Korona nakon korone – Šta da se radi? Nepotpuna skica minimalnog i maksimalnog programa

Iz predstave: Doći će partizani opet, Magacin u Kraljevića Marka, 2019; Foto: Luka Knežević-Strika

Darko Suvin, teoretičar književnosti i kulture, političke epistemologije, pisac i pesnik, predavač na mnogim svetskim univerzitetima, iznosi minimalistički i maksimalistički program koji je nužno primeniti na globalnom nivou tokom pandemije koronavirusa – u borbi protiv savremenog kapitalizma.

Da bismo se suprotstavili najgorim tendencijama kapitalizma, onima koje teže super-represiji i monopolizmu, pod hitno nam je potreban minimalni, a ubrzo zatim i maksimalni ali ne isuviše udaljeni program.1 Razlikujemo ih iz strogo pragmatičnih razloga: oba se zasnivaju na brizi suprotstavljenoj nasilju. Nasilje protiv čovečanstva izvire iz centralnog idola kapitalizma, principa profita, koji se mora najpre obuzdati, a potom i zatrti. Založimo se za to da minimum bude usvojen smesta, dok dižemo svoj glas za horizont maksimuma! Mada, ovakva podela ima i sopstvenu unutrašnju logiku: zvanično zamislivi, a ponekad i delom praktikovani maksimumi naši su „minimumi“.

Suština programa koji slede je zabraniti zločine protiv čovečanstva i čovečnosti (termin slavnog britanskog medicinskog časopisa The Lancet za mere koje pogoduju širenju pandemije Covid-19, a koji se treba proširiti na sva nepotrebna masovna umiranja). Kapitalistička dilema da li spasiti goli život ili spasiti zaradu lažna je i pogubna – treba je unapred odbaciti. To je logika drumskih razbojnika: „pare ili život“! Treba poći od finansijske intervencije društva i države na svim nivoima, koju nužno moraju ispratiti simultane mogućnosti demokratske kontrole odozdo u cilju sprečavanja ograničenja pomoći na imućne i moćne kao i bujanja diktatorskih mera.

Minimum: zauzdavanje principa profita

  • Tokom širenja pandemije treba obustaviti sve radne aktivnosti, izuzev rada osnovnog medicinskog i logističkog osoblja i onih koji su neophodni za proizvodnju i distribuciju hrane i drugih potrepština. Država mora da preuzme troškove plata za suspendovane radnike, u iznosu od 80-100% tokom trajanja karantina. Proizvodnja i promet osnovnih dobara (hrana, lekovi, obuka) mora se nastaviti, ali ne možemo dozvoliti profitu da ponovo rasplamsa infekciju.
  • Treba de fakto podruštvljavati (ne nacionalizovati!) sve bolnice i medicinske centre, i staviti ih pod kontrolu državnih i međunarodnih zdravstvenih vlasti, zaposlenih u javnom zdravstvu i udruženja korisnika (koja bi bila formirana), imajući u vidu preteću budućnost. Treba garantovati njihov prihod i rad bez obzira na profit.
  • Sve velike farmaceutske kompanije treba staviti pod strogu međunarodnu kontrolu i nametnuti neodložnu međunarodnu saradnju u pronalaženju vakcine i uređaja za lakše testiranje. Ako dođe do sabotaže – eksproprisati ih. Staviti van snage intelektualnu svojinu u oblasti medicine, osim razumne nadoknade troškova i obeštećenja.
  • Ubrzati proizvodnju sanitarnog materijala za ovu krizu (kompleti za testiranje, maske, respiratori). Organizovati testiranje za maksimalan broj ljudi. Ubrzati snabdevanje i podržati većim platama, recimo za 30%, medicinsko osoblje i druge „bitne“ radnike i radnice na prvim linijama pandemije, kao i isplatu punih plata tokom bolovanja najčešće izazvanih pandemijom.
  • Baš kao i za zdravstvenim potrepštinama, postoji osnovna potreba za snabdevanjem hranom, za čistom vodom i za javnom bezbednošću. Krizne rezerve žitarica i druge zalihe prehrambenih proizvoda moraju se odmah pustiti u promet. Prvenstveno bi trebalo snabdevati nesrazmerno stradalu sirotinju. Treba uspostaviti snažan ombudsman ili sličan poverenički sistem za nadgledanje mogućeg „bezbednosnog“ kršenja osnovnih ljudskih prava i postojećih zakonskih zaštitnih mera, koji bi bio finansiran od države, ali odvojen od nje.
  • Obustaviti rad svih škola, od osnovnih do univerziteta. Učenicima i studentima organizovati bezbedan rad putem interneta, opremiti sve učenike i nastavnike besplatnim najosnovnijim računarima, kupljenim na veliko po proizvodnoj ceni preko zajednica i udruženja roditelja i nastavnika. Organizovati dostupne i prikladne uzrastu tehnike direktne komunikacije dece i nastavnika, bez suviše pritisaka na roditelje osnovaca kao posrednika. Podržati većim platama, recimo za 30%, primanja nastavnika tokom pandemije zbog dodatnog opterećenja. Produžiti na jednu ili dve godine sve privremene ugovore nastavnika, i to po stopi prilagođenoj dodatnom radu i dodatnim troškovima.
  • Smesta obustaviti sva plaćanja stanarina, zakupa i hipoteka za one koji ne rade, kao i dugove van sfere milionskog korporacijskog poslovanja. Zahtevati što potpunije gašenje takvih dugova i hipoteka u trenutku kada je već isplaćeno 150% početne sume.
  • Osloboditi se stiska daviteljskih šaka finansijskog kapitalizma po svim navedenim tačkama, ili ništa od svega ovoga neće biti. Početi sa donošenjem novih zakona o bankama i porezima na financijske transakcije.
  • Konačno: „kovidizacija“ – dakle ne naprosto biologija virusa SARS-CoV-2 nego društveno-politički pristup kako ga suzbiti spasavanjem što većeg broja ljudi – očigledno je nespojiva sa bilo kakvim rasizmom ili bolje rečeno nacionalnim šovinizmom, koji odbija da medicinski i ekonomski pomogne druge tzv. „rase“ ili etničke grupe ukoliko su „nečiste“, a pogotovo ukoliko je reč o imigrantima i doseljenicima. To je neljudski pristup, a uz to i veoma glup jer dovodi do širenja infekcije među svim stanovnicima određene države, čak i ako se ponovo uvedu obori za robove (slave pens), koji se sada nazivaju privremenim sabirnim centrima. Nužno je da sve države preduzmu hitne mere protiv rodnih i etničkih diskriminacija, kao i da se strogo pazi na dodeljivanje iste plate za isti rad i da se strogo kažnjavaju prekršaji ovakvih diskriminacija.

