Dnevnik jedne mladosti: Novi podkast iz ugla studenata

U vremenu kada su studentski, srednjoškolski i građanski protesti postali deo naše svakodnevnice, nastao je i podkast Dnevnik jedne mladosti. Iz ugla studentkinje, novinarke i učesnice tih događaja, Dnevnik donosi živu arhivu emocija, doživljaja i iskustava. O tome kako je podkast nastao, ko stoji iza njega, koga sve čuje i koje teme otvara, za Mašinu govori njegova autorka, Milica Mihajlović.

Dnevnik jedne mladosti nastao je iz potrebe da se zabeleži ono što se zaista dešava — na fakultetima, ulicama, među mladima. Kroz razgovore i lične osvrte, podkast donosi perspektivu koja često izostaje iz mejnstrim medija. Ovo nije klasičan informativni format, već spoj reportaže, osećanja i svakodnevnog iskustva. U fokusu nisu samo događaji, već i ljudi koji ih nose.

Kako si došla na ideju za podkast i koja je njegova uloga/cilj? 

Ideja je došla spontano, s obzirom na to da sam se sa timom iz Podcast.rs upoznala prvobitno pokrenuvši prvi narativni podkast o lokalnim medijima u Srbiji, Glas lokala. Rekla bih da se već kod prve epizode Glasa osetilo veliko međusobno poštovanje, entuzijazam koji svi gajimo prema podkastima, a iz toga se izrodila i želja za intenzivnijom saradnjom. Razgovarali smo o tome kojim temama bih još mogla da se bavim, pored lokalnih medija.

Milica Mihajlović; Foto: Privatna arhiva

Nije bilo teško doći do zaključka da treba da se bavim aktuelnom situacijom i studentskom i maturantskom borbom. Sa velikim ushićenjem sam kontaktirala radnu grupu za medije na Fakultetu političkih nauka, svom fakultetu, i dobila odobrenje da snimim prvu epizodu Dnevnika, čija je tema blokadni dan na FPN-u. Dalje su se teme same nizale, jer, nažalost, inspiracija je nepresušna. Kažem nažalost, jer da ne živimo u ovakvom društveno-političkom kontekstu koji je ogolio pad nadstrešnice, sigurno bi stranice Dnevnika jedne mladosti bile znatno drugačije. I ispunjavale bi i mladost onih koji više nisu sa nama.

Uloga Dnevnika je da u nepreglednoj količini informacija i dezinformacija od pada nadstrešnice pa do sad pruži inovativan medijski sadržaj, i to iz ugla studentkinje, s obzirom na to da sam i sama studentkinja. Dnevnik je živa arhiva iskustava, spoj informacija i osećanja. Predstavlja kontratežu spinovima koji nas obasipaju iz dana u dan. Pad nadstrešnice, blokade i opšta građanska pobuna su nešto što će zaista obeležiti mladost moje generacije. Ideja mi je da iz epizode u epizodu obrađujem ne samo društveno-politički kontekst, već i njegov uticaj na nas i predstavim i kako se osećamo usled svega. 

Koliko vas je u timu? 

Ja sam jedina autorka i novinarka na terenu. Ali, Dnevnik ne bi bio Dnevnik bez ostatka ekipe. Bez Dejana Tomke koji se bavi zvukom. Dejan mi je do 23.30 objašnjavao kako se koristi snimač prvi put kad sam ga uzela, proveravao kako napreduje svaka epizoda i da li sam bezbedna, a uz to mi i pomagao da delove čitane kod njega u studiju iznesem na pravi način. Zatim, urednik Vladimir Radinović, koji uređuje epizode čak i sa aerodroma i Dnevniku daje završni pečat. Od razgovora sa Jovanom Tripunović je sve i počelo, tako da, da nije bilo njene otvorenosti za nove ideje i poverenja u mene, ništa od ovoga se ne bi ni desilo. Moram da pomenem i Andriju Stojanovića, koji se brine o usklađivanju rasporeda snimanja za oba moja podkasta, čita i preslušava sve što uradim. I, naravno, direktor Podkast podrške, Goran Vojteški, koji je raspoložen da mi pruži sve potrebne uslove i da svi zajedno eksperimentišemo sa novim idejama. 

