Tačka bez povratka: Intervju sa ruskom disidentkinjom u egzilu

Dok rat u Ukrajini traje, ruski građani se suočavaju sa sve većom represijom u zemlji, što mnoge primorava na egzil. Među njima je bivša pozorišna radnica koja je iz bezbednosnih razloga odabrala da ostane anonimna. Pobegla je u Srbiju nakon godina aktivizma i pomaganja političkim zatvorenicima. Njena priča je snažan podsetnik na to koliko sloboda može biti krhka, ali je i upozorenje za Srbiju, gde kontinuirano smanjivanje građanskog prostora podseća na rane znakove autoritarizma sa kojima se suočavala u Rusiji.

Od početka rata u Ukrajini, politička represija unutar Rusije drastično je eskalirala, utišavajući neistomišljenike i primoravajući mnoge aktiviste na egzil. Sagovornica Mašine, bivša pozorišna radnica, uključila se u pokrete otpora, pružajući pomoć uhapšenim demonstrantima i političkim zatvorenicima. Njena priča je svedočanstvo o hrabrosti i istrajnosti ruskih aktivista koji i dalje ustaju protiv nepravde, uprkos velikim ličnim rizicima. U ovom intervjuu, ona deli svoje putovanje od pozorišne scene do bega iz domovine u strahu za svoj život, prilagođavajući se novom životu u Srbiji.

Usred rastućih protesta u Srbiji, priča naše sagovornice služi i kao ogledalo autoritarizma i podsetnik na posledice neograničene moći. Iako Srbija nije dostigla isti nivo političke represije, sve veća zabrinutost oko slobode medija, nezavisnosti pravosuđa i građanskih sloboda podseća na rane znakove viđene u Rusiji. Iskustva ruskih izgnanika, poput naše sagovornice, nude važno upozorenje društvima širom sveta: urušavanje demokratskih sloboda dešava se postepeno, sve dok tačka bez povratka ne postane i previše jasna.

Čime si se bavila u Rusiji?

Pre nego što sam se preselila u Srbiju, radila sam u pozorištu kao glumica, rediteljka i rekviziterka. Takođe sam radila na različitim kreativnim projektima – dizajnirala sam scenografiju i rekvizite za tuđe predstave i pomagla u različitim radionicama za pravljenje pozorišnih lutaka.

Kada si shvatila da ti je bezbednost ugrožena?

Oduvek sam bila politički aktivna, prisustvovala protestima dok je to još bilo bezbedno (pod „bezbedno“ mislim fizički bezbedno: ako vas privedu na protestu, možete da budete pretučeni, a kasnije, u policijskoj stanici, podvrgnuti mučenju i zlostavljanju. Rizik od seksualnog nasilja takođe se povećava, posebno kao žena). Takođe sam slala donacije organizacijama koje podržavaju političke zatvorenike.

Sve se promenilo kada je Putin započeo rat protiv Ukrajine. Jasno se sećam tog dana: veče pre toga završavala sam lutku za predstavu. Legla sam vrlo kasno, probudila se rano, proverila vesti na telefonu i saznala za početak rata. Mnogo sam plakala, ali ubrzo je moj bes nadjačao očaj. Osećaj da moram nešto da učinim i pomognem da se ovo zaustavi prevagnuo je nad strahom za sopstveni život.

Obratila sam se organizaciji koja pruža pomoć privedenim licima na protestima – hitno su im bili potrebni volonteri za koordinaciju sa advokatima. Moj posao je bio da odgovaram na pozive ljudi koji su bili u pritvoru i šaljem druge da im donose vodu, hranu i higijenske potrepštine. Kako bismo osigurali logističku efikasnost i da svi dobiju pomoć, prikupljali smo informacije od privedenih osoba (ako im telefoni nisu bili oduzeti tokom privođenja). Pokušavali smo da saznamo u koju policijsku stanicu ih najverovatnije vode. Na osnovu tih informacija, pronalazili smo potreban broj advokata koji su živeli u blizini i bili spremni da pomognu privedenima.

Pored toga, morali smo da koordiniramo vozače koji su pomagali u prevozu advokata do policijskih stanica. Ovo je bilo posebno važno jer su ljudi privedeni na protestima u centru Sankt Peterburga ponekad mogli biti odvedeni u obližnji grad, udaljen 70-80 km. To se dešavalo jer su sve policijske stanice u gradu bile preopterećene privedenima (do 1.000 ljudi u jednom danu).

Mesec dana nakon početka rata, kada je polovina mojih prijatelja već napustila zemlju, a druga polovina bila paralizovana od straha, vrlo malo ljudi je nastavilo da protestuje jer je nivo policijskog nasilja bio izuzetno visok. I dalje sam pomagala u dostavljanju hrane i vode u privremene pritvorske centre (gde su ljudi bili u pritvoru od 15 do 30 dana).

