Zakon o štrajku, pa šta?

Zakon o štrajku nije u skladu sa međunarodnim pravom i ugovorima – ako želite da štrajkujete Ustav vam omogućava da se oslonite na međunarodno pravo. Stručnjak za radno pravo, Mario Reljanović je pisao o mogućnostima oslanjanja na međunarodne standarde pri organizovanju štrajka.

Duže od 20 godina se pojedinci u stručnoj javnosti muče da ubede političare da je Zakon o štrajku loš. Čak ne ni toliko loš koliko je prevaziđen, pisan za neki drugi (federalni) sistem i samim tim bolno nedorečen. Imati isti zakon kojim se reguliše štrajk skoro 30 godina nije znak stabilnosti nego odbijanja da se primete i primene sva nova tumačenja i međunarodni standardi štrajkovanja. Imati isti zakon 30 godina a pri tome promeniti tri državna uređenja, nije samo politički neodgovorno već govori i o političkoj nameri da se pravo na štrajk obesmisli.

Ova činjenica posebno dolazi do izražaja prethodnih dana. Hoćemo da štrajkujemo uz potpunu obustavu rada? Ne može! Hoćemo u štrajk podrške? Ne može! Hoćemo u generalni štrajk? Ne može! Zakon o štrajku je tako postao zakon protiv štrajka. Ali se postavlja pitanje: da li ga možemo zanemariti u delovima u kojima očigledno drastično odstupa od međunarodnih standarda rada, odnosno standarda ostvarivanja ljudskog prava na rad (čiji je sastavni deo pravo na štrajk)? Inspiraciju za ovaj tekst dobio sam čitajući predivno pismo prosvetnih inspektorki iz Zrenjanina. Ovo nije nova tema i mnogi ozbiljni naučni tekstovi posvećeni su odgovoru na pitanje: šta kada se zakonom krši međunarodno pravo?

Pravo na štrajk ustanovljeno je članom 8. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Izričito, ali bez nekih daljih pojašnjenja. Ostavljeno je državama da ga bliže urede. Države međutim nisu vlasne da ga obesmisle kroz unutrašnje regulisanje. Otuda je pravo na štrajk bilo predmet mnogobrojnih komentara i odluka međunarodnih tela, pre svega onih u okviru Međunarodne organizacije rada (koja je svakako najpozvanija kada je reč o formiranju međunarodnih standarda rada).

Ali vratimo se pre toga korak unazad, na teren domaćeg prava. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima je pravno obavezujući međunarodni instrument koji je Republika Srbija prihvatila i obavezala se na njegovo dosledno sprovođenje. Puno puta sam pisao da čitavi delovi radnog zakonodavstva nisu usklađeni sa Paktom i da je to veliki problem. Ako pogledamo rešenje iz Ustava Republike Srbije, potvrđeni međunarodni ugovori ne samo što su sastavni deo unutrašnjeg pravnog poretka, nego su u hijerarhiji propisa na višoj poziciji, odmah ispod Ustava.

Ovo tumačenje je potpuno uvreženo među pravnicima praktično od prvih godina nakon usvajanja Ustava 2006. godine i nesumnjivo je – iznad međunarodnih sporazuma stoji samo Ustav. U pitanju je čuveni član 194. Ustava o hijerahiji domaćih i međunarodnih opštih pravnih akata, tačnije njegov stav 5: „Zakoni i drugi opšti akti doneti u Republici Srbiji ne smeju biti u suprotnosti sa potvrđenim međunarodnim ugovorima i opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava.“ Takođe, podjednako poznat član 16. stav 2. Ustava nam donosi još jedan važan argument, neposrednu primenu međunarodnih instrumenata: „Opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava i potvrđeni međunarodni ugovori sastavni su deo pravnog poretka Republike Srbije i neposredno se primenjuju. Potvrđeni međunarodni ugovori moraju biti u skladu s Ustavom.“

Nesumnjivo je dakle da u slučaju da je zakon suprotan međunarodnom pravu, možemo neposredno primeniti međunarodno pravo.

Protest studenata ispred Ustavnog suda; Foto: Mašina

A šta međunarodno pravo, tačnije pomenuta Međunarodna organizacija rada kaže o pravu na štrajk? I o tome se pisalo nedavno, i to u publikaciji koja je upravo namenjena razjašnjenju osnovnih međunarodnih standarda kada je reč o ostvarivanju ljudskog prava na rad. Kao jedan od osnovnih izvora tumačenja prava na štrajk, kao dela ljudskog prava na rad, koriste se zaključci Komiteta za slobodu udruživanja Međunarodne organizacije rada iz 2018. godine. A oni su više nego zanimljivi, kada se uporede sa našim Zakonom o štrajku, ali i iz ugla potrebe ostvarivanja prava na štrajk u aktuelnim uslovima. Evo samo nekoliko primera.

Pravo na štrajk ne sme se ograničavati na način koji štrajk čini praktično nemogućim. Štrajkovi na nacionalnom nivou su dozvoljeni sve dok imaju za cilj ostvarivanje ekonomskih i socijalnih prava, odnosno sve dok ti ciljevi nisu isključivo politički (veza između sprečavanja korupcije i vladavine prava sa ostvarivanjem prava na rad objašnjena je u mom prethodnom tekstu; „politički ciljevi“ su oni koji se otvoreno stavljaju u službu određene političke partije i jednog političkog programa, a ne oni koji se odnose na određene politike ili prakse države kako se to pogrešno kod nas shvata – u suprotnom, svaki cilj štrajka na nacionalnom nivou mogao bi da se podvede po „politički cilj“ a sam nacionalni štrajk bio bi nedozvoljen). Smatra se da je najava štrajka u roku od 48 sati razumna (da podsetim, Zakon o štrajku predviđa 5 i 10 dana kao rokove za najavu). Dozvoljen je štrajk solidarnosti. I ne samo to, nego se direktno dovodi u vezi sa mogućnošću štrajka radi ostvarivanja ciljeva kod više (nepovezanih) poslodavaca istovremeno – dakle u različitim delatnostima, granama, sektorima.

