Kome bre to oni sviraju – o tri linije nezainteresovanosti

Foto: Marko Rupena / Kamerades
Foto: Marko Rupena / Kamerades

U jeku predizborne kampanje za gradske izbore u kojoj vidimo poznata i manje poznata lica sa kulturno-umetničke scene, problem monopolizacije kulturne proizvodnje, te pitanje kome je kultura zapravo namenjena i u koje svrhe, nije beznačajno.

Kada pomislim na situaciju na našoj kulturnoj sceni često se setim kada sam pre nekoliko godina prevozio kombijem nameštaj pa smo čekajući na semaforu bili prinuđeni da slušamo tonsku probu nekog free jazz benda u bašti jednog od džentrifikovanih prostora Savamale. Kombi je stajao na semaforu, bašta je bila prazna, bend je prašio svoje improvizacije a vozač (veseli rmpajlija) je posle minut dva ćutanja samo izgovorio: „kome bre oni to sviraju.“ Jasno je da se duhoviti komentar nije odnosio samo na činjenicu da je bašta bila prazna, već je nosio notu začuđenosti zbog toga što samom bendu izgleda da nije smetalo to što valjda niko normalan nikada neće ni moći da sluša tu njihovu buku.

Na taj komentar pomislim jer se sve češće osećam napušteno, ali ne samo od ljudi koji na najvišem nivou kroje kulturnu politiku, od selektora festivala i raznih upravnika, dramaturga i ostalih koji učestvuju u stvaranju kulturne ponude ovog grada. Sve više i sami umetnici, „kulturni radnici“ – delom dobrovoljno, delom prinuđeni depresijom „kapitalističkog realizma“, svojim begom u unutrašnji ili spoljašnji egzil – utiču da se se kultura ovog grada pretvori u kulturu koja jedna klasa proizvodi za samu sebe. To ne znači da nema i popularne kulture, kulture za „široke narodne mase“, ali ona se svodi na velika bogata veselja ograničenog delovanja – a „ja bih još ja bih još bebo”.

Kome dakle sviraju naši „kulturni radnici“, i kako se snalaze u situaciji de facto napuštenosti od strane države?1

Prva i druga linija nezainteresovanosti

Pazolini je pisao o tome kako je jedina kultura koja ga interesuje visoka i kultura najnižeg sloja – kultura srednje klase je bila nešto što je prezirao. Iako se u poslednje vreme (usled činjenice da su politički sukobi vešto sklonjeni od očiju javnosti) čini da sukob između zagovornika visoke i popularne kulturne politike zaoštrava, mi danas u Srbiji sve manje imamo i jednu i drugu. Ako se setimo žustre i neobično emotivne rasprave oko televizijskog emitovanja Fabrovog „Olimpa“ – predstave koja je organizovana od i za društvenu elitu – i opšteg zgražavanja zbog velikog honorara koji je dobio Aca Lukas za doček nove, i ako za trenutak stavimo na stranu sud o kvalitetu (mada je za mene Lukas verovatno muzički relevantnija pojava od Fabrovog prevaziđenog pozorišta), primetićemo da je malo komentara pisano iz ugla iz kog bi se i o jednom i drugom događaju dalo razmišljati kao o simptomima gašenja kulture u Srbiji. U fokusu koji je taj (lažni) sukob preuzeo na sebe, ono što je ostalo sakriveno je proces ukrupljavanja – činjenica da se sve više favorizuju veliki događaji, spektakli za koje nije problem odvojiti bilo koju količinu novca dok se domaćoj, maloj produkciji po pravilu potpuno ukida finansiranje. Dobra ilustracija za ovo je informacija koja prošla skoro neprimećeno, da su sa gradskog budžeta skinuti kulturni centri iz pet beogradskih predgrađa, a da je za nezavisnu produkciju već godinama skoro ukinuto finansiranje (prošle godine je od 0,7% republičkog budžeta koliko iznosi budžet za kulturu, 0,8% dodeljeno organizacijama civilnog sektora) pa su tako mnoge grupe, umetnici pa čak i festivali bili prinuđeni da se snalaze ili se jednostavno nisu snašli. Dakle kultura o kojoj pričamo su spektakli: za elitu iz „kruga dvojke“ – koji služe reprezentaciji ka spolja (Bitef, Madlenijanum, Beogradski festival igre…), ili za „narod“ – koji služe za lokalnu reprezentaciju (kao što je to bila proslava Nove godine sa Acom Lukasom). Kultura onda postaje (baš kao i politika) više sredstvo legitimizacije za različite pozicije moći odnosno kupovinu društvenog mira nego bilo šta drugo.

