Dinko Kreho (Sarajevo, 1986) piše i objavljuje poeziju, kratku prozu, književnu kritiku i esejistiku. Bio je član redakcije dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, saradnik projekta Alternativna književna tumačenja, kao i voditelj tribine Od riječi do riječi u književnom klubu Booksa u Zagrebu. Autor je pesničkih knjiga Ravno sa pokretne trake (2006), Zapažanja o anđelima (2009), a ove godine mu je kod beogradskog Trećeg Trga objavljena nova pesnička zbirka Simptomi. Autor je esejističke zbirke Bio sam mladi pisac i drugi eseji o književnom polju (2019), a koautor (s Darijom Bevandom) i radiodramskog serijala Bezdrov (2013).
Pišeš o književnom polju. Kako bi definisao tu sintagmu? Koje okolnosti i na koji način utiču na odnose u književnom polju i da li se i kako to reflektuje na samu književnost?
Koncept polja formulirao je i razradio (tada) heterodoksni francuski sociolog Pierre Bourdieu. Književno polje činile bi autorice i autori, izdavačke kuće, mediji, i svi ostali pojedinci i institucije, akterke, akteri i instance koji zajednički oblikuju ono što se nekoć nazivalo književnim životom. Kad je posrijedi proteklih desetak godina, moramo naglasiti značaj društvenih mreža u kreiranju polja: kako se izdavačka infrastruktura urušava, institucije se raspadaju ili mutiraju, a financijski rezovi sužavaju prostor djelovanja u kulturi, književnost „migrira“ na Mrežu. Okvir, dakle, zacrtava opća društveno-ekonomska situacija – no to ne znači da je moguće „pročitati“ šta će se događati u književnom životu samo iz ekonomskih i političkih promjena.
Odnosi u polju artikuliraju se na najrazličitijim razinama. Recimo, individualni odnosi – doslovce, kakav si s nekim – u eri društvenih mreža nisu izgubili na značaju; prije će biti da je upravo suprotno. Reperkusije odnosa u polju na samu književnu produkciju vrlo su izravne: osobni, kao i strukturni odnosi određuju šta će, u konačnici, uopće biti legitimirano kao valjana književnost.
Jedno od čestih pitanja kojima se baviš u svom esejističkom, ali i šireknjiževnom radu, jesu čitanja i razumevanja jugoslovenskog iskustva i sintagme „jugoslovenska književnost“. Koje elemente (one) jugoslovenske književnosti možemo prepoznati u ovoj danas?
Možda je najbitnije naglasiti da se ni „onda“, kao ni „sada“, nije nazirala definicija „jugoslavenske književnosti“ oko koje bi mogao postojati konsenzus. Oko ove ideje, kao i oko ideje jugoslavenske kulture, pa i ideje jugoslavenstva uopće, kroz povijest se neprestance javljaju neslaganja, razilaženja, lomovi i sukobi. U prvoj, monarhističkoj Jugoslaviji objavljena je studija Pavla Popovića pod naslovom Jugoslovenska književnost, koja je tada ostvarila popriličan odjek i utjecaj, i na čijem je tragu tridesetih godina i Miloš Savković načinio svoj udžbenički pregled „jugoslavenske književnosti“.
Iz perspektive socijalističke Jugoslavije, nastale na ideji bratstva i jedinstva naroda i narodnosti, Popovićeva i Savkovićeva koncepcija, koja različite nacionalne književnosti vidi kao podređene sastavnice jugoslavenske cjeline, doživljavana je kao unitaristička, dakle politički vrlo problematična. Puno se radije govorilo i pisalo o jugoslavenskim književnostima (množina), a pogotovo o književnostima naroda i narodnosti Jugoslavije; pitanje možebitnog zajedničkog jugoslavenskog imenitelja bilo je osjetljivo, i predstavljalo je čest predmet polemike (pogotovo sedamdesetih i osamdesetih godina).