Foto: Predrag Momčilović / Mašina

Maksimum: ukidanje principa profita

Načela koja slede su samo provizorni predlog za potpuno sprovođenje radikalnih zahteva narodâ u svim velikim revolucijama (recimo Američkoj, Francuskoj, Ruskoj i Kineskoj, kao što su ih formulisali Džeferson, Robespjer i Sen-Žist, i Lenjin) za život, slobodu i pravo na potragu za srećom. Nerazvijenost proizvodnih snaga pre Industrijske revolucije može poslužiti kao mlak izgovor za nesprovođenje ovih univerzalnih zahteva, ali nakon sprovođenja industrijske revolucije tog izgovora više nema. Oni koji misle da bi ograđena naselja s oružanom stražom ili orbitalne bestežinske stanice mogle da spasu bogate i moćne, trebalo bi da od pandemije Covid-19 i svih drugih „prirodnih“ katastrofa – porasta nivoa okeana, širenja pustinja, izumiranja vrsta, zagađenja vazduha, vode i hrane – nauče da su ljudi zaista pripadnici iste vrste i sastavni deo ekosistema planete Zemlje zajedno sa svim drugim živim bićima. Ova krhka oaza negentropije (negativne entropije) usred okrutne svemirske pustoši mora biti sačuvana!

Džefersonijansko trojstvo zaista je trojedino: ovde govorimo o neophodnim vidovima slobode koji se uzajamno podstiču. Sloboda je kao vazduh koji udišemo, ili hrana i pitka voda, ili svetlost i znanje: najuočljivija kada je nema. Bez zagarantovanog i praktično sprovedenog prava na osnovne životne potrebe sloboda je lažna, i vodi masovnim ubistvima kakva se i događaju svakodnevno i svuda.

Suprotnost slobodi je smanjenje trajanja i kvaliteta života kroz političko potčinjavanje i ekonomsko iskorišćavanje. To važi kako za „normalnu“ kapitalističku eksploataciju i despotiju, tako i za njen razgolićeni oblik koji pokazuje pandemijska kriza Covid-19 unutar koje se siromašni prepuštanju još bržoj smrti tako što se stavljaju na prve linije izloženosti virusu i poslednji su u redu ljudi koji mogu priuštiti pravo na lečenje.

