Zašto nećemo prestati da postavljamo pitanja o Savamali i Beogradu na vodi?

Inicijativa za osnivanje anketnog odbora o rušenju Savamali 2016. godine i komisije o poslovanju Beograda na vodi predstavljaju pokušaje opozicije da vrši pritisak na vlast i dođe do odgovora na pitanja za koje je veliki broj građana zainteresovan. Ipak, vlast se godinama trudi da obesmisli političku ulogu parlamenta, pa tako i instituta anketnih odbora.

Siniša Mali na mestu rušenja u Savamali

Parlamentarni istražni odbori smatraju se moćnim instrumentom kojim parlament može da vrši svoju kontrolnu ulogu, u odnosu na izvršnu vlast. Tako se veruje u svim zemljama koje imaju parlamentarni sistem organizacije vlasti, koji preovlađuje u Evropi. U poslednjih desetak godina, mnogo se radilo na marginalizaciji srpskog parlamenta – u sve njegove tri funkcije (zakonodavnoj, kontrolnoj i izbornoj), da bi on konačno bio sveden na prostu glasačku mašinu koja svaki predlog izvršne vlasti bespogovorno, aklamacijom izglasava, a sve što bi trebalo da bude kritika izvršne vlasti se u najmanju ruku izbegava.

Teško je vratiti zakonodavni proces i kontrolu izvršne vlasti u ovako degradirani parlament, ali to je većina opozicionih poslaničkih grupa odredila kao svoj zadatak.

Sviđalo se to režimu ili ne, parlament je jedini organ vlasti u kome neminovno učestvuje opozicija. Štaviše, mnogi instituti parlamentarnog prava upravo su osmišljeni tako da predstavljaju alat u rukama opozicije (predlaganje zakona i drugih odluka, poslanička pitanja, interpelacije, inicijative Ustavnom sudu itd.) Vlast u uređenim državama u ta ovlašćenja opozicije ne dira, barem ne formalno. Trenutna većina, pokazuje nerazumevanje (ili jednostavno ignoriše) ovu prostu činjenicu koja je u temelju svakog demokratski uređenog parlamentarnog sistema, pa se tako dešava da narodni poslanici na sednicama skupštinskih odbora brane predstavnike ministarstava od pitanja opozicionih poslanika ili se skupštinska agenda zatrpava tobože legitimnim predlozima za obrazovanje anketnih odbora, bez ikakve prave sadržine – odbora koji nisu usmereni ka kontroli izvršne vlasti, već kontroli opozicije.

Zbog toga je danas zadatak opozicije i da približi javnosti način na koji se odluke u Narodnoj skupštini donose, kako pokretanjem svih navedenih institucionalnih mehanizama, ali i reagovanjem kada oni bivaju obesmišljeni. Ako želimo da vratimo zakonodavni proces i kontrolne mehanizme u Parlament, verujem da to jedino možemo da to učinimo tako što ćemo razotkriti kako institucije danas funkcionišu i objasnimo kako bi to trebalo da izgleda i koje su koristi za društvo u celini ako do takvih promena dođe.

Narodna skupština Republike Srbije; Izvor: Wikipedia

Kamen za kupus – godine obesmišljavanja anketnih odbora

Anketni odbori su kod nas sredstvo parlamentarne kontrole koji nisu previše često korišćeni, mada jesu relativno često predlagani, najčešće od strane opozicije. Međutim, kako predlozi opozicije poslovično ne dolaze na dnevni red, tako su i brojni predlozi odluka o obrazovanju anketnih odbora ostali večno među „aktima u proceduri“.

Nakon 2000. Skupština je obrazovala sedam anketnih odbora – prvi 2002. godine da bi ispitala zloupotrebe službenog položaja najviših državnih funkcionera, a poslednje takvo telo bila je 2018. godine komisija za istragu posledica NATO bombardovanja. Neke od ovih odbora i komisija nisu nikada podneli izveštaj Skupštini, što je bila njihova obaveza, a i smisao, a moglo bi se reći da su najviše odjeka imali anketni odbori u vezi sa slučajevima tzv. nestalih beba, obrazovan 2005. godine i trošenja budžetskih sredstava na Kosovu i Metohiji 2013. godine.

