Tekst je prvobitno objavljen na stranici Verso Blog.
Neki još uvek brane kapitalizam. Najveći broj ljudi prepoznaje njegovu apsurdnost, pa su kritike postojećeg sistema uglavnom opšte mesto, jer ideološki sukob se više ne odvija između onih koji kapitalizam brane i onih koji ga odbacuju, već se radije smešta između nade i rezignacije. Danas se možda zadatak nas antikapitalista_kinja ne sastoji toliko u ubeđivanju drugih da je kapitalizam destruktivan, koliko u jačanju uverenja u mogućnost organizovanja zajedničkog života na potpuno drugačiji i bolji način.
Suprotno onome u šta mnogi intelektualci usled svoje uobraženosti veruju, jačanje takvih uverenja uglavnom nije stvar posedovanja ispravnih ideja, argumenata i analiza. Radi se, zapravo, o konkretnim iskustvima i mogućnostima delanja i zajedničkog odlučivanja o promenama. Ako su milioni ljudi tokom prvih decenija XX veka smatrali da je socijalizam ostvariva i bliska mogućnost, to nije bilo usled toga što su socijalistički intelektualci najzad dovoljno izoštrili svoje argumente, već zato što je radnički pokret na svom vrhuncu stvorio političke organizacije koje su bile sposobne da ljudima omoguće življeno iskustvo postizanja konkretnih poboljšanja njihovog kvaliteta života kroz kolektivno delovanje. Predivne utopije ne znače ništa ukoliko im se ne pridruži pouzdanje u mogućnost kolektivnog delanja u pravcu promene istorijskog toka, a to pouzdanje ne može se prizvati valjanim argumentima: političke zajednice su nezaobilazna osnova idejama drugačijeg i boljeg društva.
To, međutim, ne znači da ideje nisu važne. Ideje o dobrom društvu neće nikada same od sebe proizvesti istorijske promene, ali to ih ne sprečava da budu deo tog procesa. U određenim političkim i istorijskim okolnostima ideje mogu da budu orijentiri koji nam pomažu u odlukama o tome u kom pravcu je potrebno delati. Upravo zato ima smisla raspravljati o tome kako bi izgledalo slobodno društvo. A to je nešto što su antikapitalisti_kinje predugo zanemarivali.
Na sreću, tu su znakovi koji upućuju na promene. Sve više ljudi promišlja kako bi moglo da izgleda postkapitalističko društvo, a rasprave o „komunizmu odrasta“, „half-earth socijalizmu“, „potpuno automatizovanom luksuznom komunizmu“, „post-oskudici“, „spasavalačkom komunizmu“ i „svetskoj komuni“ su sve učestalije. Prošle godine M.E. O’Brien i Eman Abdelhadi objavili su viziju komunističkog Nju Jorka, Everything for Everyone: An Oral History of the New York Commune, 2052-2072, a autori kao što su Aaron Benanav, Jasper Bernes i Cordelia Belton su u procesu pisanja knjiga o komunizmu koje će, nadamo se, uskoro biti objavljene i dati značajan doprinos savremenim raspravama o ekonomskim i političkim strukturama naše komunističke budućnosti.
Komunizam je demokratija
Ekonomske aktivnosti društva u kapitalizmu su organizovane s obzirom na jedan jedini princip: profit. Najveći broj odluka o tome šta će se u kojoj meri proizvoditi, ko će proizvoditi, gde i kako će se proizvoditi i kome će pripasti dobit od proizvodnje prepuštene su profitno orijentisanim privatnim akterima. Komunizam se ne ogleda u zameni ovog principa nekim drugim ekonomskim principom, već radije u omogućavanju demokratskog donošenja odluka o tome kako će naše zajedničke aktivnosti i resursi biti organizovani.