  • Usvojiti osnovne mere „životne zaštite“ u svim zemljama: na primer, u slučaju USA, minimalac od 15 dolara po satu, poboljšanu Zdravstvenu zaštitu za sve (Medicare for all), univerzalni osnovni dohodak, jeftin a često i besplatan javni prevoz, obustavu tzv. frackinga (dobijanja nafte iz uljnih škriljaca), naftnih bušotina i naftovoda, obustavu privatne poslovne aktivnosti u Nacionalnim parkovima, i otpočinjanje javnih radova u cilju ekološkog preokreta – Zeleni Nju Dil2.
  • Ovlastiti UN da se reorganizuje tako da nametne obustavu svih oružanih sukoba, osim neposredne odbrane direktno ugroženih. Drastično umanjiti sve državne oružane snage u korist univerzalne građanske službe, švajcarskog (i furijeovskog i džejmsonskog [Jameson])3 modela pripravnosti za odbranu života oružjem i bez oružja. Ukinuti sankcije i ekonomske blokade koje sprečavaju čitave narode da uvoze neophodne medicinske i druge osnovne potrepštine (npr. sankcije nametnute Kubi, Iranu, Venecueli ili Severnoj Koreji). Treba insistirati na punoj zabrani i uklanjanju nuklearnog, bakterijskog i hemijskog oružja.
  • Obezbediti kao ljudsko pravo, u svim zemljama i za sve stanovnike (ne samo legalne građane), univerzalni osnovni dohodak koji garantuje hranu, kao i ostale osnovne životne potrebe poput čistog vazduha i vode, struje, grejanja ili drugih vrsta klimatizacije, kao i pristupa internetu; to treba da prati obaveza društveno-korisnog rada. Troškovi pružanja ovih usluga mogu se pokriti smanjenjem svih svetskih vojnih budžeta od makar 50%, uz normalno oporezivanje velikih korporacija (koje po pravilu sada ne plaćaju ništa ili beznačajno malo), anuiteta iz nacionalnog fonda za blagostanje u koji bi se ulagalo redistribucijom od bogatih nacija i naplaćivanjem tantijema tehnološkim kompanijama poput Amazona za rovarenje po našim ličnim podacima (sve dok se ono ne ukine). Ovo može da funkcioniše samo ako se i poreski zakoni izmene u pravcu države blagostanja: oporezujmo bogataše kliznom skalom sa prosečnim porezom od 50% (toliko sam plaćao u Kanadi 25 godina, baš kao i sve „srednje klase“, koje zbog toga uglavnom nisu zakerale; i bogati će plaćati, ako budu primorani). Ako je potrebno, povećajmo procenat poreza za multimilionere i bogatije. Treba ukinuti sve offshore poreske rajeve. Uvesti stroge zakone za banke, uglavnom se vraćajući pravilima od pre 1970. godine: banke postoje kako bi podržale bujanje života, a ne milijardere i izumiranje ljudi.
  • Potrebna je hitna institucionalna podrška poljoprivrednim proizvođačima u cilju povećanja proizvodnje zdrave hrane i snabdevanja stanovništva po fer, ali pristupačnim cenama; ukinuti pritisak distributera posrednika u korist konkurencije; koristiti tržišta, ali pratiti i po potrebi kontrolisati cene.
  • Organizovati što šire javne rasprave koje bi na svim nivoima finansirale teritorijalne zajednice, u cilju radikalnog povećavanja ulaganja u zdravstvene službe, obavezne i svima dostupne, u saradnji sa SZO4 (pri čemu bi bogati ulagali više).
  • Uspostaviti ustavne odredbe za adekvatno – skromno, ali pristojno – stanovanje kao osnovno ljudsko pravo, zagarantovano svim stanovnicima. Organizovati najšire moguće javne rasprave, koje bi na svim nivoima finansirale teritorijalne zajednice, o uspostavljanju adekvatnog stanovanja kao osnovnog ljudskog prava i maksimalnom gašenju dugova i hipoteka.
  • Uspostaviti ustavne odredbe za povećanje nastave i istraživanja, dostupne svim radnim ljudima i zasnovane na zakonski fiksiranom procentu realnog nacionalnog dohotka (verovatno dvocifrenom). Organizovati na svim nivoima najšire moguće javne rasprave, koje bi finansirale teritorijalne zajednice, o tome kako obrazovanje i istraživanja treba da budu usmereni ka opštoj dobrobiti. Organizovati strogi nadzor sukoba interesa kako u istraživanju tako i u upravnim i izvršnim sistemima vlasti.
  • Ukinuti svo trgovanje tehnoloških servisnih i komunikacionih kompanija koje prodaju naše afinitete i matrice ponašanja na mreži. Transformisati Amazon, Google, Microsoft, Facebook, Apple i TV stanice u javne servise, koje bi nadgledale lokalne, regionalne i međunarodne korisničke grupe; dozvoliti skromnu naplatu interneta i drugih sredstava komunikacija, u zavisnosti od obima korišćenja i prihoda korisnika. Finansirati osnovnu upotrebu svih takvih „društvenih medija“ u cilju društvenog prosvećivanja, uključujući obrazovanje i istraživanje.
  • Odupreti se tendencijama ka sveprisutnom nadzoru i levijatanskoj sprezi korporacija-država; preokrenuti taj kurs. Država nema šta da traži u ličnim stanovima, niti treba dozvoliti takav nadzor u kancelarijama, na internetu ili uređajima za ličnu komunikaciju; kamera na svakoj banderi i raskrsnici znak je strašne tiranije.
  • Zahtevati međunarodnu konferenciju UN na kojoj bi bila predložena zajednička međunarodna valuta umesto američkog dolara.

