Izbori 2020 – mlaka ponuda za bolji život većine?

foto: Milovan Milenković / Kamerades

U narednom sazivu parlamenta neće biti poslaničkih grupa koje se zalažu za ekonomsku politiku u korist ljudi i zakone koji štite radna prava. Programi i teme kojima se bave liste koje izlaze na izbore su udaljene od najvažnijih životnih pitanja.

Predstojeći parlamentarni izbori po mnogo čemu biće neuobičajeni. Organizovani su nakon (završetka?) epidemije korona virusa, po prvi put izborni prag za ulazak u parlament iznosiće tri procenta i najveći deo opozicije bojkotovaće izbore.

Nakon dužeg vremena Ministarstvo državne uprave sredilo je biračke spiskove, a mesec i po dana pred izbore, izmenjeni su Zakon o izboru narodnih poslanika i Zakon o lokalnim izborima. Sada pored notara, potpise za kandidaturu mogu overavati opštinske i gradske uprave. Naravno, to je urađeno kako bi se smanjila opasnost od širenja virusa, a ne da bi se olakšalo skupljanje potpisa minornim političkim opcijama koje treba da odigraju svoju ulogu u izbornoj predstavi vladajuće stranke.

Izbori se održavaju u kontekstu završetka vanrednog stanja tokom kojeg je 200 hiljada ljudi ostalo bez posla. Vlada je zakasnila sa merema ekonomske politike, a kakav će biti položaj radnika/ca u Srbiji u narednom periodu najbolje ilustruje primer poslodavaca koji su tražili vraćanje dela pomoći od radnika koje su dobili u iznosu minimalne zarade.

Kada smo kod prava radnika, nezaposlenih i drugih obespravljenih grupa, da li nam kandidovane liste mogu ponuditi nadu u bolje sutra? Kao i prethodnih godina, odgovor je odričan. Pored svih novosti koje nam donosi vrlo dinamičan, ali od programskog sadržaja ispražnjen izborni život, jedna stvar će ostati ista kao i ranije – nijedna lista neće zastupati ekonomski model usmeren ka zaštiti radnika.

Sva lica političkog pluralizma

Svega sedam od ukupno osamnaest opcija uspelo je da pronađe maksimalnih 250 kandidata za svoje izborne liste. Na izbornom listiću će posle SNS-a, na drugom mestu biti lista SPS-a i Jedinstvene Srbije, nakon čega redom slede liste Šešeljevih radikala, Saveza vojvođanskih Mađara (SVM), Srpskog patriotskog saveza (SPAS) Aleksandra Šapića. Ujedno, prve četiri liste imaju najveće šanse da preskoče izborni prag.

Nakon njih sledi lista Ujedinjene demokratske Srbije (UDS), te nekoliko egzotičnih desničarskih opcija kao što su monarhistički Pokret obnove Kraljevine Srbije (POKS), Srpska stranka Zavetnici, lista predsednika opštine Čajetina Milana Stamatovića, Narodni blok pomalo zaboravljenog Velimira Ilića i pokreta Metla 2020. Tu je i lista Suverenisti bivšeg ministra privrede i kreatora Zakona o radu Saše Radulovića, te manjinske liste „akademika“ Muamera Zukorlića, SDA Sandžaka Sulejmana Ugljanina i Albanske demokratske alternative. Potpise su prikupili i opozicioni Pokret slobodnih građana Sergeja Trifunovića, 1 od 5 miliona i koalicija Nove stranke i Zelena stranke. Za svakoga po nešto.

Bojkot izbora ili bojkot političke strategije?; Foto: Savez za Srbiju / Facebook

Samo letimičan pogled na kandidovane liste govori nam da nešto nije u redu sa predstojećim izborima. SPS i JS su kao i SVM od 2012. deo vladajuće koalicije, iako su pre toga bili u vlasti „sa onima pre“. O vezama radikala i naprednjaka ne treba trošiti reči. Dodajmo i da je jedan deo aktera, od ukupno 11 organizacija, iz „proevropskog i demokratskog“ UDS-a u koaliciji sa SNS na lokalnom nivou. Za POKS se ispostavilo da imaju direktne veze sa vladajućom partijom, dok Zavetnicima nije problem da njihovi članovi budu istovremeno članovi SNS-a.