Ljudi su društvena bića s obzirom na to da žive u grupama i u svom opstanku zavise jedni od drugih, a prirodna bića jer zavise od ekosistema koji ne pripada nikome, te samim tim ‒ svima. Pristup materijalnim uslovima egzistencije svakog_e pojedinca_ke uvek je posredovan društvenim odnosima, što je drugi način da se kaže kako se uvek radi o političkom pitanju. Stoga se sloboda ne može sastojati samo u pukom odsustvu moći zajednice nad pojedincima, već se mora sastojati i u mogućnosti pojedinaca_ki da učestvuju u političkim procesima koji određuju njihov odnos sa uslovima njihove egzistencije. Drugim rečima, ljudi su po prirodi političke životinje, čija se sloboda može ostvariti i održati samo putem kolektivnog samoodređenja – ili onoga što nazivamo demokratijom. Komunizam je težnja da se ovaj ideal demokratije shvati najozbiljnije moguće, te stoga predstavlja viziju slobode. Demokratija se mora, kao što je navela Ellen Meiksins Wood, „ponovo promisliti ne samo u smislu političke kategorije, već i kao ekonomska [kategorija], [odnosno] kao ekonomski regulator, pogonski mehanizam ekonomije“.

Nije životni stil
Komunizam ne podrazumeva nikakvu određenu ideju dobrog života. Komunizam nije životni stil (lifestyle), niti fantazija o tome da svaki aspekt života pojedinca_ke postane objektom političkog odlučivanja; to nije kult o romantizovanoj zajednici ili san o komunama i zajedničkom spremanju hrane ili o „uradi sam“ kulturi. Komunizam je napor da se uspostave institucije koje bi obezbedile najviši mogući stupanj slobode pojedinaca_ki i demokratsku kontrolu nad onim aspektima ljudskog života koji se nužno dele s drugim pripadnicima društva. Komunizam je kako za introverte i samotnjake, tako i za entuzijastične kolektiviste.
Komunizam se oslanja na priznanje da postoje aspekti naših života koji su ontološki kolektivni i koji stoga ne mogu biti prepušteni pojedincima. Najbolji primer za to je zemlja: izvorno ne pripada nikome, pa samim time svima, te zato odluke o tome šta bi trebalo raditi sa zemljom moraju biti demokratske. Komunizacija naših zajedničkih uslova egzistencije se ne bazira na moralnom stavu o zajedničkom niti na kolektivu koji bi nekako bio bolji ili viši u odnosu na pojedinca, već na jednostavnom uvidu da je reprodukcija ljudske vrste po sebi društvena, te da je totalna demokratizacija zajedničkih aspekata ove reprodukcije jedina smislena posledica ove činjenice. Svi aspekti života koji se mogu adresirati na individualnom planu ostaće, međutim, po pravilu individualni problemi.
Temeljni uslov komunizma je da se osnovni uslovi društvenog života stave pod demokratsku kontrolu. Država će biti ukinuta, sve privatne kompanije će se rasformirati, a sva sredstva za proizvodnju u privatnom posedu – zemlja, građevine, mašine itd. – zajedno sa bogatstvom više klase će biti eksproprisana. Pored toga, uspostaviće se nove institucije koje će, pored preuzimanja mnogih funkcija koje danas povezujemo sa državom, nadgledati i upravljati ekonomijom.
Tu se, dakle, radi o širokom i sveobuhvatnom proširenju demokratije. Umesto prepuštanja ekonomskih odluka tržišnim procesima, mi ćemo odlučivati o onome šta mi želimo.
Komuna
Nazovimo osnovnu jedinicu institucionalne strukture komunizma komunom. Svako će morati da izabere domaću komunu, ali svako će moći da živi u bilo kojoj komuni koju izabere. Komune će se razlikovati po veličini, u zavisnosti od njihove revolucionarne predistorije, kao i od posebnog geografskog, kulturnog i istorijskog konteksta. Neke komune će biti veoma urbanizovane i brojaće svoje stanovnike – nazovimo ih komunarima – u milionima, dok će komune u slabije naseljenim područjima i na dalekim ostrvima možda imati vrlo malo stanovnika, barem u početku. Komunizam će postepeno smanjivati razliku između sela i grada, ali u početku, biće neophodno graditi komunizam u svetu oblikovanom viševekovnom intenzivnom kapitalističkom urbanizacijom, što znači da će veoma urbanizovana područja poput Tokija ili Šangaja morati da budu preobražena u nekoliko velikih urbanih komuna.