Poseban režim štrajka u kojem je potrebno ostvariti minimum procesa rada se prepoznaje, ali je rezervisan samo za specifične delatnosti: „Minimum procesa rada mora se organizovati i ostvariti u svakoj delatnosti u kojoj bi potpuni prekid doveo do jedne od sledećih posledica: ugrožavanje zdravlja i života većeg broja ljudi (delatnosti od javnog interesa u užem smislu); delatnosti kod kojih bi potpuni i dugotrajni prekid rada morgao da dovede do ozbiljnih poremećaja redovnih uslova života cele populacije; u javnim službama od izuzetnog državnog značaja (kao što je na primer vojska).“

Sa druge strane, izričito je navedeno koje se delatnosti mogu smatrati posebno važnim i u kojima je potrebno organizovati štrajk sa minimumom procesa rada: zdravstvo, snabdevanje strujom i vodom, telekomunikacione usluge, policija, vojska, vatrogasna služba, zatvorska služba, kontrola leta, službe za obezbeđivanje hrane i službe čišćenja u školama. Isto tako, navedene su (primera radi) i one delatnosti koje se ne mogu smatrati posebno važnim i u kojima se štrajk mora odvijati prema opštim pravilima – dakle uz potpunu obustavu rada (na ovom mestu nisu navedene sve delatnosti koje navodi MOR, jer je spisak predug): mediji, petrohemijska industrija (uključujući distribuciju benzina i gasa), luke, banke (uključujući i centralnu banku), osiguravajuća delatnost, rudarstvo, trgovina i ugostiteljstvo, transport (uključujući javni prevoz), železnica, pošta, avionski prevoz, građevina, automobilska industrija, prikupljanje otpada, poljoprivreda (uključujući snabdevanje i distribuciju poljoprivrednih proizvoda), prosveta, privatno obezbeđenje, aerodromi, apoteke, pekare, proizvodnja piva, i tako dalje.

Konačno, pravilo da mora štrajkovati više od polovine zaposlenih prema međunarodnim standardima nije u skladu sa prirodom prava na štrajk – cenzus za zakonit štrajk mora dakle biti niži (iako se ne navodi izričit procenat – udeo radnika koji štrajkuju, a koji bi bio optimalan, jasno je da će svako određivanje cenzusa koje čini štrajk jako otežanim za organizaciju – biti suprotno međunarodnom standardu).

Postoji još puno standarda, ali su ovde navedeni samo neki koji su direktno suprotni onome što piše u Zakonu o štrajku. Šta bi onda mogao biti zaključak? Zakon o štrajku nije u saglasnosti sa međunarodnim standardima. Poštujući Ustav Republike Srbije, naš zadatak je da primenjujemo pravila koja su sadržana u međunarodnim instrumentima na čije poštovanje smo se kao država obavezali, kao i da se u toj primeni oslonimo na jasno i nedvismisleno utvrđena pravila međunarodnog radnog prava. A ova pravila ukazuju da je moguće štrajkovati na način koji odgovara prirodi štrajka – svrha štrajka je da se pokaže nezadovoljstvo i da se stvori pritisak na poslodavca, ili državu, da uzroke tog nezadovoljstva otkloni. Svako ograničavanje mogućnosti da se štrajk organizuje na ovaj način jeste kršenje ljudskog prava na rad, na način na koji se ono utvrđuje u međunarodnim instrumentima.

Dakle, ako Zakon o štrajku kaže da je prosveta delatnost od opšteg interesa, a Međunarodna organizacija rada to izričito pobija – verujmo Međunarodnoj organizaciji rada i primenimo međunarodne standarde rada. Ako generalni štrajk, ili makar mešoviti štrajk podrške istim ciljevima u raznim delatnostima nije moguć prema Zakonu o štrajku – okrenimo se međunarodnim pravilima koja kažu da se to pravo ne može oduzeti nikome. Zakon o štrajku se može i mora primenjivati u svim onim delovima u kojima je racionalan i ukazuje na međunarodne standarde sprovođenja štrajka – štrajk nikada ne sme biti nasilan, ne sme ugrožavati živote, ne sme ostaviti ljude bez vode, struje, medicinske pomoći. Ne smeju se dakle zanemariti ona pravila koja su sadržana u Zakonu o štrajku i saglasna njegovoj prirodi i načinu realizacije prava na štrajk. Ali kada je reč o nekim osnovnim pitanjima na kojima Zakon o štrajku pada na ispitu usaglašenosti sa međunarodnim standardima, čini se da možemo reći – Zakon o štrajku to zabranjuje, pa šta? Imamo sasvim dovoljno izvora na međunarodnom nivou koji nam dozvoljavaju da uživamo osnovna ljudska prava i slobode. Jer Srbija je (opet) svet.

Prethodni članak

„Javni servis ne radi u interesu javnosti“, kažu u sindikatu RTS-a

Protest radnika Kolubare i EPS-a u znak podrške studentima

Sledeći članak