Kako se Evropa suočava sa urušavanjem životne sredine, ekonomskom neizvesnošću i krizom troškova života i energije, Evropska investiciona banka ima sve veći značaj u odnosu na ekonomsku politiku Evropske unije i strateške investicije uložene u odgovor na ove krize. EIB je najveća multilateralna javna banka, sa skoro 600 milijardi evra neotplaćenih kredita.
Prošle nedelje je u javnost „procureo” nacrt EIB-ove „strateške mape puta“ za period 2024-27, koji je spreman za odobrenje na godišnjem sastanku upravnog odbora banke – ministara finansija zemalja članica EU i predstavnika Evropske komisije – 21. juna. U planu je bilo da nacrt danas (26. maja, prim.prev) podrži Upravni odbor.
Skrivenost dokumenta – da on nije procurio – svedoči o netransparentnosti donošenja odluka u EIB-u. Bez javnih konsultacija i angažovanja Evropskog parlamenta, usmerenje banke u narednim godinama, koje uključuje baratanje javnim novcem, određeno je bez glasa građana.
EIB namerava da poveća kreditiranja u korist privatnog profita i geopolitičkih ciljeva
Usvajanje nacrta bi signaliziralo ključnu promenu za banku, pod vođstvom njene novoimenovane predsednice, bivše španske ministarke ekonomije (Nadia Calviño). Krećući putem povećanog kreditiranja i većeg preuzimanja rizika, „mapa puta” je zasnovana na diskusiji o prioritetima ministara finansija koja je održana na februarskom neformalnom sastanku Saveta za ekonomska i finansijska pitanja (ECOFIN).
Predlaže se povećanje kreditnog kapaciteta banke i preuzimanje rizika od strane banke kako bi se osiguralo godišnje kreditiranje od 95 milijardi evra u naredne tri godine, odnosno kako bi se održao veći obim od postignutog 2023. Za postizanje ovog cilja potrebno je jednoglasno odobrenje odbora guvernera za povećanja kredita banke u odnosu na uplaćeni kapital država članica. Mapa puta, međutim, predviđa uklanjanje ovog zahteva iz statuta EIB-a, što bi omogućilo da se kreditni kapacitet izmeni kvalifikovanom većinom.
Povećano kreditiranje bi se fokusiralo na osam „prioriteta politike“, koji uključuju industriju čiste tehnologije, nuklearnu energiju, lance snabdevanja kritičnim sirovinama, Global Gateway, vojno-industrijski kompleks i digitalizaciju. Sve u svemu, oni odražavaju pristup EU da koristi javne finansije u korist profita privatnih investitora, brani komercijalne interese EU korporacija i podržava geopolitičke ciljeve, umesto da finansira globalnu pravednu tranziciju.
Mapa puta ne odgovara ulaganju u društvenu infrastrukturu
Finansiranje društvene infrastrukture je takođe jedan od prioriteta. Mapa puta naglašava važnost ulaganja u obrazovanje, obuku (dokvalifikacije i prekvalifikacije), zdravlje, energiju i efikasno i dostupno stanovanje. U principu, takve investicije EIB-a su od suštinske važnosti da bi se osiguralo da javne usluge budu dostupne svima – posebno zato što štednja koju je izazvalo ponovno nametanje fiskalnih pravila EU ograničava mogućnost mnogih država članica da to učine.
Međutim, izgleda da mapa puta takođe dovodi u sumnju posvećenost EIB-a socijalnoj infrastrukturi. Ona sadrži predlog za finansiranje renoviranja stambenih objekata i energetske efikasnosti, ključnih za zelenu tranziciju, kroz sekjuritizaciju kredita. Najveću potreba za renoviranjem stanova imaju domaćinstva sa nižim primanjima a ovaj finansijski proizvod (sekjuritizovani krediti, prim. prev) nije pogodan za tu namenu. Banka bi mogla da stvori netransparentne i opasne rizike, a da istovremeno ne uspe da na adekvatan način da finansira suštinski socijalno i pristupačno stanovanje.
Pristup uključuje spajanje kredita za renoviranje stanova i njihovu prodaju drugim investitorima. Slična strategija sa ‘sub-prime’ hipotekarnim zajmovima u Sjedinjenim Državama dovela je do katastrofalnih ishoda, kraha 2008. Ona je stvorila ogromne količine netransparentnih rizika, što je na kraju dovelo do kolapsa banaka kada su vlasnici stanova propustili da plate svoje hipoteke jer nisu imali dovoljne prihode za otplatu kredita.