Srpskoj naprednoj stranci koja nikako ne može da se oslobodi svog narodnjačkog brendinga je Aja Jung potrebna upravo zbog te legitimizacije, ne samo kao osoba koja stoji iza Beogradskog festivala igre već i kao više puta deklarisana peta generacija beograđana. Ali zgražavanje oko pojavljivanja Aje Jung na listi SNS govori samo o nerazumevanju tog procesa konsolidacije tržišta kulture u kojem je onima koji su sposobni, ambiciozni i beskrupulozni (u slučaju Branka Kockice samo beskrupulozni) savršeno jasno na koji način se obezbeđuje pozicija na sceni. Ali tu nema (i ne treba da bude) moralne kritike jer ni problem nije moralne prirode. Ideja tako shvaćenog identiteta (peto generacijskog), političkog delovanja (klijentelizma) pa i ostvarivanja pozicije na kulturnoj sceni sasvim je u skladu sa građanskim moralom koji uvek i prvo polazi od pitanja vlasništva. Dakle, problem nije pitanje korupcije jer je politički život izvan korupcije u savremenom društvu moguć koliko i život izvan ideologije.

Uverio sam se kako taj mehanizam funkcioniše kada sam i sam postao član SNS,2 mada situacija nije bila bolja ni u ostalim strankama u koje smo se učlanili. Zbog potpunog ideološkog/idejnog vakuma koji vlada u većini stranaka koje kod nas pretenduju na vlast, struktura je gladna bilo kakvog sadržaja, bilo čega što će doneti makar trunku legitimiteta i privida da postoji još neki razlog da se vlada – osim same želje za vlašću. Ono što nam je naime još tada postalo jasno je da problem nije „politizacija“ (ili tačnije partizacija) kulturne scene (privatizacija institucija, otimanje budžeta za lične poslove…) već da je sve to posledica dalje depolitizacije same političke scene u Srbiji. Odluka Aje Jung, Branka Kockice i ostalih da na ovaj način podrže vladajuću stranku vidim kao sasvim prirodnu u društvu u kom se političko delovanje praktično svodi na odluku koju grupu kriminalaca ćemo podržati u sprovođenju krađe društvene imovine – „kulturnu“ (koja je branila „Olimp“ u Sava Centru) ili „narodnjačku“ (koja preferira Acu Lukasa). Beogradski festival igre u tom smislu može da bude dobra smernica za budućnost za festivale kao što je Bitef jer se organizatori BFI nikada nisu ni pravili da su zainteresovani za domaću plesnu produkciju, šta više možemo reći da je uspon ovog festivala koji u Beograd dovodi velike i lepe plesne predstave iz inostranstva direktno povezana sa padom (finansiranja) domaće plesne produkcije. Dok god BFI postoji, niko ne može da tvrdi da savremeni ples u Srbiji (koji je uvek bio uzorno aktivan, uspešan i priznat deo kulturne scene Beograda) danas preživljava samo zahvaljujući samoeksploataciji njenih aktera.

Kao što je verovatno očigledno ovaj tekst se, iako provociran predizbornom groznicom, ne bavi poređenjem programa, različitih pogleda u izbornoj ponudi, ne samo zato što tu ponudu zapravo ne poznajem dovoljno dobro niti me ona naročito interesuje već pre svega zato što (sudeći po onome što su predstavnici stranaka izneli na debati o kulturnoj politici „Treba li nam kultura“ u organizaciji NKSS) velike razlike zapravo i nema. Od liberalnih stranaka kojima je prioritet povezivanja privrede i kulture („stvaranje novih modela finansiranja“) do raznih floskula o potrebi da se „borimo za ljude“ i drugih gluposti koje govore ne samo o nepripremljenosti za debatu već i očiglednu nezainteresovanost za temu predstavnika većine stranaka – jedina stranka koja se izdvajala pričom o decentralizaciji, participaciji i otvorenosti u kulturi je Ne davimo Beograd. Moguće da su upravo oni ti novi pošteni i pomalo revolucionarni građanski političari za koje moj tata već godinama mašta da će se jednog dana pojaviti i rešiti stvar. Ali politika nije samo parlament kao što ni kultura nije samo institucija. Primer sa „nezavisne“ ili aktivističke scene koji mi je čini važnim za ovaj razgovor (primer treće „linije nezainteresovanosti“) je Salon nepotkupljivih.

