekada državno, sada privatno), na čiju električnu instalaciju su priključene pumpe seoskog vodovoda, isključilo struju zbog dugovanja koje meštani nisu mogli da plate. Česte probleme sa vodosnabdevanjem imaju i mnoga druga sela u okolini Niša, a koja su rezultat starosti vodovodne mreže i nemogućnosti održavanja iste od strane meštana.
Rešenje ovih brojnih problema bilo bi naizgled jednostavno, ali je očigledno da tu postoje odgovarajuće birokratske prepreke i politička nebriga. Pravo rešenje podrazumevalo bi jačanje JKP-a, te širenje njihovih nadležnosti i na sela koja poseduju manje vodovode. Bitno je naglastiti da bi prilikom preuzimanja manjih seoskih vodovoda javno-komunalna preduzeća morala da preuzimaju brigu o celokupnom sistemu vodosnabdevanja, te da pored naplate utroška vrše i održavanje vodovodne mreže u samim selima.
Svi stanovnici države imaju podjednako pravo na adekvatno vodosnabdevanje bez obzira da li žive u selima ili gradovima i zato je neophodno ozbiljnije sagledati probleme ljudi koji žive na područjima van nadležnosti JKP-a. Pitanje adekvatnog vodosnabdevanja celokupnog stanovništva jeste jedno od esencijalnih pitanja upravljanja državom i uopše njenog postojanja.