Sa kim razgovarate? 

Razgovaram, najpre, sa kolegama-studentima i studentkinjama, jer su oni sada glavni pokretači promena. Razgovarala sam i sa maturantima i maturantkinjama u svom rodnom Požarevcu, koji je zbog njih odjednom postao grad svetlosti i hrabrosti. Razgovaram i sa profesorima/kama i svima koji su relevantni za temu kojom se bavim u datom trenutku.

Ali, što je takođe važno, na terenu pričam i sa običnim građanima i građankama. Mislim da je uvek važno čuti i glas naroda, glas različitih društvenih slojeva. Pogotovo jer smo u zemlji koja bi trebalo da bude predstavnička demokratija, a rekla bih da je to samo na papiru.

U epizodama povremeno predstavljam i sopstvena osećanja, što smatram da Dnevniku daje posebnu notu emotivnosti. To mi ovaj format dozvoljava i slušaoci to i očekuju, jer sam izabrala reportažni pristup. To je ono što bih rekla da izdvaja ovaj podkast od ostalih medijskih sadržaja, pogotovo informativnih. Bila sam svesna da ja kao solo novinarka na terenu, i to u ovako složenom formatu za koji treba dosta vremena i energije, verovatno ne mogu da pružim neke nove informacije, ali mogu da pružim doživljaj i emociju, što mislim da nam je svima potrebno.

Dnevnik jedne mladosti; Foto: Privatna arhiva

Koje teme pokrivate?

Podkast se najpre bavi studentskom i maturantskom borbom, time kako mladi razmišljaju, kako se osećaju. Pored toga, trudim se da svedočim nekim važnim datumima, koji će verovatno postati istorija u Dnevniku jedne (naše) mladosti. Zato u ponedeljak izlazi epizoda o 15. martu, koja je nastavak epizode koja je već dostupna, o događajima koji su prethodili 15. martu.

Onda, sledi i jedna medijska tema, pošto takve teme kao studentkinja novinarstva naročito volim. Ideja mi je da se u nekoj daljoj budućnosti, kada se za to steknu uslovi, bavim i nekim lepšim temama koje takođe obeležavaju i oblikuju našu mladost. Muzikom, načinima provođenja slobodnog vremena, putovanjima. Ali, sve dok traje ova kriza i potreba za temama koje nikako nisu lake i opuštajuće, Dnevnik će biti isključivo o društveno-političkom kontekstu, s naglaskom na ugao mladih.

Šta slušaoci mogu da očekuju od vašeg podkasta?

Slušaoci od svake epizode mogu da očekuju mozaik različitih emocija. Doživljaj. Trudim se da svako ko sluša Dnevnik može da zamisli da je sa mnom pošao na teren, da vidi te ljude, oseća isto što i ja. A samo ima slušalice u ušima. Zatim, uvek ću se potruditi da budu prisutna oprečna mišljenja o svakoj temi, čuvene dve strane. To sam pokušala i u epizodi ,,Šta je prethodilo 15. martu”, otišavši u Pionirski park, pa sam dobila ,,aplauz za provokatorku”. Iako neki ljudi ne razumeju, očigledno, šta je moja uloga kao novinarke, moje je da istrajem u tome da teme koje odaberem predstavim onako kako osećam i smatram da treba, imajući u vidu i koji sam format odabrala. Zato slušaocima obećavam doslednost.

Da bi Dnevnik zaživeo i da bi njegov kvalitet mogao da raste i razvija se, trenutno sam u potrazi za medijskim i finansijskim partnerima. Finansijska sredstva uložila bih u bolju opremu za snimanje, putovanja za potrebe snimanja i slično. Svako ko prepoznaje ideju i cilj ovog podkasta, može da se javi meni (preko Instagrama @mmihajloviic) ili Podkast podršci (na mejl: team@podcast.rs).

Prethodni članak

Demontaža Starog savskog mosta u toku

UEFA na Kongresu u Beogradu pojačava pozicije Izraela uprkos genocidu u Gazi

Sledeći članak