Od početka tekućeg, XIII saziva, poslanici su podneli 78 predloga, od čega deset predloga zakona (osam poslanici opozicije, dva poslanici vlasti), a među preostalih 66 predloga, 39 su predlozi za obrazovanje anketnih odbora i komisija za utvrđivanje činjenica i okolnosti u vezi različitim događajima (što su u našem sistemu parlamentarna istražna tela sačinjena od narodnih poslanika ili od narodnih poslanika i stručnjaka u određenim oblastima).

Među tim predlozima, 21 podneli su poslanici vladajuće većine. Sadržina tih predloga pokazuje da cilj njihovog podnošenja nije bio da anketni odbori zaista utvrde činjenice u vezi sa medijskim napadom Zorana Lutovca na Aleksandra Vučića ili u vezi sa unošenjem kamena za kupus u Dom Narodne skupštine (da, to je zaista predloženo) ili veze Ne davimo Beograd sa „albanskim lobijem“. Cilj je da se obesmisli sama institucija anketnih odbora, te da se na taj način marginalizuju i predlozi koje podnosi opozicija.

Može se osnovano sumnjati da ovi predlozi poslanika SNS-a neće nikada ni doći na dnevni red parlamenta, jer obrazovanje ovih anketnih odbora ne bi išlo na ruku trenutne vlasti. Naime, u svim ovim predlozima navedeno je da bi anketni odbor činio po jedan predstavnik poslaničke grupe (što je i ranije bila uobičajena praksa), a trenutno u Skupštini postoji 15 poslaničkih grupa, od kojih se devet izjasnilo da su opozicija postojećoj vlasti.

Postavljanje pitanja od značaja za javnost

Poslanička grupa „Zeleno-levi klub, Ne davimo Beograd, Moramo“ je prvog dana svog poslaničkog mandata tražila obrazovanje anketnog odbora u vezi sa pogibijom osam radnika u rudniku „Soko“ 1. aprila ove godine. U ovom predlogu postavljeno je pitanje šta su nadležni organi preduzeli na utvrđivanju svih oblika pravne odgovornosti u vezi sa nesrećom u rudniku „Soko”, kao i događanjima u tom rudniku koja su prethodili nesreći. To se naročito odnosi na rudarsku inspekciju i druge organizacione jedinice Ministarstva rudarstva i energetike, inspekciju rada, kao i postupanje nadležnog osnovnog i višeg javnog tužilaštva.

Ministarstvo je nakon toga reagovalo podnošenjem dve krivične prijave za privredni prestup, uz objašnjenje da je inspekcija nezakonitosti ranije utvrdila, ali je čekala da vidi da li će tužilaštvo samo pokrenuti krivične postupke. Za to nema nikakvog utemeljenja u zakonu, jer upravo Zakon o inspekcijskom nadzoru obavezuje nadležne inspekcije da kada utvrde postojanje nezakonitosti podnesu odgovarajuće prijave. To znači odmah. Međutim, u maniru „dovoljno reći nešto što zvuči kao da je zasnovano na zakonu“, desila se i takva izjava državne sekretarke.

Konferencija za medije u Skupštini
Jelena Jerinić, Robert Kozma, Đorđe Pavićević; Foto: Ne davimo Beograd

Poslanici Ne davimo Beograd podneli su početkom oktobra predloge za obrazovanje anketnog odbora o rušenju u Savamali 2016. godine i komisije za ispitivanje činjenica u vezi sa realizacijom ugovora o Beogradu na vodi. Pitanjima koji se u vezi sa Savamalom postavljaju već šest godina – ko je naredio, organizovao i učestvovao u nezakonitom rušenju, kao i kako su gradski organi, policija i tužilaštvo postupali u vezi sa rušenjem, dodata su i pitanja u vezi sa skorijim izjavama jedinog osuđenog u vezi sa ovim slučajem, Gorana Stamenkovića, ali i Aleksandra Vučića i Marije Mali koji su takođe ukazali na odgovornost tadašnjeg gradonačelnika Beograda, a sada dugogodišnjeg ministra finansije, Siniše Malog.

Savamala je za mnoge simbol svega što ovu državu, sada već očigledno, odvaja od pravne države. Događaje u noći između 24. i 25. aprila teško je racionalno objasniti. Možda ih dobro opisuje citat iz izveštaja tadašnjeg Zaštitnika građana: „Organizovana motorizovana grupa od više desetina crno uniformisanih lica pod fantomkama opremljenih teleskopskim palicama i snažnim baterijskim lampama, privremeno je, na oko dva časa preuzela faktičku vlast nad delom Beograda poznatim kao Savamala.“ I nije problem samo taj događaj, bez obzira kako strašan bio. Posle Savamale, svako kršenje zakona zarad nečijih ličnih interesa, postalo je manje strašno – ako je prošla Savamala, može da prođe i bilo šta drugo.