U socijalističkoj Jugoslaviji objavljena je, koliko znam, samo jedna povijest jugoslavenske književnosti, pod tim i takvim imenom: ona Antuna Barca iz 1954. Barčev pristup pritom već eksplicitno odudara koncepcijom od njegovih prethodnika: on jugoslavenski projekt, uključno sa socijalističkom revolucijom i narodnim oslobođenjem, shvaća kao medij za emancipaciju nacionalnih kultura, pa tako i nacionalnih književnosti, koje se u socijalizmu po prvi put mogu slobodno izraziti i razvijati sa svim svojim razlikama i posebnostima.
Trenutno me zaokuplja tvrdnja Svetozara Petrovića iz šezdesetih godina, koju je u današnjem kontekstu na vrlo inspirativan način revitalizirao Predrag Brebanović, a koja glasi da je jugoslavenska književnost ili postojala i postoji neovisno o (ne)postojanju jugoslavenske države, ili ne postoji. Ovih dana sklon sam vjerovati Petroviću – iako tek trebam ustanoviti koje će to konzekvence imati po moje razumijevanje sadašnjosti naših književnosti.
U svojoj knjizi eseja „Bio sam mladi pisac i drugi eseji o književnom polju“ konstantno vučeš paralele između socijalističke Jugoslavije i savremenog jugoslovenskog književnog polja. U čemu se prepoznaje kontinuitet i kako je moguće nastaviti ga?
Možda se, paradoksalno, kontinuitet između „nekad“ i „sad“ ogleda prije svega u neriješenim pitanjima, koja se nestankom državno-pravnog okvira koji bi nosio jugoslavensko ime nipošto nisu izgubila. Prije svega, šta bi uopće bio zajednički imenitelj „naših“ književnosti, kako se on historijski ustoličio, i na kojim osnovama? Ili pak pitanje jezika: kakav je odnos središnjega južnoslavenskog jezičnog kompleksa (srpsko-hrvatskoga ili „zajedničkog“ jezika) naspram slovenskog ili makedonskog jezika? I šta ćemo u tom smislu s „jezicima narodnosti“, poput albanskog, talijanskog ili mađarskoga, i književnostima nastalim na njima?
Naravno, u našem književnom polju danas ne postoje nikakve zajedničke, „jugoslavenske“ institucije; ne postoji čak ni, ako hoćemo, zajedničko književno tržište. S druge strane, čini mi se da kod akterki/aktera polja itekako postoji percepcija o tom manjku, čak i ako se ona ne artikulira eksplicitno. I nakon svega, i unatoč svim izvanjskim pritiscima i unutarnjim otporima, orijentirani smo jedni na druge.
Nisam siguran da je, polazeći od individualne akcije i inicijative, moguće nastaviti ili proizvesti „kontinuitet“ s jugoslavenskim književnim poljem. Naravno, treba se udruživati onkraj granica ovih državica, ići protiv provinicijalizma u koji su naše kulture potonule u porteklih tridesetak godina, sa sviješću o tome da nam je kakav-takav izlaz iz perifernog i provincijalnog položaja svima dosad omogućio samo projekt jugoslavenskog socijalizma.
Ali, ne treba se ni zanositi iluzijom o vlastitoj herojskoj borbi u kulturi, o tome da ćemo „mi“ koji za svojim laptopima razmišljamo „napredno“ i jugoslavenski postati avangarda za nekakvu pogubljenu većinu stjeranu u svoje torove. Takva mi je paćeničko-mesijanska perspektiva također odbojna.
Branko Ćopić, jugoslovenski pisac – kako se danas sećamo ovog pisca i kako ga interpretiramo u zajedničkom nam jeziku?
U eseju čiji naslov citiraš (Branko Ćopić, jugoslavenski pisac) pokušao sam ukazati na izvjesni nedjeljivi, neotuđivi jugoslavenski preostatak koji vidim u djelu, recepciji, ali i u biografiji ovog „pisca za veliku djecu“ (sintagma Dragana M. Jeremića). U tekstu među ostalim citiram i Dubravku Ugrešić koja je devedesetih godina napisala da će, parafraziram, jednom kad se jugoslavensko naslijeđe raskrčmi, Ćopić po automatizmu pripasti srpskoj književnosti, eventualno će figurirati i u bosanskoj, dok ga u hrvatskoj književnosti, naprosto, neće moći biti.
