GB: Koji biste trenutak ili događaj u vremenu promena u poslednjih tridesetak godina izdvojili kao onaj koji je za Vas simbolički označio početak tih promena? Trenutak koji je za Vas označio da su promene nepovratne i da je neki od oblika tranzicije u nesumnjivom toku?
DS: Simbolički početak su za mene bile kanonade: ona takozvane Jugoslavenske armije na Dubrovnik a zatim neljudska dugotrajna opsada i pucanje po Sarajevu, kao i kanonada hrvatske vojske po Mostaru sa rušenjem starog mosta. Arhitektura se dakako može popraviti. Nepovratni su 200 hiljada mrtvih i stotine hiljada ranjenih, te više miliona izbjeglica da bi se ustoličio princip nacionalizma i nacionalističke „čistoće“, vrlo bliske rasizmu ― na primjer u izgonu srpskih seljaka iz Hrvatske ili u pokolju muških tzv. Bošnjaka u Srebrenici i drugdje, ili u sveopćem nasilju nad ženama.
GB: Različite promene odigrale su se na postjugoslovenskom prostoru u poslednjih tridesetak godina. Promenjen je društveni poredak. Menjao se, a nekada i obnavljao politički poredak. Države su nestajale i nastajale. Menjao se geopolitički okvir. Promenjena je spoljna slika balkanskih društava, ali i slika koju ta društva imaju o sebi samima. Iz mira se ušlo u rat da bi se opet vratilo u kakav-takav mir. Kultura je od formativne sile društva postala marginalizovana delatnost. Koja od promena vam deluje kao najdublja i najtemeljnija? Koje promene nisu završene? Da li se za neki naš svet može govoriti da je „jučerašnji svet“? Ili je, zapravo, više naših svetova u kojima bismo duže ili kraće živeli u uzburkanim vremenima promena postalo baš to ― „jučerašnji svetovi“?
DS: Nalazim izvanrednime kako se gotovo nigdje, pa ni kod nas, uopće ne govori o kapitalizmu i príncipu profita kao jedinoj bazi vrijednosti i uspjeha. Pa to je sigurno središnja i odlučujuća promjena: ako ekonomija ne odlučuje sve, sigurno to čini u sprezi sa nasiljem moći. To vidimo na svakom koraku, naprimjer po ekonomsko-političkom tretmanu virusne pandemije nazvane Kovid-19. Od preko 15-17 miliona mrtvih, po procjeni londonskog Economista, sigurno je bar 95% bilo moguće spasiti pravodobnom pripremom vakcina (jer se znalo bar od 2008. da slična opasnost dolazi) kao i postojanjem potpunog i dobro financiranog zdravstvernog sustava za pučanstva. Umjesto toga, recimo 14 miliona nepotrebno mrtvih (samo od te bolesti!) pratili su historijski rekordni profiti Big Pharma kolosa kao Pfizera.
Dalje, ako se kultura ne sastoji samo od vrhunskih umjetnosti kao recimo poezije nego obuhvaća i masovnu kulturu, od pevaljki do svakodnevne televizije i masovnih medija, koji se u USA gledaju često 12 sati na dan, te usto uključuje i međuljudska ponašanja moćnih prema ugnjetenima i tako dalje ― onda je kultura ogromni gubilac, ja bih rekao u obrnutom srazmjeru prema porastu vojno-kapitalističke moći.
GB: Nije sporno da postoje promene, postoje sporovi o prirodi tih promena. Ali da li postoji trajanje u smislu kontinuiteta, iskustva i nasleđa? Da li se u vremenima promena nazire neko nasleđeno iskustvo kao ostavština za budućnost ili kao opomena za budućnost? I da li se bez njega može oblikovati više izvesnosti u društvu i svakodnevici?
DS: Prvo, o nacionalizmu. Dijelim stav Alekse Đilasa u intervjuu 2009, koji je na pitanje „Izjašnjavali ste se kao Jugosloven?“ odgovorio: „To sam i danas. Što ne znači da nisam i Crnogorac i Srbin…. Jugoslavija nije bila veštačka tvorevina i za mene je njen dugi, krvavi raspad, koji se možda još nije završio, upravo dokaz da je ona bila jedino demokratsko rešenje za jugoslovensko nacionalno pitanje.“
Drugo, o kvaliteti života. Svaki malo bistriji ekonomist danas bi mogao ustanoviti da se u SFRJ, bar recimo 1955-75, živjelo materijalno bolje nego danas, a usto su se ubitačni i nekulturni nacionalizmi tek pomaljali u oligarhijama federalnih jedinica: imao sam već prilike podsjećati da četrdeset godina Titovog mira nisu sitnica. Dokle god narodi današnje „jugosfere“ ne tretiraju tu prošlost kao izbor spoznaja što se tu dobroga pa usto i lošega zbivalo, mi po lijepom US idiomu „sami sebi pucamo u noge“.
Uvjeren sam da svi dijelovi bivše Jugoslavije moraju sad kao minimum poraditi na lakšem prometu ljudi i stvari. Sjena krvavih nacionalističkih ratova, zatim etnička čišćenja u Bosni, na Kosovu, te de facto i u Hrvatskoj, još uvijek zastire horizont. Nisam uvjeren da su nemogući recidivi nasilničke kuge ― vidite kako je „država sigurnosti“, vjerni sluga profita i stranaca svugdje, uvela kovidizaciju kao kontrolu svakoga i svih.
GB: Jedne vrednosti su u vremenu promena napuštene i odbačene, istorijski poražene ili su ostale izvan novog društvenog i istorijskog horizonta. Da li su stvorene nove društvene vrednosti? Da li ih prepoznajemo? Da li je moguće stabilno društvo bez koherentnih vrednosti? Ili je društvo bez koherentnih vrednosti idealan okvir za populizam?
DS: Moja je osnovna teza da postoje neke činjenice, priznate kao većina ratova ili nepriznate kao svakodnevna nasilja i eksploatacije te grube povrede ličnosti u najamnom radu ili polu-radu. Te je činjenice važno ponavljati nasuprot lažima i zakrivanjima. Bez njih nema pristupa istini, ma kako približnoj. Ali činjenice dobivaju svoj smisao samo unutar određenog stava, horizonta, sustava vrijednosti. Kao što sam natuknuo o naciji i kvaliteti života, danas valja da počnemo s preimenovanjem, naime raščišćavanjem ključnih pojmova.
Naprimjer populizam dolazi od latinskog populus, narod, i otprilike je značio obraćanje narodu. To je recimo od početka 20. vijeka proklamirani princip skoro svih država, uključivši nacizma. Ali što li mu je narod? Ovaj je pojam očito razapet između dva pola: prvi pol su svi stanovnici nekog područja s donekle zajedničkom strukturom interesa i jezikom, a drugi pol jest ona većina takvih stanovnika koja po pravilu radi ali ne obnaša vlast. U titoizmu ova su dva pola bila pomiješana, prvo za legitimne svrhe oslobodilačkog rata protiv okupatorâ i njihovih pristalica. Ali nakon 1945. i punog prelaza svekolike ekonomije u državne ruke, pretenzija da smo „svi mi narod“ zamutila je stvarnost rastuće polarizacije između partijske države i dobro nazvanog „radnog naroda“. Ta je polarizacija danas ekstremna, mada pomno prikrivana.
U „državama-nasljednicima“ Jugoslavije pobijedio je pol oličen kanonadama. One međutim imaju funkciju tipološki paralelnu onoj svake vlasti: rastućeg jaza između bogatih vladara i siromašne raje, koja se taji pomoću ideološke kapilarne propagande i bacanja krivnje na „one druge“ preko granice.