U idealnom slučaju, svaka komuna će upravljati svime što je neophodno radi zadovoljenja potreba svojih komunara, od zemlje, vode, energije i drugih prirodnih resursa do radne snage, tehnologije, istraživanja i obrazovanja. Odluke bi trebalo (što je više moguće) da donose oni koji su njima direktno pogođeni, kako bi se osigurao najviši stepen autonomije i umanjio rizik nedemokratske centralizacije moći.
U praksi, ovo je ideal koji se ne može ostvariti na lokalnom nivou, delom zbog toga što je osnovni uslov svih komuna stabilna biosfera koja se može obezbediti samo putem neke vrste globalne regulacije korišćenja zajedničkih prirodnih resursa. Pored toga, biće očigledne prednosti saradnje između komuna. Dve susedne komune bi mogle, na primer, da odluče da udruže neke resurse koji se tiču infrastrukture ili obrazovanja. Takvi dogovori između komuna bi verovatno rezultirali nekom vrstom piramidalne strukture koja bi se sastojala od političkih institucija koje raspolažu moći odlučivanja kao i forumima za saradnju, deljenje znanja i uzajamnu pomoć.
U komunizmu referendumi će biti mnogo učestaliji, ali neće sve odluke biti moguće doneti na ovaj način, stoga će se javiti potreba za predstavničkim skupštinama čije bi se članstvo moglo kombinovano određivati kroz izbore i lutriju, što bi sprečilo formiranje političke elite i profesionalizaciju politike nalik na tržište.
Verovatno najvažniji zadatak komune biće donošenje i sprovođenje ekonomskih planova koji će zameniti tržišne mehanizme. To bi moglo da izgleda ovako: svi komunari i proizvodni pogoni bi redovno izveštavali o svojim potrebama i željama i, na osnovu javno dostupnih podataka o ovim potrebama i željama, kao i dostupnih resursa i proizvodnih kapaciteta, različite političke organizacije bi predlagale nacrte ekonomskih planova koji bi obuhvatali proizvodne ciljeve za periode od dve godine. Ovaj proces bi se ponavljao nekoliko puta zajedno sa javnim skupovima i raznim oblicima javnih rasprava kako bi se osigurao najviši stepen demokratskog učešća. Na kraju, završni plan bi bio usvojen na referendumu. Odluke o preciznijim detaljima implementacije donosile bi reprezentativne skupštine u saradnji sa proizvodnim jedinicama.

Javni sektor
U komunizmu ekonomija bi bila podeljena na dva sektora. Aaron Benanav ih na Marksovom tragu naziva područjem nužnosti i područjem slobode. Možemo ih, takođe, nazvati javnim i privatnim sektorom. U javnom sektoru – ili području nužnosti – „delili bismo“, kako navodi Benanav „radove neophodne za našu kolektivnu reprodukciju, deleći obaveze s obzirom na individualne sposobnosti i sklonosti“. One bi, između ostalih, podrazumevale poljoprivredu, zdravstvo, stanovanje, obrazovanje, istraživanja, brigu o deci i starijima, javni prevoz, infrastrukturu, medije, potrošna dobra, i ono što danas nazivamo kapitalnim dobrima.
Gore opisani dvogodišnji plan možemo zamisliti kao spisak svega što bi javni sektor trebalo da proizvede, što bi onda trebalo prevesti u određeni broj sati potrebnih da bi se dostigli navedeni ciljevi. Ovi sati bi se, u idealnom slučaju, podjednako podelili između svih odraslih radno sposobnih komunara_ki, dok bi posebni zadaci bili raspoređeni prema mogućnostima i potrebama svakog pojedinca_ke. Na ovaj način, svako bi se, na primer, mogao obavezati na dvadesetak časova rada nedeljno.
U kapitalizmu, značajan deo rada neophodnog za održavanje života je načinjen nevidljivim ili je privatizovan kao kućni neplaćeni rad. Kapitalističko razdvajanje plaćenog od neplaćenog rada, proizvodnje i reprodukcije, koje predstavlja važan izvor orodnjene opresije, u komunizmu će biti ukinuto. Reproduktivni rad računaće se kao deo zajedničkog rada komune.