Što se programskog nivoa tiče, može se naslutiti da će buduće parlamentarne rasprave obeležiti krupne, ali od svakodnevnog života udaljene teme koje se tiču odnosa prema Evropskoj uniji, Rusiji, Kosovu i geopolitičkim dešavanjima.

Sa druge strane su realni problemi običnih ljudi o kojima svedoče statistički podaci. Prema poslednjim dostupnim podacima Eurostata (2018. godina) Srbija je država sa najvećim nejednakostima u dohotku u Evropi, deseta zemlja u svetu po odlivu mozgova i u kojoj se masovno krše radna prava. Sva je prilika da svim kandidovanim opcijama ovo neće biti inspiracija za političko delovanje.

Za njihovu decu

Gostujući u skoro dvosatnoj emisiji „Ćirilica“ kod (pro)vladinog novinara Milomira Marića, emitovanoj dan nakon ukidanja vanrednog stanja, aktuelni predsednik je imao nekoliko zanimljivih opaski koje ilustruju poziciju vladajuće partije u oblasti ekonomske i socijalne politike.

Ljudima ne možete da kažete da izaberu nešto što im se ne sviđa. Ja sam za tržište, nisam rekao kupujte samo domaće, iako bih to voleo najviše na svetu, rekao je predsednik Aleksandar Vučić.

Nakon toga je, kao pravi fiskalni konzervativac, dodao da ranije „nismo razumeli značaj javnog duga i da on ne sme da ide iznad 60%, niti smemo da donosimo političke odluke i povećavamo penzije, ako nemamo ekonomsku osnovu“.

Ovoga puta Vučić je koristio i trampovsku retoriku, pa je apostrofirao da u svetu, kao i kod nas „postroji trend kod levičarsko-liberalnih krugova da smatraju da su bogom dani da budu na vlasti“ i da su „klasa iznad, koja uvek potcenjuje druge ljude da su tupavi sendvičari i seljaci koji ne izlaze u fensi kafić koji se njima dopada, ali da nisu bili u stanju da dovedu Starbaks ili Buddha-bar.“ Na kraju je zaključio da mu se „kosa diže na glavi koliko košta naše zdravstvo“, ali da je sa druge strane presudnu ulogu u odbrani od korone odigralo to što je obnovio skoro sve bolnice po Srbiji, „a ne infrastruktura socijalističkog zdravstva i da to ljudi neće da primete“.

S obzirom na to da program vladajuće partije nije menjan još od 2011. godine, ne možemo puno saznati iz zvaničnih dokumenata. Ipak, politička praksa i narativi jasno pokazuju kakva je politička pozicija SNS-a.

Ne davimo Beograd bojkotuje izbore; Foto: Ne davimo Beograd

Tržište pre ljudskih potreba, stabilnost finansija umesto pristojnih penzija i plata, te pumpanje statistika koje su same sebi svrha i ne ilustruju kako ljudi zaista žive. Naravno ovi principi važe samo za običan svet, dok se za rodbinu i prijatelje primenjuju drugačija pravila.

Na taj način možemo pročitati i predizborni slogan „Za našu decu“. Politika SNS-a zaista služi interesima njihove dece – deci političke, poslovne i medijske elite koja se bogati na račun svih ostalih. Dece koja se druži sa različitim kriminalnim i parapolicijskim skupinama i koja divlja po našim ulicama bez ikakvih posledica. S druge strane su deca koje ulaze u sistem dualnog obrazovanja, čiji su roditelji izgubili posao tokom epidemije ili rade za mizerne plate. To su nečija tuđa deca u državi koja je njihova i njihove dece.

Sporedna uloga

Izborna predstava ne bi bila predstava da nema sporednih uloga koje je potrebno odigrati. SPS od svog nastanka glumi partiju levice i to će biti njihova uloga i ovoga puta. Partija koja samo u periodu od 2000. do 2003. nije bila deo vlasti (od 2003. do 2007. SPS nije bio deo vlade Vojislava Koštunice, ali je davao manjinsku podršku koaliciji Demokratske stranke Srbije, Srpskog pokreta obnove, Nove Srbije i G17+) i koja je učestvovala u svim mogućima malverzacijama i privatizacijama u ovoj državi će i ovoga puta iskoristiti partizanski folkor kako bi pokušala da se legitimiše kao levičarska opcija.