Znam da se ovo ne može i ne sme porediti sa onim što ljudi pod bombama u Ukrajini proživljavaju. Biti prebijen, silovan, a zatim zatvoren je jedno; sedeti u bunkeru pod masovnim vazdušnim udarima je nešto sasvim drugo. Ali strah za život je isti – jer smo svi mi ljudi.

Kada su protesti potpuno ugušeni, moja organizacija se fokusirala na pomaganje lokalnim aktivistima u manjim gradovima, a ja sam se počela fokusirati na svoj život.

Kada si shvatila da moraš da pobegneš i više se ne vratiš kući?

Nakon što je počela vojna mobilizacija u septembru 2022. godine, a još više mojih prijatelja otišlo (u ovom trenutku, imam samo dva prijatelja u Rusiji; ostali su rasuti širom sveta, od Vijetnama i Kazahstana do Argentine i Meksika), počela sam da volontiram sa drugom organizacijom. Ova organizacija podržava političke zatvorenike optužene po jednoj od najstrožih optužbi – izdaja (što može rezultirati kaznom do 25 godina zatvora). Organizacija je pružala i pravnu i humanitarnu pomoć, kao što je slanje hrane u zatvore i pritvorske centre.

Prekinula sam sav rad i volontiranje u Rusiji do leta 2023. godine. Od početka 2023. godine povremeno sam volontirala, pomažući sa nekom papirologijom preko računara. Sva naša komunikacija odvijala se putem kanala koji su nam tada izgledali relativno bezbedni – Telegram i Signal.

Krajem leta 2023. godine, neke od mojih kolega policija je pozvala na razgovor. Većina njih je već bila u inostranstvu. Početkom septembra 2023. godine, stan mog najbližeg kolege volontera je pretražen. Sada mu je zabranjeno napuštanje zemlje zbog saradnje sa „nepoželjnom organizacijom“.

Napustila sam, tačnije, pobegla iz Rusije 6. septembra 2023. godine, samo sa jednim rancem. Od tada se nisam vratila jer je verovatnoća da ću biti pritvorena na aerodromu po dolasku vrlo visoka. Nisam videla svoju porodicu od tada.

U junu 2024. godine, moj otac je preminuo u Rusiji, i nisam mogla da se vratim na njegovu sahranu. Ovo je jedna od najdubljih trauma koju ću nositi do kraja života.

Kako je organizovana ruska zajednica u Srbiji i sa kakvim problemima se suočava?

Nakon što sam se preselila u Srbiju, morala sam da prihvatim razne poslove – moje zanimanje nije vezano za IT, već za kontekste, značenja i fizičke objekte. Radila sam u radionici za popravku obuće, kao konobarica, prodajna asistentkinja i bebisiterka. Takođe držim časove pozorišta za decu.

Upoznala sam neverovatan broj ljudi koji su mi postali veoma bliski. Većina njih takođe nije u IT sektoru. Oni su animatori, 3D dizajneri, reditelji i ljudi iz drugih kreativnih oblasti. Slično iskustvo emigracije, trauma preseljenja i promena načina života povezali su nas u veoma blisku i toplu zajednicu.

Inspirisana sam time kako ljudi, koji su morali da spakuju čitave živote u par kofera – često sa svojim ljubimcima – i dalje pokušavaju da volontiraju i pomažu ovde u Srbiji. Bilo da je to u narodnoj kuhinji, azilima za životinje ili pomažući beskućnicima – oni i dalje daju svoj doprinos.

I dalje se suočavamo sa izazovima u pronalaženju poslova i dobijanju boravišnih dozvola. Rad na daljinu je velika prednost, ali za one čije profesije uključuju rad sa ljudima, jezička barijera i potreba za radnom dozvolom predstavljaju značajne prepreke. Uprkos tome, gotovo svi koje poznajem trude se da se integrišu u lokalnu zajednicu – pohađaju kurseve jezika, traže poslove u lokalnim firmama i pridružuju se različitim grupama za pritisak sa srpskim građanima.

Znam da je u Novom Sadu (gde živim) posedovanje bicikla pomoglo meni i mnogima drugima da se socijalizujemo. Vožnje na selo sa srpskim prijateljima, razgovori u prirodi i druge biciklističke aktivnosti bile su izuzetno ispunjujuće.

Prethodni članak

„Školski čas u zadnji čas“: najveći decentralizovani protest od 2000. godine

ULUS obustavlja program i poziva umetnike da stanu sa svojim aktivnostima

Sledeći članak