Srećom, ne bih rekao da se njena prognoza doslovce obistinila, ako ništa zbog snage Ježeve kuće da uvijek iznova pronađe put do novih generacija. Međutim, Ugrešić je itekako u pravu kad Ćopića prikazuje kao pojavu i fenomen duboko utemeljen upravo u jugoslavenskoj kulturi, nesvodiv na neku od njenih nacionalnih ili regionalnih komponenti, ili pak na njihov prosti zbir. U tekstu sam pokušao istražiti tu dubinsku ovisnost. Primjerice, u načinu na koji je Ćopić u socijalizmu figurirao kao amblematski politički „pravovjerni“ pisac, a istodobno s vremena na vrijeme dolazio u žestok sukob s režimom – od objavljivanja satirične Jeretičke priče pedesetih, pa do isključenja iz Partije šezdesetih, nakon što je u razgovoru za sovjetske novine kritizirao hegemoniju modernizma [sic!] u jugoslavenskim književnostima – postoji, čini mi se, nešto tipično jugoslavenski paradoksalno.
Može se reći da je Ćopić u svom radu zapravo ozbiljno shvaćao slobodu stvaranja široko proklamiranu u našem socijalizmu nakon raskida sa Staljinom, što mu je istodobno donosilo i blagonaklonost različith režimskih struktura i probleme s njima.
Mislim da Ćopićev opus, koji je doista golem, danas vapi za novim (iš)čita(va)njima. Zametak jednog takvog „povratka Ćopiću“ (ili možda tek otkrića Ćopića?) svojedobno se pojavio u kratkoj polemičkoj razmjeni između Jovane Gligorijević i Borisa Rašete u beogradskom Vremenu – na temu, ukratko, reprezentacije etničkog i vjerskog Drugoga u Ćopićevoj dječjoj prozi. Njihova mini-polemika, koju komentiram u tekstu, nije, nažalost, rezultirala širom raspravom.
Sve češće u razgovorima o književnosti dolazimo i do pitanja: antifašizam (u) književnosti danas – savremeni društveno-političko-ekonomski kontekst i mogućnosti koje iz njega proizilaze. Kakva su tvoja razmišljanja po tom pitanju?
Ne vjerujem da postoji antifašistička, kao uostalom ni fašistička književnost. Sasvim sigurno postoji književni sadržaji u kojima pronalazimo antifašističke, a dakako i oni u kojima prepoznajemo fašističke ideje, predodžbe i konstrukte; ipak, ne vjerujem da se književnost, kao uostalom, ni politika može rangirati na linearnoj skali od „retrogradnog“ do „naprednog“. Moram napomenuti da za razliku od mnogih na našoj današnjoj ljevici itekako držim do antifašizma kao koncepta i političkog usmjerenja – samo mislim da se politika književnosti i umjetnosti događa i artikulira na nekim drugim razinama.
Živimo u vremenu koje nas neprestano stavlja pod pritisak – što vanjski, što unutarnji – da se izjasnimo, svrstamo, da zauzmemo jasan stav: zbog svoje low tech prirode, pisanje se nadaje kao relativno dostupan i održiv medij za takvo aktivističko „javljanje“. S druge strane, bez postupka i bez stila nema književnosti, jer se u postupku i u stilu artikulira literarnost teksta; što bi hrvatski desničari rekli, sve ostalo je nešto drugo.
Dolazimo do pitanja udruživanja. Pratiš prilike i neprilike u savremenom jugoslovenskom književnom polju. Koje su mogućnosti zajedničkog otpora i borbe?
Mislim da udruživanje mimo „službenih“ kanala danas neophodno u našem književnom polju. Pa ipak, zajedno s promišljanjem alternativnih modela djelovanja, nužno je i uvijek iznova pokušavati konceptualizirati aktualnu situaciju, sa sviješću da ona nije nimalo samorazumljiva. Kad čitaš neke rasprave i polemike koje se odvijaju na našem književnom Facebooku, brzo uvidiš da ogroman dio akterki/aktera u književnom polju to polje percipira u predinternetskim okvirima – kao da je, među ostalim, i sam medij u kojem se rasprava odvija slučajno taj koji jest, kao da se McLuhan nije dogodio i medij je samo sredstvo.