Kako bi se osiguralo da potrebe komune odgovaraju potrebama i sposobnostima komunara_ki mogli bi se koristiti razni podsticaji – posebno nepopularan zadatak može se, na primer, računati za duplo više radnih sati ili podrazumevati posebne privilegije, kao što je pristup poželjnijim uslovima stanovanja ili uslovima rada. Popularniji zadaci mogli bi se dodeljivati putem lutrije ili združivati sa manje poželjnim. Slična strategija bi se mogla koristiti kako bi se osiguralo da obrazovni sistem komune zadovolji predviđene potrebe i kako bi se izbegao nedostatak specijalizovane radne snage. Na taj način postalo bi moguće formirati podelu rada u kojoj će najveći broj poslova biti podjednako privlačan, u kojoj neće biti moguće da određene grupe ljudi budu prisiljene da obavljaju najgore poslove – kao što je slučaj u kapitalizmu.
Sve što je proizvedeno u javnom sektoru biće raspodeljivano bez korišćenja novca. Stanovanje, zdravstvo, lekovi, obrazovanje, briga o deci, javni prevoz i obroci u javnim kantinama bi bili besplatni i dostupni svima, bez uslovljavanja. Stanovanje bi se dodeljivalo putem lutrija i lista čekanja. Osnovna zamisao koja leži u ideji javne biblioteke mogla bi da se proširi na stvari kao što su alati, bicikli, muzički instrumenti, umetnost i odeća, kao što je nedavno predložio danski političar Pelle Dragsted.
Potrošna dobra koja se odnose na specifične preferencije (ja volim da pijem vermut, a vi možda više volite šeri) mogla bi da se „kupe“ digitalnim kuponima. Svaki komunar_ka bi svake nedelje dobio_la kupone za usluge i proizvode dostupne u javnim skladištima. Ovi kuponi ne bi predstavljali novac zato što bi bili lični i isticali bi nakon određenog perioda (na primer, nakon tri meseca) što bi sprečilo njihov transfer i akumulaciju.
Privatni sektor
Komuna bi proizvodila i distribuirala sve ono što je neophodno kako bi svi komunari_ke imali dobre, duge, zdrave i stabilne živote. Bila bi odgovorna za izgradnju i održavanje stambenih jedinica, struje, puteva, sanitaciju, pruge, internet; proizvodila bi vašu hranu i lekove, odeću, telefone, nameštaj, televizore i vaše knjige; brinula bi o vama, vašoj deci, starijima i bolesnima.
Međutim, komuna ne bi mogla da zadovolji sve potrebe svojih komunara_ki. U kapitalizmu, efektivna potražnja pojedinaca određuje šta će biti proizvedeno: „društvena moć postaje privatna moć privatnih osoba“, kako je Marks zapisao u Kapitalu. Nasuptot tome, u komunizmu će odluke o tome šta će se proizvoditi biti donošene demokratskim putem, što znači da komuna može odlučiti da ne proizvodi određena dobra uprkos željama nekih komunara. U ovim slučajevima komunari_ke bi po pravilu bili slobodni_e da te stvari proizvedu sami u svoje slobodno vreme.
Proizvodi koje bi komuna odlučila da ne uključi u svoj ekonomski plan mogli bi stoga da budu proizvedeni od strane privatnog sektora, ili u području slobode – a to znači u onom odeljku ekonomije društva kojim bi komunari_ke upravljali tokom slobodnog vremena. Tu bi svako proizvodio i razmenjivao po sopstvenom nahođenju, ostajući pritom u određenim demokratski definisanim granicama (nema proizvodnje i razmene ljudi, oružja ili teških droga, na primer). Komunari_ke bi bili u mogućnosti da formiraju institucije i tehnologije zarad olakšanja i regulacije razmene – na primer, formiranje određene vrste novca.