Darko Suvin / https://darkosuvin.weebly.com/

Zaključak

Ne mogu ga formulisati bolje nego Dejvid Harvi (David Harvey)5:

Da li želimo izaći iz ove krize tako što ćemo jednostavno konstatovati da 26 miliona [danas oko 50 miliona samo u SAD, op. DS] ljudi treba da se vrati na posao, na neka od užasnih radnih mesta na kojima su prethodno radili? … Ili se želimo zapitati: postoji li neki način da se organizuje proizvodnja osnovnih dobara i usluga tako da svi imaju dovoljno hrane i pristojan stan, i da možemo da prekinemo deložacije pa da svi mogu da žive bez kirije? Nije li ovo trenutak u kojem bismo mogli ozbiljno da razmislimo o stvaranju alternativnog društva?

Moglo bi da se desi da ne uspemo da ostvarimo ključne tačke našeg minimalnog programa. U tom slučaju, opsadno stanje će potrajati godinu dana ili duže, a od posledičnog ekonomskog kolapsa politika će se preformatirati u nekakav Fašizam 2.0, koji će pokušati da vlada nad labilnom mešavinom oligopolskih tržišta, feudalnih renti i neprikrivenog ropstva. Uveliko opipljivi bič gladi i bede „fleksibilno angažovanih“ radnika zameniće konkretni (naravno, elektronski) okovi i telesno kažnjavanje nižih klasa, duboka beda i danak u životima, praćene rasističkom ideologijom protiv siromašnih i naročito doseljenika. 

Ili ćemo, čak verovatnije, zakazati po ključnim tačkama svog maksimalnog programa. Tada ćemo na jedno ili više stoleća dobiti podjednako fašističku verziju Džek Londonove Gvozdene pete, ažuriranu najnovijom tehnologijom veštačke inteligencije i nanofizike za nadzor i ubijanje, sve dok se Gvozdena peta ne uruši iz bio-ekoloških razloga. Međutim, kao što sam zaključio u prethodnom tekstu „Misli iz koronizirajućeg opsadnog stanja“6: cena bi bila mnogostruko niža ako do tog dodje kroz pobune radnih ljudi.

Ili ćemo se organizovati ili biti smrvljeni u novo ropstvo, uz dodatnu ekološku katastrofu.

Tekst priredila: Jelena Vesić

Prevod sa engleskog: Iskra Krstić i Jelena Vesić

  1. Priloženi tekst je deo dužeg eseja o „koronizaciji“ u kapitaloceni, pisanog tokom aprila-juna 2020. pod naslovom How To Go On.
  2. Vidi: Wallis, Victor. Red-Green Revolution. Political Animal, 2018.
  3. Jameson, Fredric. “An American Utopia”,u Slavoj Žižek ur., An American Utopia. Verso, 2016, 1-96.
  4. SZO (Svetska Zdravstvena Organizacija) nikako nije savršeni organ, budući da je već odavno 80% finansirana iz privatnih izvora. Ali SZO predstavlja gotovo sve postojeće države i njen mandat je predivno osmišljen: da zagovara univerzalnu zdravstvenu zaštitu, koordinira reakcije na vanredne situacije u zdravstvu, pruža tehničku pomoć zemljama, postavlja međunarodne zdravstvene standarde i smernice i prikuplja podatke o globalnim zdravstvenim pitanjima. Nije ni čudo što je to organizacija koju Tramp mrzi! S druge strane, SZO je izložena uobičajenim pritiscima na UN od strane bogatih zemalja, ali i korumpiranih stručnjaka koji su povezani sa Big Pharma kompleksom i birokratskim ratovima za vlast. Takav slučaj je bio ishitreno proglašavanje epidemije svinjskog gripa H1N1 iz 2009. godine pandemijom od strane SZO, što je otvorilo slavine za javno finansiranje i razveselilo isključivo velike istraživačke preduzetnika, kao i suprotna krajnost: predugo se oklevalo da se proglaso pandemija na početku Covid-19.
  5. Harvey, David. “We Need a Collective Response to the Collective Dilemma of CoronavirusJacobin, April 24, 2020
  6. Suvin, Darko. “Thoughts within the Coronising Siege”, Political Animal Magazine.
Prethodni članak

Na šta reaguju nezadovoljni građani na ulicama?

Nastavak protesta u više gradova u Srbiji uz ponovljenu policijsku brutalnost

Sledeći članak