Treća linija nezainteresovanosti

Kada je u pitanju artivizam, aktivistička ili društveno angažovana umetnost, govorimo o izrazu koji se često obraća najširoj mogućoj publici i (barem deklarativno) zastupa njihov interes u konfliktu/dijalogu sa pozicijama moći. Radikalna akcija grupe Nepotkupljivi u okviru pratećeg programa Salona nepotkupljivih tako kritikuje problem korupcije koja se javlja u institucijama kulture. Akciji u kojoj je na otvaranju Muzeja savremene umetnosti grupa umetnika privedena zbog nošenja maski sa likom Predsednika Republike prethodila je online kampanja gde je kao logo Salona korišćen sendvič a sendviči su kao performativna akcija i deljeni i tokom trajanja Salona. Odluka vlasti da baš pred gradske izbore završi sa renoviranjem muzeja se dakle poredi sa nuđenjem sendviča ljudima kojima je po legendi to plata za učešće na mitinzima vlasti, ljudima koji su za razliku od umetnika okupljenih oko Salona – potkupljivi. U prepisci sa Vladanom Jeremićem, jednim od glavnih inicijatora Salona saznao sam da ideju koja stoji iza sendviča (pa verovatno i imena Salona) nisam dobro razumeo, da „sendvičari“ nisu narod nego funkcioneri, da nije važno ko radi za sendvič i da on ne predstavlja ništa više od „art simbola“. Već sa tim da postoji bilo šta što je samo „art simbol“ nikako ne mogu da se složim ali ono što naročito iritira kod te moralno superiorne pozicije sa koje nastupa Salon a naročito inicijatori kao što je Jeremić je da se ni u jednom trenutku ne bave problematizacijom svoje sopstvene privilegovane pozicije, jer, bar kada je Jeremić u pitanju, nije teško distancirati se od tih potkupljivih masa sendvičara sa kojim upoređujemo gradske funkcionere ako radite za fondaciju kao što je Roza Luksemburg i živite zaštićeni u balonu međunarodne NGO scene.

Ovako distanciranje od „bezubih sendvičara“ otkriva više od nedostatka osnovnog političkog senzibiliteta – ono govori o nedostatku bilo kakve komunikacije (a možda i želje za komunikacijom) sa ljudima kojima se navodno obraćamo. Ali ako pratimo liniju Jeremićeve argumentacije o sendviču kao „art simbolu“ onda postaje jasno da značaj ove akcije ne treba razmatrati na osnovu njenog političkog učinka ili sposobnosti da komunicira sa publikom kao potencijalnim saveznikom u društvenoj borbi već po tome koliko se o njoj pisalo na e-fluxu – dakle jednostavno kao o umetničkom produktu u artivističkoj niši umetničkog tržišta. Jer i pored toga što je akcija Nepotkupljivi predstavljala samo jedan deo aktivnosti Salona, treba da se zapitamo kakav utisak je mogla da dobije osoba koja nije bila na otvaranju MSUB, dakle velika većina ljudi koji su bilo šta čuli o Salonu. Upravo zbog toga što nastupaju sa te moralno superiorne pozicije levog aktivizma u formi umetničke akcije, kroz Salon nepotkupljivih je progovorio prezir za „sendvičare“ sličan onom koji oseća elita iz „kruga dvojke“, on je pokazao istu nezainteresovanost za njihovu sudbinu kao organizatori koncerta za doček Nove – s tim što za razliku od elitističke kulture (koja ih isključuje), odnosno narodnjačkog mega spektakla (koji ih pacifikuje), radikalnost Salona nepotkupljivih, kao što je na žalost previše čest slučaj kod savremene levice, ne uspeva da ponudi više od radikalne moralne pridike.

Ne želim da se ovaj tekst čita kao posledica depresivnog nihilizma autora ili primer generalne kritike čiji je cilj uvek samo dokazivanje ispravnosti sopstvene ideološke pozicije. Ja iskreno verujem da postoje i mnogi drugi načini razmišljanja o odnosu umetnosti i društva izvan pomenuta tri, koji ne pristaju na borbu u okviru tržišta moralnih pozicija ili na veštačku podelu na visoku i popularnu umetnost. Kultura o kojoj govorim je svakako svesna klase i društvenog konflikta ali i toga da je van neprestalnih moralnih zahteva sa institucionalne levice i potkupljivanja sa desnice na kraju ipak prepuštena sama sebi. To ipak ne znači da ona polazi od neke hiperindividualističke ili izmaštane postideološke pozicije već naprotiv, od potrage za novim koalicijama na bazi međusobne podrške, ljubavi i borbe.

Odgovor Vladana Jeremića povodom objavljivanja teksta „Kome bre to oni sviraju – o tri linije nezainteresovanosti“ možete pročitati na ovom linku.

 

  1. Mala uvodna napomena početku – dok god su kod nas na dejstvu sve tri vrste krađe – nelegalna (npr. krađa slike Petra Lubarde iz Doma sindikata), polu-legalna (novogodišnje ukrašavanje Beograda) i legalna (privatizacija društvene imovine), odbijam da diskutujem o „tržišnoj“ pozadini činjenice da novca nema (tome zašto nema novca „i za jedno i za drugo“), te sva smanjivanja budžeta posmatram isključivo kao deo kulturne politike.
  2. Zanimljivo je napomenuti da su nam kada smo se učlanjivali u SNS-u nekoliko puta ponovili da je mnogo bolje da (baš kao Aja Jung) budemo na listi kao stručnjaci iz svoje oblasti, ne kao članovi – a da ćemo rukovodeće pozicije u institucijama kulture dobiti u svakom slučaju
Prethodni članak

Milioni za povlašćene proizvođače električne energije

Zrenjanin i Petrovgrad – dve različite politike

Sledeći članak