Iako EU ima propis za takvu sekjuritizaciju, Finance Watch upozorava da sistemski rizik ostaje problem, tvrdeći da to nije pravo sredstvo za jačanje evropske ekonomije. Supervizori nemaju kapacitet da pravilno pregledaju poslovanje, a rezerve koje su banke izdvojile da apsorbuju gubitke su nedovoljne.

Nejasno je kako će se finansirati popravka i jačanje energetske efikasnosti stanova
Upotreba sekjuritizovanih zajmova, i s njima povezani rizici, koncentrisani su u nekoliko zemalja i banaka, uprkos tome što je cilj prividno da se rizici povezani sa kreditima rasporede i diverzifikuju drugim investitorima, kao što su penzioni fondovi i osiguravajuća društva. Trenutno se sekjuritizovani zajmovi u Evropi javljaju skoro isključivo u Francuskoj, Nemačkoj, Italiji, Španiji i Holandiji. I uglavnom ih drže banke, koje su 2023. godine imale više sekjuritizovanih kredita u svojim bilansima nego što su ih prodale na tržištu (ukupno preko 80 odsto).
Uprkos rizicima koji su uključeni, EIB neće ulaziti u nepoznate vode. Tokom pandemije koristila je ovu tehniku u implementaciji Evropskog garantnog fonda, finansirajući mala i srednja preduzeća u kriznim momentima. Praksa nije bila oslobođena kritičke procene: Stalna komisija za politiku Evropske unije pri Poslaničkoj komori Italije je rekla da su operacije bile rizične i imale veliku verovatnoću da će generisati gubitke.
Još uvek je nejasno kako će sekjuritizacija ovog puta biti korišćena za finansiranje renoviranja (popravku i jačanje energetske efikasnosti, prim.prev) stanovanja. Ovo izaziva zabrinutost u pogledu potencijalnih rizika i efikasnosti mobilisanja sredstava tamo gde su ona najpotrebnija. Prema podacima koje je objavio McKinsey, renoviranje zgrada je jedan od najmanje profitabilnih sektora, koji zahteva mnogo ulaganja da bi se postigli klimatski ciljevi, a samo 15 odsto potrebnih investicija je komercijalno atraktivno.

Obnova stanova je u javnom interesu i ne treba da bude tržišna
U nacrtu mape puta se kaže da bi EIB trebalo da finansira „dostupno stanovanje“, ali je renoviranje manje pristupačno i komercijalno isplativo za vlasnike objekata sa nižim prihodima. Javne finansije zato imaju važnu ulogu: treba da daju prioritet kreditiranju obnove stanovanja koje neće biti tržišno, koncentrišući se na pitanja javnog interesa i podršku klimatskim ciljevima.
Iako je hitno potrebno više sredstava za društvenu infrastrukturu, EIB bi trebalo da ih obezbedi u saradnji sa drugim javnim akterima, kao što su javne banke i lokalne vlasti, i mobilisanjem novca od institucionalnih investitora kroz tradicionalno izdavanje obveznica, čime bi ojačala sopstvene i kapacitete drugih javnih banaka za kreditiranje pristupačne obnove stanovanja.
Tamo gde je potrebno, ovi zajmovi mogu biti podržani garancijama i grantovima iz budžeta EU ili nacionalnih budžeta. Ova dodatna sredstva se, međutim, moraju usmeriti ka poboljšanju uslova kreditiranja, koji bi rezultirali opipljivim koristima za stanovnike renoviranih stambenih objekata, umesto da se olakša širenje rizičnih finansijskih proizvoda i ulaganja usmerena na profit.
Odbor guvernera EIB-a bi trebalo da iskoristi prošireno kreditiranje kojim se želi da ojača finansiranje javnih i socijalnih usluga. To zahteva strategiju maštovitiju od ponovnog korišćenja finansijskih proizvoda koji su doveli do kraha 2008. Ta kriza je bio trenutak da se nauči da finansijska tržišta ne rešavaju stambene i druge društvene krize – ona ih stvaraju. Skoro 20 godina kasnije, usred krize troškova života, potrebna nam je strateška mapa puta za EIB koja služi ljudima, a ne profitu.
S engleskog prevela: Iskra Krstić