Rušenje u Savamali izvedeno je za potrebe izgradnje Beograda na vodi. Ovaj projekat, čija je vrednost procenjena na 3,5 milijardi dolara, sa udelom države u zajedničkom preduzeću od 32%, posebnim zakonom proglašen je projektom od javnog interesa.

Upravo zbog nesrazmerno velikih ulaganja države u odnosu na ulaganja investitora, ali i zbog brojnih drugih štetnih aspekata ovog ugovora, Ne davimo Beograd podneo je još u martu 2017. godine predlog za utvrđenje ništavosti Ugovora o zajedničkom ulaganju u projekat „Beograd na vodi” Republičkom javnom tužilaštvu.

Tokom realizacije ovog projekta država je ozbiljno oštećena. Treba ispitati ustupanje javnih resursa i trošenje javnih sredstava i zaduživanje države u realizaciji ovog projekta. Samo prema završnom računu za prošlu godinu, preduzeće „Beograd na vodi d.o.o. Beograd – Savski venac” ostvarilo je gubitak oko 100 miliona evra koji je otpisan na osnovu dogovora sa gradskim vlastima.

Komisija čije je obrazovanje predloženo, a koja bi pored poslanika u svom sastavu imala i stručnjake iz oblasti ekonomije, prava, urbanizma, građevinarstva i bezbednosti, trebalo bi da ispita troškove Republike Srbije i Grada Beograda u realizaciji projekta. Treba ispitati i poslovanje preduzeća „Beograd na vodi d.o.o. Beograd – Savski venac”, „BW Galerija d.o.o. Beograd -Savski Venac” i „BW Kula d.o.o. Beograd – Savski Venac” i drugih povezanih pravnih lica.

Realizaciju projekta „Beograd na vodi“ praktično plaćaju svi građani Srbije, a korist od njega imaju privatne firme i sa njima povezana lica. Dok trećina građana Beograda i dalje nema kanalizaciju, a mnogi delovi Srbije nemaju pijaću vodu i javni prevoz, malobrojni se enormno bogate, a Srbija je jedna od evropskih zemalja sa najvećim ekonomskim nejednakostima u Evropi.

Ključno pitanje postavljeno ovim predlogom glasi: „Kada bi se studija opravdanosti ponovo uradila na osnovu realnih (a ne predviđenih) ulaganja i dobiti, da li bi „Beograd na vodi” i dalje mogao da se kvalifikuje kao projekat od javnog interesa, što bi opravdalo donošenje lex specialis-a kakav je bio Zakon o utvrđivanju javnog interesa i posebnim postupcima eksproprijacije i izdavanja građevinske dozvole radi realizacije projekta „Beograd na vodi”. Vredi podsetiti da je Ustavni sud imao priliku da ocenjuje ustavnost ovog zakona, ali je podnete inicijative odbacio. Između ostalog, za Ustavni sud bilo je dovoljno što je „zakonodavac odredio da je realizacija navedenog projekta od interesa i za Republiku Srbiju i za grad Beograd i obrazložio zbog čega nalazi da je za ovakvo određenje postojao legitimni interes“. Priklanjajući se i ovog puta stavovima organa čije odluke je ovlašćen da preispituje, Ustavni sud je izbegao da se izjasni o tome da li je za ovakvo utvrđivanje javnog interesa uopšte bilo osnova.

Malo je verovatno da će se naši predlozi naći na dnevnom redu parlamenta po volji predsednika Narodne skupštine, ali ćemo kao poslanici iskoristiti mogućnost da, tražeći dopunu dnevnog reda, na sednicama ponovo pitamo – ko je rušio u Savamali i koliko građane Srbije košta Beograd na vodi?

Autorka je profesorka Pravnog fakulteta Univerziteta Union u Beogradu i narodna poslanica.

Prethodni članak

Yucom: Tužilaštvo hitno da reaguje na postupanje policije

Kineska kompanija najavljuje tužbe zbog materijalne štete na gradilištu i zahteva procesuiranje demonstranata

Sledeći članak