Izvođači radova na autoputu Pakovraće – Požega, u selu Negrišori, oštetili su spomenik posvećen borcima palim u balkanskim i oba svetska rata, kao i žrtvama fašističkog terora, podignut oktobra 1980. godine. Spomenik je krasilo ukupno pet figura – tri muške i dve ženske – koje su predstavljale oslobodioce, sa oružjem prebačenim preko ramena, ali i žrtve, svezanih ruku i uzdignutih glava.
Na postamentu spomenika nalazile su se dve spomen ploče: jedna sa imenima boraca iz sela Negrišori, poginulih u balkanskim i Prvom svetskom ratu, druga sa imenima boraca poginulih tokom Drugog svetskog rata, ali i žrtava koje su stradale od strane Nemaca i četnika, uglavnom tokom 1943. godine.
Našao se na (auto)putu
Iako je za izvođače radova novog pravca autoputa spomenik u malom selu opštine Lučani, koje danas ne broji ni 500 stanovnika, bio nevažan dovoljno da ga, gotovo preko noći, izgleda, u potpunosti devastiraju, za meštane predstavlja osnov kulture sećanja. Predstavnici kineske firme kojoj je poverena izgradnja autoputa tvrde da je spomenik srušen nenamerno, ali sudeći prema prvim fotografijama objavljenim putem lokalnih medija, šteta je, sasvim sigurno, nepopravljiva.
Činjenica da je Zavod za zaštitu spomenika uputio zahtev za izmeštanje spomenika još pre dve godine, ali da je on ipak, zahvaljujući nepoznatim faktorima, ostavljen na milost i nemilost teškoj mehanizaciji, predstavlja nedvosmislen čin zanemarivanja i nasilja prema spomeničkoj kulturi i kolektivnom pamćenju meštana sela. U Zavodu kažu da ovo nije jedini spomenik koji je oštećen i da ne znaju koliko će štete uspeti da saniraju, što otvara pitanje koliko će nas tačno koštati autoput i da li ćemo ga plaćati samo novcem ili i antifašističkim nasleđem.
Više od nedelju dana nakon incidenta, China Communication Construction Company, izvođač radova na autoputu, obećao je da će sanirati štetu i izmestiti spomenik, na lokaciju u sopstvenom vlasništvu u Negrišorima, na koju su navodno izmestili većinu spomeničke konstrukcije još pre dve godine. O demontiranju, izmeštanju i sanaciji spomenika, Zavod za zaštitu spomenika obavešten je nakon incidenta, putem medija.

Autohtona kultura sećanja
U ovoj državi gotovo da ne postoji selo koje nema svoj partizanski spomenik – oni predstavljaju materijalizaciju sećanja na članove porodica koji su položili svoje živote u borbi protiv fašizma, mesto okupljanja i susreta, ne samo ljudi, već i prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Seoski spomenici mnogo su skromniji od velikih memorijalnih parkova, ali uprkos tome, i oni imaju nekoliko slojeva značenja. Seoski spomenici imaju ujedno i simboličnu i praktičnu funkciju, da nauče, upozore i ponekad pruže zaklon od vetra, sunca ili kiše. Estetika partizanskih spomenika razlikuje se u zavisnosti od geografske oblasti ili istorijskog perioda u kojem su podignuti: nekada izgledaju kao nadgrobni spomenici sa fotografijama, nekada su minimalistički, nekada raskošni, nekada su dela lokalnih vajara ili poznatih umetnika, a nekada seoskih kamenorezaca.
Kao i sama antifašistička borba, i njeni spomenici rođeni su iz čistog entuzijazma seljaka i radnika. Na njima se često mogu naći prigodni stihovi, a gotovo uvek spisak imena boraca iz sela koji su dali svoje živote boreći se za slobodu ili onih koji su stradali u nekom od fašističkih ili kolaboracionističkih pogroma. Jedna od najvažnijih zajedničkih karakteristika svih seoskih partizanskih spomenika jeste autohtonost – njih podiže selo samo, u znak sećanja na svoje najhrabrije.
Na ovaj način, svako selo gradi svoju kulturu sećanja i štiti od zaborava ljude i događaje koje smatra najvrednijim u svojoj prošlosti. Autohtone politike sećanja nastaju i neguju se paralelno sa onim zvaničnim, ili uprkos njima – partizani i partizanke pripadaju svojim selima, zajednicama, preživelim članovima porodica koje čuvaju najličnije uspomene na svoje najbliže, ali i one političke, podsećajući na njihove zasluge u borbi protiv fašizma, a za izgradnju boljeg društva.
„Ono što prođe je prošlost, ono što ostane je čovek“
Spomenik u Negrišorima bio je primer autohtone kulture sećanja, koja je nastojala da materijalizuje burnu istoriju sela i očuva sećanje na njegovu antifašističku prošlost, ali i važan istorijski izvor. Iako je spomenička estetika vidljivo partizanska, specifičnost ovog spomenika ogleda se u tome što je više od 40 godina odavao poštu poginulim borcima partizanskih jedinica, Narodnooslobodičke vojske Jugoslavije (nakon 1944.) ali i pripadnicima četničkih odreda koji su zajedno sa partizanima učestvovali u gerilskim borbama protiv nemačke vojske tokom 1941. godine.