Problem nije nužno generacijske prirode: mnoge moje vršnjakinje i vršnjaci, pa i mlađe/mlađi od mene, govore o „književnoj sceni“ na način na koji me natjera da se zapitam živimo li uopće u istom svijetu. Dakle, mislim da je nužno sve vrijeme razgovarati o fundamentalnim pretpostavkama s kojima stupamo u djelovanje u književnom polju. Čini mi se da jako puno neprerađenih frustracija – iz „frustriranih“ pritom nipošto ne isključujem ni sebe – koje nastaju upravo iz potiskivanja nekih temeljnih pitanja i problema. Naprimjer: nije li danas dovoljno imati internetsku konekciju i biti umrežen s određenim ljudima i stranicama kako bi se sudjelovalo u oblikovanju „scene“?
Postjugoslovenski kulturni prostor, sintagma koja se sve ređe dovodi u pitanje. Ipak, šta su joj izazovi?
S označiteljem „postjugoslavenski“ postoji sličan problem kao i s označiteljem „postsocijalistički“. Prefiks „post“, naime, istodobno veže predmet zanimanja uz određenu instancu – Jugoslaviju, ili u ovom drugom slučaju socijalizam – te nameće nužnost da se ona prevaziđe, štoviše, da se njena prevaziđenost već uzme kao datost.
Umjetnica Darinka Pop-Mitić skrenula mi je pažnju i na eutanazijski, „muzealizatorski“ efekt „postjugoslavenske“ optike: govor o „postjugoslavenskome“ kao da delegira mogućnost „jugoslavenskog“ u muzej, u arhivu, u prošlost. Pa ipak, koncept „postjugoslavenske književnosti“, koji posljednjih desetak godina cirkulira u našem književnom polju, ima brojne meritume – prije svega taj što je iznova otvorio raspravu vezanu uz „naš“ književni prostor.
Boris Postnikov i Gordana Crnković uređivali su na Trećem programu Hrvatskog radija izvrsnu emisiju Pojmovnik postjugoslavenske književnosti; Iva Kosmos doktorirala je s iznimnim radom koji se u velikoj mjeri naslanjao na koncept postjugoslavenskoga književnog polja; o konceptu postjugoslavenske književnosti pisali su, afirmativno ili kritički, ali odreda inspirativno, i Zoran Milutinović, Dean Duda, Tijana Matijević, Predrag Brebanović, te mnoge i mnogi koje ću nužno zaboraviti navesti.
Osobno, koncepti postjugoslavenske kulture i postjugoslavenske književnosti, o kojima sam razmišljao i u dijalogu s radom nabrojanih autorica i autora, otvorili su mi mogućnost da uopće postavim pitanja i probleme za koje se danas zanimam.
Ako razgovaramo o književnosti neminovno dolazimo i do pitanja prekarne pozicije pisca/spisateljice danas i multitaskinga. Je li to jedna od nužnosti za preživljavanje na koju sve češće pristajemo i/ili tihi ubica?
U kasnom kapitalizmu u kojem živimo, nesigurnost i neizvjesnost prodiru redom u sva područja života; od ovih procesa nije pošteđena nijedna sfera, a još ponajmanje kultura i književnost, u kojima su i kroz dvadeseto stoljeće tzv. nestandardni oblici rada bili poprilično zastupljeni.
Čini mi se da trenutno postoje dva, gotovo podjednako rasprostranjena a međusobno suprotstavljena doživljaja književnog rada danas: jedna, da se spisateljice i pisci književnošću bave za svoju dušu, da to i nije rad nego užitak, pa da stoga trebaju iznad takvih tričavih pitanja kao što je ono odakle platiti rentu za naredni mjesec, te druga, prema kojoj su masno podmazani novcem poreskih obaveznika da nešto tamo črčkaju i pametuju.