Ovde je reč o klijentelističkoj skupini čiji je cilj da što više svojih članova ubaci u razne upravne i nadzorne odbore, ministarstva i javna preduzeća i na taj način izgradi mrežu lojalnih i interesno vezanih članova. Slični mehanizmi koje koristi SNS, samo u nešto manjem obimu. Partija koja u programu navodi da se bori za „ostvarivanje ideje demokratskog socijalizma“ ne bori se za demokratiju, a posebno ne za socijalizam i interese radništva, već za neposredne interese uskog kruga članova.

Sva lica desnice

Radikali već godinama ne nude nikakva konkretna rešenja, niti predloge ekonomskih i socijalnih politika. Njihova uloga je da napadaju opozicione opcije ili intervenišu u sukobe unutar vladajuće partije. Ne treba se iznenaditi ako na meti radikala ponovo budu aktuelna ministarka Mihajlović ili ministar Stefanović, ali nikako Aleksandar Vučić. Svoj novi program usvojili u maju 2019. Iako se zalažu za ispitivanje spornih privatizacija, istovremeno smatraju da je potrebna izmena elektroprivredne strukture uz strana ulaganja. Navode da bi „ova oblast ponovo mogla postati sistem koji stvara profit, što bi olakšalo privatizaciju dela sistema“. Dakle, radikali otvoreno zalažu za privatizaciju dela EPS-a.

Njihov patriotizam se posebno vidi u zalaganju za „niz propisa kojima ćemo pretvoriti našu državu u of-šor zonu“, pa navode da se zalažu za „formiranje tzv. „poreskih rajeva” u najnerazvijenijim delovima Srbije što bi privuklo značajan iznos stranog kapitala“. Osim toga smatraju da je oblast trgovine previše regulisana i da je neophodna potpuna privatizacija, kao i u sektoru turizma. Radikali imaju ekonomski najliberalniji program, a čak se zalažu i za privatizaciju zdravstvenih usluga. „Osnovna briga o zdravstvenom stanju prevashodna je briga pojedinca, njegove porodice, pa tek onda države“, navode radikali u svom progamu dodajući da je „proces privatizacije nužan i u ovoj oblasti“.

SPAS svoj program zasniva na „načelima slobode ličnosti, vladavine prava, socijalne pravde, etike i moralnih vrednosti, nepovredivosti privatne svojine i decentralizacije“. U prvoj tački programa navode da se zalažu za promenu sistema vrednosti. Prema SPAS-u, radi se o promeni „baziranoj na istini kao instituciji (…) i obrazovnoj strategiji zasnovanoj na eliminaciji kiča, šunda i tzv. rijaliti vrednosti“, što dovoljno ilustruje kolika je politička ozbiljnost ove organizacije. Ni ekonomski deo programa nije preterano inovativan i zasnovan je na demohrišćanskom konceptu socijalno-tržišne privrede koji „profitnu motivisanost privrednika stavlja u okvire društvene korisnosti“. Naravno, reč je o opštem mestu evropske politike, verovatno preuzetom iz programa neke od evropskih narodnih partija, ali bez ikakve detaljnije razrade i predloga konkretnih politika.

POKS je pored osnovne namere da vrati monarhistički oblik vladavine, deo programa posvetio ekonomskoj politici. U POKS-u ističu značaj usklađivanja domaćeg zakonodavstva sa regulativom EU i to vide kao „obezbeđenje slobodnog razvoja preduzetništva i zajedničkih projekata sinhronizovanih sa njenim privrednim politikama“. Važni su im „jasna i na zakonu zasnovana zaštita kapitala i ugovornih obaveza, efikasan sistem naplate potraživanja, garantovanje pravne sigurnosti i dobra poreska politika“. Da stvar bude bizarnija, obećavaju da će napraviti program reindustrijalizacije Srbije i „podizanje industrijskih pogona u regionima koji imaju industrijsku tradiciju i kulturu“. O radnim pravima nema ni jedne reči.

Iako Levijatan nije uspeo da se plasira na parlamentarnim izborima, situacija može da bude drugačija na lokalu; Izvor: Medija centar Beograd

Zavetnici se zalažu za ekonomski suverenitet, ali smatraju da su „visoke poreske stope glavni kočničari razvoja preduzetništva i rasta BDP-a“, i da treba „kreirati stimulativnu fiskalnu politiku koja se ogleda u smanjenju poreskih stopa“. Valja se podsetiti da je reč o neoliberalnom mitu i da porezi u Srbiji uopšte nisu visoki u poređenju sa ostalim evropskim državama. Ekonomski deo programa na sajtu je ulepšan prikladnom fotografijom sa seminara za mlade preduzetnike u Moskvi, što je jasna ilustracija ekonomske pozicije ove partije.

