
Iako iza osmomartovske feminističke akcije stoje zdravorazumski argumenti u prilog bazične odbrane odavno stečenih ženskih prava, te oni koji ukazuju na sve teži položaj žena u ekonomski devastiranoj državi, reakcije dela javnosti i pojedinih medija više su nego burne i agresivne.
Dva dana uoči 8. marta borbenog praznika žena javni spomenici Jovanu Cvijiću, Josifu Pančiću, Dositeju Obradoviću, patrijarhu Pavlu, Nikoli Tesli, Borislavu Pekiću, opasani su keceljama s natpisima: „Podržavam ženski štrajk”, „Nauka je ženskog roda” i „Abortus je žensko pravo”. Akcija je organizovana kao deo globalne kampanje u okviru Internacionalnog štrajka žena koji je 8. marta održan u različitim zemljama širom sveta. Prema objašnjenju učesnica akcije namera je bila da se skrene „pažnja na nevidljiv i neplaćen ženski rad, ugrožavanje radnih i reproduktivnih prava žena, zamah u klerikalizaciji društva, odlaganje uvođenja seksualnog obrazovanja u školama, kao i na značajno manje prisustvo spomenika važnim ženama iz naše istorije u javnom prostoru.”
Ova benigna politička akcija grupe feminističkih organizacija otvorila je bojno polje u medijima i na društvenim mrežama na kojima se nasuprot podršci akciji pozivalo na linč onih koji su u akciji učestvovali kroz salve ličnih i rodno zasnovanih uvreda, poniženja i govora mržnje. Na akciju je reagovala i Srpska pravoslavna crkva koja je osudila postavljanje kecelje s natpisom „Abortus je žensko pravo” na spomenik patrijarhu Pavlu, a patrijarh srpski Irinej je to nazvao divljaštvom i sramotom. Reagovala je i potpredsednica Vlade Srbije i predsednica Koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost Zorana Mihajlović, koja je iznela stav da postavljeni transparent skrnavi lik i delo patrijarha. Takođe je dodala da ovaj čin „ne samo da vređa vernike, nego doprinosi produbljivanju sukoba u društvu.” Ovakve izjave u javnosti dodatno su ohrabrile „lov na veštice” protiv aktiviskinja koje su učestvovale u akciji koji je intenziviran u medijima i na društvenim mrežama.
Intenzifikacija nasilja nad ženama
Restrukturiranja globalne ekonomije u vreme krize kapitalizma proizvodi globalnu intenzifikaciju nasilja nad ženama, a opisana atmosfera samo je delić celokupnog pejzaža. Globalno intenzifikovanje nasilja prema ženama manifestuje se na različite načine: od nasilja koje je vezano za uslove plaćenog i neplaćenog rada, preko uništavanja bazične infrastrukture za svakodnevni život, uključujući zdravstvenu i socijalnu zaštitu. Pored ovih vidova nasilja, intenziviraju se i napadi na integritet žena oduzimanjem izborenih reproduktivnih prava, uključujući i interpersonalno rodno zasnovano nasilje.
Srbija je zemlja koja stranim investitorima nudi jeftinu radnu snagu zbog niskih minimalnih zarada, dok im paralelno daje velike finansijske pogodnosti. Radna prava su degradirana a sindikalno organizovanje u velikoj meri onemogućeno. U ovakvim uslovima, žene su mnogo češće izložene diskriminaciji i nasilju poslodavaca, uključujući otpuštanje zbog trudnoće i seksualno uznemiravanje, kao i raznovrsne ucene. S druge strane, istraživanje Republičkog zavoda za statistiku pokazuje da žene u proseku rade više od 4 sata dnevno na neplaćenim kućnim poslovima na kojima provode dvostruko više vremena od muškaraca. Ovaj nikada uspostavljen balans u odgovornostima se sve više narušava na štetu žena. Partijsko zapošljavanje, zabrana zapošljavanja u javnom sektoru, kao i nedostatak radnih mesta, sve više primorava žene da prihvataju negovateljske poslove u zapadnoevropskim zemljama, koje uključuju brigu o starima i deci, obavljajući ih u gotovo robovskim uslovima.