Zabrinjavajuće je da se ove perspektive ne nalaze samo kod tzv. autsajdera, nego se njihovi odjeci, sve češće, nalaze i kod samih akterki i aktera u književnom polju. Jedni će tako tvrditi da, budući da od pisanja svakako ne namjeravaju živjeti, nek bude što biti mora, te se niti nemaju namjeru baviti materijalnim uvjetima vlastitog rada; drugi će, zauzvrat, tvrditi da je i pisanje „rad kao svaki drugi“, te da kao takav mora moći jasno vrednovati, što po mom mišljenju također predstavlja skliznuće u logiku kapitalističkog utilitarizma.
Osobno, naravno da se borim za situaciju u kojoj ću moći živjeti od vlastitog rada. Ali također sanjam i oslobođenje od rada i svijet u kojem ću doista moći pisati za dušu. Pritom živim i od pisanja, i od raznih izvannastavnih aktivnosti, ali i od ušteđevine koju smo partnerica i ja kroz godine „nabildali“.
Dodao bih i da diskurs o tzv. prekarizaciji posljednjih godina postaje gotovo nekom vrstom šfiriranog jezika za navigiranje književnim poljem, o čemu je nedavno govorio i Vladimir Tabašević. U smislu: kroz neprestane vapaje o vlastitoj potplaćenosti i eksploatiranosti, ljudi dolaze do boljih pozicija, akumuliraju sitne privilegije, kao i simbolički kapital „društveno svjesnih“ književnica i književnika. Naravno, to ne znači da se ne treba žaliti – samo da treba imati na umu i ideološke implikacije koje to žaljenje katkad proizvodi.
Pišeš poeziju, prozu, eseje. Kako neoliberalna tržišna logika utiče na izdavaštvo, ima li alternativa dominantnom modelu i koje su?
U svim postjugoslavenskim državama, s eventualnim izuzetkom Slovenije, ekonomska kriza iz 2008. zadala je ozbiljan udarac ostacima socijalističke infrastrukture u književnom polju, ali i iluziju da će kapitalizam omogućiti „normalizaciju“ odnosa u književnom životu (iluziju koja je bila jaka osobito u Hrvatskoj). Tad je započeo novi val „kriznih“ procesa u polju, koji se manifestira kao duga i spora agonija.
Ekspanzija društvenih mreža otvorila je nove mogućnosti za književno djelovanje, donijela je nove artikulacije polja i „scene“, ali je također ubrzala i normalizirala proces atomizacije i individualizacije u književnom životu: proizvodnja i plasman teksta i knjige već su delegirani na pojedinca na način na koji to nikad prije nisu bili. Dalje od toga, situacija varira od sredine do sredine, a redovno izgleda boljom tamo gdje ne živimo i ne djelujemo.
U Hrvatskoj je na djelu nekakav čudan hibrid ostataka sistema javnog financiranja književnosti s jedne, te golog tržišta s druge strane – hibrid koji, čini mi se, unaprijed paralizira mogućnost da se pojavi nešto novo. U Srbiji pak većina izdavača više i ne računa s javnim potporama, pa je u izdavaštvu puno više prisutan princip sam-svoj-majstor, što ima svoje bolje i lošije strane. U Sloveniji je financiranje izdavaštva autsorsano na posebnu poluautonomnu instituciju, JAK (Javna agencija za knjigo); riječ je o meni osobno možda i najzanimljvijem sistemu, no većina svjedokinja i svjedoka govori o brojnim praktičnim problemima koji on donosi (poput nepotizma i centralizacije polja).
Naravno, postoje i pokušaji radikalne alternative u odnosu na spomenute modele. Oni se kreću u rasponu od gerilskih, underground izdavačkih poduhvata, koje nosi jedna osoba ili omanja grupa – takvi su (bili) Mala ignonirana knjiga u Sloveniji, Knjižuljak ili Caché u Srbiji – preko eksperimentiranja s alternativnim modelima kao što je onaj zadrugarski, pa do ambicioznijih inicijativa.
Ipak, nikakav trajniji alternativni model nije se ustoličio i postao ozbiljna konkurencija mejnstrim izdavaštvu, a pogotovo ne takav čiji bi nosioci od njega mogli i plaćati račune. Dok tipkam ove retke, moje prijateljice i prijatelji u Sarajevu privode kraju osnivanje neprofitne izdavačke platforme, s ciljem istodobnog smanjenja cijene knjige i podizanja nadnica za rad u izdavaštvu. O detaljima ne bih dok ne postane službeno, no možda jedino takvi „maksimalistički“ projekti i imaju smisla.