Okosnicu pokreta inspirativnog naziva Metla 2020 čini Demokratska stranka Srbije. Ovaj pokret čak nema ni sopstveni sajt, dok iz ekonomskog programa DSS-a možemo saznati da je „neophodno jačati realnu ekonomiju, poljoprivredu, energetiku i sektor usluga i u tim oblastima zakonski podsticati privatno preduzetništvo“, ali da „infrastrukturne objekte, elektroprivredu i telekomunikacije treba sačuvati u pretežnom javnom vlasništvu“. I oni naglašavaju značaj razvoja malih i srednjih preduzeća uz isticanje da „socijalni dijalog mora da između predstavnika radnika i poslodavaca obezbedi obavezujuće sporazume, čiji će garant biti država“.

Suverenisti Saše Radulovića su protiv Evropske unije, koju njihov lider nazvao „bankarskim globalističkim projektom“, dodavši da je „izbor sloboda ili banke, suverenizam ili globalizam“. Podsetimo, Dosta je bilo je od februara 2019. punopravni član Evropskih konzervativaca i reformista, koji se zalažu za svet „slobodnih ljudi, slobodnih nacija i slobodnog tržišta“. Između ostalih, ovu desničarsku evropsku partijsku porodicu čine poljska Pravo i pravda, španski neofrankistički Vox, britanski Konzervativci, izraelski Likud i Hrvatska konzervativna stranka. Nakadašnja liderka ove stranke Ruža Tomašić je svojevremeno izjavila da joj je „puna kapa Srba u Hrvatskoj“, spominjavši „čišćenje“ Srba iz Hrvatske. Uglavnom je slična platforma većine konzervativnih partija iz ove evropske partijske porodice – državni suverenizam, ekonomski neoliberalizam i društveni konzervativizam uz čvrsto vezivanje za SAD i NATO.

Građanska opozicija

Proevropski deo spektra pokriće UDS koji nije definisao sopstveni izborni program, već više o njihovim aktivnostima možemo saznati iz vesti okačenih na sajtu. Nedvosmisleno tvrde da su građanska opcija kojoj je prioritet članstvo u Evropskoj uniji. Zalažu se za zaštitu vojvođanske autonomije i smatraju da je nedopustiva hajka na migrante u našoj zemlji. Ekonomske politike gotovo i da ne spominju. Sporadično se pojavi vest u kojoj navode da se zalažu za „veća prava radnika i bolje sindikate“, ali bez ikakvih konkretnih predloga. Tokom kampanje posebno se istakao njihov predlog za ukidanje RTS-a, koji ne odstupa preterano od neoliberalne logike rešavanja društvenih problema.

PSG se prilično svedeno bavi ekonomskim pitanjima i radnim pravima. Zalažu se za „ekonomski prosperitet i fer nadmetanje privrednih subjekata na tržištu“, ali konstatuju da je „koncept liberalne ekonomije u Srbiji ogromnih socijalnih razlika i razorenih institucija je poguban i vodi pljački iznutra i spolja“. Namera PSG-a je da „podstakne društvenu pokretljivost“ i „obezbedi fer raspodelu društvenog bogatstva i jednake šanse“. Smatraju i da su „građani dužni da učestvuju u finansiranju zajedničkih potreba države, kroz pravičan poreski sistem“.

Pokret 1 od 5 miliona se proslavio po svom programu od pet tačaka gde iznosi tehnokratski predlog o uvođenju četvrte grane vlasti koju bi sačinjavali stručnjaci izabrani na period od dve godine. Koalicija Nove stranke i Zelene stranke je još jedna građanska opcija koja ne ide dalje od zalaganja za zaštitu ljudskih prava, evropske integracije i decentralizaciju.

Većina opcija koje izlaze na predstojeće izbore imaju prilično nedefinisane ekonomske politike i ne obraćaju se radništvu i najugroženijim društvenim grupama. Zbog toga je važna izgradnja kredibilnih opcija koje će u narednom periodu moći da artikulišu jasnu političku alternativu ne samo vladajućoj partiji, nego i vladajućoj politici.

Prethodni članak

Fudbaleri Borca iz Čačka započeli štrajk glađu

Vuk dlaku menja ali ćud nikada: desničarska borba za prava životinja

Sledeći članak