Usmene istorije o porodicama koje su jedno dete “dale” u partizane, drugo u četnike, u želji da se zajedno bore protiv okupatora, dobile su svoju materijalizaciju ovim spomenikom. Na spomeniku su se nalazila imena boraca Jeličkog četničkog odreda koji su poginuli u borbama oko Kraljeva oktobra 1941. odnosno iz perioda pre nego što je Dragoljub Mihailović stupio u pregovore sa Nemcima i zvanično otpočeo kolaboraciju. Pored njih, stajala su i imena partizana poginulih u borbama protiv Nemaca i četnika, nakon početka četničke kolaboracije sa okupatorima.
Osim boraca, na spomeniku su bila ispisana i imena žrtava fašističkih, ali i kolaboracionističkih zločina, pa se tako upoređivanjem imena sa spomenika i druge istorijske građe može tačno videti u kom trenutku četnici prelaze na stranu okupatora i sve svoje resurse mobilišu za „čišćenje terena“ od partizanskih jedinica, kao i zločine protiv civila.
Tako je nekoliko meštana ubijeno od strane četnika jer su pomagali partizanske jedinice ili jednostavno bili „simpatizeri NOP-a“. Spisak žrtava i datum njihove smrti nam govori da je najveći zločin okupatora počinjen 10. jula 1943. godine, kada je u selu u jednom danu streljano 30 meštana, među kojima je bila i Jelena Dunjić, jedanaestogodišnja devojčica. Nekoliko meštana streljano je u susednim mestima zbog saradnje sa narodnooslobodilačkim pokretom, dvojica su završila u izganstvu i tamo poginula, dok je učitelj, inače rođen u susednom selu, a živeo u Negrišorima, svoj život završio u logoru Mauthauzen. Mileniju Mitrović, suprugu borca Jeličkog četničkog pokreta poginulog 1941. četnici – kolaboracionisti zaklali su u kući 10. jula 1943, istog dana kada su Nemci u selu sprovodili streljanja.

Sopstveni kapital ispred tuđeg sećanja
Spomenik u Negrišorima predstavljao je i izuzetak u kolektivnom pamćenju na borce poginule tokom balkanskih i Prvog svetskog rata – u zapadnoj Srbiji, a naročito u dragačevskom kraju, sećanja na poginule borce su se do Drugog svetskog rata čuvala indivudualnim spomenicima, često u formi krajputaša. Spomenici su služili kao podsetnik porodici i prolaznicima, sadržali su podatke o rođenju, životu i mestu smrti stradalih. Međutim, sećanje na borce iz pređašnjih ratova retko je bilo kolektivizovano, sve do postavljanja ovog spomenika.
Iako se konteksti i razmere stradanja razlikuju, za meštane sela, koji grade sopstvenu politiku sećanja, ovaj spomenik bio je način da sačuvaju od zaborava sve što su smatrali važnim i vrednim. Spomenik je čuvao uspomene na čitave porodice koje su u jednom danu stradale, kao i na one koje su postepeno gubile svoje članove u tri uzastopna rata. Rušenjem spomenika, srušen je čitav vek stradanja malih, običnih ljudi – zemljoradnika, radnika, domaćica, harmonikaša i učitelja, koje istorija često zanemaruje i koje od zaborava uglavnom čuvaju samo pojedinke i pojedinci dovoljno odlučni da se kontinuirano suprotstavljaju nemaru i istorijskom revizionizmu.
Nijedna desničarska organizacija, neformalni kolektiv ili član političke partije na desnom spektru nisu reagovali na prvobitnu vest o rušenju spomenika, koja je kasnije transformisana u vest o oštećenju njegovog dela. Nisu reagovale ni organizacije, političke opcije i pojedinci koji već decenijama učestvuju u rehabilitaciji kolaboracionista i razgradnji tekovina antifašizma od kojih ne mogu da profitiraju. Iako se na spomeniku, između ostalih, nalaze i imena četničkih boraca iz perioda pre oštrog skretanja ka kolaboraciji, čini se da današnjim četnicima oni nisu ni zanimljivi ni važni.
To nas dovodi do zaključka da je u trenutnoj preradi prošlosti važnija borba protiv antifašizma, nego protiv fašizma. Konačno, vlast i nadležne institucije ni u jednom trenutku nisu bile uključene u proces odlučivanja i operativnog planiranja izmeštanja spomenika, što u praksi znači da je važno kulturno dobro i deo spomeničke baštine prepušteno dobroj volji izvođača radova, koji gotovo izvesno neće staviti tuđe, nepoznato i daleko sećanje, ispred interesa sopstvenog kapitala.
Oštećenje spomenika u Negrišorima predstavlja ozbiljan udarac memorijalizaciji vrlo specifične prošlosti kraja u kojem je podignut i uvredu potomcima koji su se borili da očuvaju sećanje na veliku hrabrost i još veće gubitke svog sela.
Konačno, nemarom iskazanim prema ovom spomeniku, nije izgubilo samo selo, izgubili smo svi mi, a taj gubitak ne može da nadomesti nijedan autoput. Jer da nije bilo partizana i ljudi čija su imena bila uklesana na spomenik, ne bi bilo ni slobode, ni puteva.