Književnost koja je važna za razumevanje spektra levih politika – neke preporuke iz tvog čitalačkog iskustva?
Ne mislim da je smisao književnosti u tome da tumači i približava politiku. Štoviše, mislim da je takva perspektiva, da parafraziram Itala Calvina, pogubna i po književnost i po politiku: po književnost stoga što joj dodjeljuje posredničku ulogu, a po politiku utoliko što je svodi na već gotov predmet koji samo treba nekako posredovati.
Vjerujem da politika književnosti leži u njenoj moći da nas iznenadi, da izokrene naš doživljaj svijeta i jezika, da zacrta nove koordinate unutar kojih ćemo percipirati stvarnost. O tome mogu posvjedočiti i iz vlastitog čitalačkog iskustva: Borgesova „apolitična“ priča „Pierre Ménard, pisac Quijotea“ uvijek me iznova pogodi kao politički radikalniji tekst od cijelih biblioteka „angažirane“ proze, prošle i suvremene, jer u nekoliko kartica dovede u pitanje sve što mislim da znam o jeziku, književnosti, povijesti, identitetu.
Emancipacijski efekt književnosti, kako piše Jacques Rancière, uvijek se javlja na indiviudalnoj razini – a tek potom „emancipirana“ jedinka može nastupiti u okviru kolektiva. Također, epifanija se u dobroj književnosti rijetko javlja ondje gdje je očekujemo, na razinama i u oblicima u kojima bismo je tražili; književnost će nas obično iznenaditi i zateći nespremne.
Napominjem da je „dobra književnost“ za mene vrlo širok pojam. Za moju čitalačku formaciju podjednako su značajni bili Homer, Šalamun, roto-romani, mange i anime, Bonellijevi stripovi, francuski nadrealizam, naša usmena epika i Stephen King. Mislim da je danas, u vrijeme sveopćeg redukcionizma i aktivističke urgentnosti, iznimno značajno insistirati na širini.
Ako govorimo o lijevim politikama, mislim da je najgore što netko tko danas nastupa s lijeve pozicije može učiniti jest to da se zatvori u mentalnu nišu, da čita samo književnost za koju mu/joj se čini da je na liniji ili da nekako „korespondira“ s njegovim/njenim političkim afinitetima.
Možda nije suvišno istaći da je kulturna politika naših partizana, razvijana kroz Narodnooslobodilačku borbu, bila posve suprotno postavljena: oni su pokušali prisvojiti i baštiniti sve što su smatrali vrijednim i značajnim u našim kulturama, dakle izvesti neku vrstu sveopće „kulturne aproprijacije“ u okviru svog emancipatornog projekta.
Za kraj, pitanje koje se odnosi na budućnost. Šta su neki od mogućih scenarija za budućnosti jugoslovenske književnosti ako uvažimo značaj interneta, društvenih mreža, fragmentirane pažnje čitaoca/čitateljke?
Mogu ponuditi samo truizme poput onoga da društvene mreže istodobno puno pomažu i puno odmažu, tj. stvaraju nove probleme, ili pak onoga da famozna fragmentacija pažnje postavlja izazov praksama close readinga, ali isto tako i poziva na razvoj novih formi i postupaka, do kojih možda još uvijek nismo ni došli.
Ne bih rekao da će književnost nestati, makar se posve odvojila od koncepta knjige koji leži u etimologiji te naše riječi, na način na koji npr. proces spremanja dokumenta više nema nikakve veze s ikonicom flopi diska koja taj proces simbolizira u Windowsima (istina, s obzirom na fetiš knjige do kojeg naša civilizacija još uvijek toliko drži, takvo „disociranje“ iznimno mi je teško zamisliti).
Što se tiče jugoslavenskog u tvom pitanju – opet, mogu reći samo to da širina i postavke našeg polja neće ovisiti isključivo o medijsko-tehnološkoj konfiguraciji unutar koje se ono artikulira, nego i o politikama koje smo u stanju artikulirati s datim sredstvima.