Zamislimo, na primer, da demokratski donesemo odluku da proizvodimo bicikle u samo jednoj boji kako bi svima smanjili radno vreme. Ako bi neko od komunara_ki očajnički želeo bicikl u crvenoj boji, bilo bi omogućeno da u javnom skladištu preuzme neobojeni bicikl (besplatno, naravno, kao i svi ostali) i ofarba ga sam_a. Ili bi ga mogao odneti u biciklističku radionicu koju je grupa komunara osnovala u svoje slobodno vreme, i oni bi ga ofarbali u zamenu za nešto drugo. Kao što ovaj primer, nadam se, pokazuje, privatni sektor bi u osnovi bio ime za one produktivne aktivnosti koje bi komunari obavljali u svoje slobodno vreme.
Razlika između privatnog i javnog sektora bila bi demokratski uspostavljena od strane komune. U svakom slučaju, pitanje bi glasilo: Da li je se radi o potrebi za koju preuzimamo kolektivnu odgovornost ili je u pitanju nešto što ćemo prepustiti komunarima da se sami pobrinu o tome? Energija, nepokretnosti i sirovine neophodne za proizvodnju izvan javnog sektora biće obezbeđene od strane komune, bilo besplatno bilo u zamenu za neku uslugu ili proizvod.
Ali, nije li privatni sektor samo drugo ime za kapitalizam? Odgovor glasi: ne, zato što će komuna svim komunarima_kama uvek garantovati bezuslovni pristup životnim potrepštinama, što znači da će uvek biti moguće u potpunosti se povući iz privatnog sektora. Zemljište, stambene jedinice i radna snaga nikada neće postati roba. Novac će postojati samo kao sredstvo razmene i neće moći da se koristi u svrhe dodeljivanja moći određenim ljudima nad drugim ljudima.
Život u komunizmu
Vekovima je kapitalizam davao prioritet profitu u odnosu na prirodu. Kao rezultat toga, sada smo prepušteni nečemu što komunistički autori poput Eskila Halberga nazivaju planetom koju treba renovirati (fixer-upper of a planet). Potrebno nam je ono što The Salvage Collective u svom manifestu The Tragedy of the Worker iz 2021. naziva spasavalačkim komunizmom, što znači da će značajan deo resursa komune morati da bude posvećen ekološkoj restauraciji. Demokratizacija zajedničkih resursa omogućiće regulaciju upotrebe prirodnih resursa i tako će osigurati uslove opstanka budućih generacija ljudi i drugih živih bića sa kojima delimo našu planetu.
Ideja komunizma koju sam ovde izložio u neskladu je kako sa autoritarnim državnim socijalizmom XX veka tako i sa kapitalizmom. Zašto onda insistirati na tome da ga se zove „komunizam“, s obzirom na to da je reč tako snažno povezana sa staljinističkom diktaturom? Iz istog razloga zbog kojeg ne treba odustati od ideje „demokratije“ zbog Nemačke Demokratske Republike ili Demokratske Narodne Republike Koreje… Za neke reči se vredi boriti i, umesto napuštanja pojma komunizma usled tipično buržoaskog krivotvorenja istorije, trebalo bi da insistiramo na kontinuitetu duge, neprekinute tradicije koja se – u otvorenom protivljenju autoritarnom državnom socijalizmu – borila za slobodno društvo pod barjakom komunizma više od 150 godina.
Kako bi onda izgledalo živeti u komunizmu? Pre svega, komunističko društvo bi bilo slobodno, besklasno i raznoliko. Komunizam bi svima pružio mogućnost da svoj život oblikuju po sopstvenoj želji. Komunizam bi bio sinoniman sa demokratskim donošenjem odluka, manjim brojem radnih sati, boljim stanovanjem, boljom hranom i stabilnom biosferom, kao i sa nečim što kapitalizam nikada nije i neće moći da ponudi – ekonomskom sigurnošću. U kapitalizmu nikada ne možemo da budemo sigurni kada će nam otpuštanja, inflacije i ekonomske krize urušiti tlo pod nogama; u komunizmu, niko nikada neće morati da strahuje da će mu biti oduzet pristup osnovnim životnim potrepštinama. Drugim rečima, komunistički život će biti slobodan, siguran i dobar – za sve.
Preveo s engleskog: Lazar Petković