Mere socijalne zaštite, penzije, zdravstvena zaštita i socijalno stanovanje postaju sve više trošak za državu, koji je potrebno ukinuti, a troškove preživljavanja prebaciti na pojedince. Ova osnovna infrastruktura za preživljavanje se iz godine u godinu ukida i devastira od strane države. Popularne populacione politike zahtevom za rađanjem koji isporučuju ženama u Srbiji prikrivaju drugi značajan aspekt populacionih politika. To je nekropolitičko istrebljenje starih, siromašnih i bolesnih koji nemaju dovoljno sredstava da prežive. Najveći deo tereta brige o starim i nemoćnima u Srbiji, umesto socijalnih institucija, takođe nose žene.
Pritisci na žene koji nastaju restrukturiranjem globalne ekonomije praćeni su i jačanjem desnice i antirodnih pokreta. Ovi reakcionarni pokreti zahtevaju retradicionalizaciju društvenih uloga kako bi se apsorbovale mere štednje. Prema njihovom mišljenju žena treba da se vrati tradicionalnoj ulozi u domaćinstvu i da služi porodici na koju se sistemski prebacuje sve više odgovornosti za preživljavanje stanovništva. Kako bi se žene naterale da se potčine namenjenoj ulozi, sve se manje preza od korektivnog nasilja u javnom prostoru. To pokazuju primeri osmomartovskih pedagoških napada na žene, a posebno onaj na vozačicu autobusa kojoj je nasilnik, dok ju je udarao poručio da umesto volana autobusa, u ruke uzme varjaču.
Reakcionarne politike sve više uključuju i napade na stečena reproduktivna prava žena, kao što su kontracepcija i abortus, kako bi se kontrolisala i disciplinovala reproduktivna moć žena. Značajnu ulogu u ovakvim procesima često igra crkva; u slučaju Srbije u pitanju je Srpska pravoslavna crkva, koja preko svojih predstavnika vrši pritiske na žene, zajedno s desničarskim organizacijama, kako bi ih naterala na poslušnost i kontrolisala njihov rad.
Intenzifikacija nasilja nad ženama je u velikoj meri indukovana merama štednje i pratećom nasilnom retradicionalizacijom rodnih uloga. Uloga mera štednji nije jednostavno stabilizacija ekonomskog sistema, već stabilizacija ekonomije na način koji će omogućiti bogatoj manjini da nastavi da se nesmetano bogati. Mehanizmi premeštanja javnog bogatstva povezani su s nasilnim oduzimanjem sredstava za život od većine stanovnika, a u ovom restrukturiranju ženama je namenjena uloga onih koje će platiti najveću cenu.

Ako žene stanu staje sve
Kao odgovor na globalnu intenzifikaciju nasilja spram žena i napad na bazičnu infrastrukturu za reprodukovanje života, širom sveta nastao je novi masovni feministički pokret oko ideje štrajka žena. Ovaj novi talas feminizma reartikuliše ideju štrajka, proširujući njegovu definiciju, tako da, pored obustave plaćenog rada, uključuje i obustavu reproduktivnog i neplaćenog rada. Ideja o štrajku žena nije nova. Sedamdesetih godina dvadesetog veka na Islandu je organizovan masovni štrajk žena kada je demonstrirana nužnost rada žena za islandsku ekonomiju. 90% žena Islanda je učestvovalo u štrajku obustavom plaćenog i neplaćenog rada. Naredne godine islandska vlada donela je zakon o jednakim platama muškaraca i žena. Ideja o Internacionalnom štrajku žena artikulisana je 2017. godine. Ova feministička internacionala inspirisana je masovnim protestima koji su organizovani 2016. godine u Argentini pod nazivom Ni Una Menos ili Ni jedna više, u borbi protiv femicida i intenzifikacije nasilja nad ženama, i u Poljskoj u borbi za pravo na abortus.
Akcija kačenja kecelja na spomenike muškarcima u javnom prostoru izvedena je kao deo kampanje osmomartovskog štrajka. Ova ideja nije nova. Tokom sedamdesetih godina, u okviru kampanje Nadnice za kućni rad u SAD organizovana je akcija vezivanja kecelja spomenicima muškaraca u javnom prostoru u Njujorku. Tada je kecelju dobila i Statua slobode. Kampanja je vođena protiv prinudnog rađanja i prinudne sterilizacije, kao i u cilju ukazivanja na eksploataciju rada koja se vrši u domaćinstvu nad ženama. Ove godine kecelje su kačene kao najava osmomartovskog štrajka žena u Španiji, gde su spomenici pored kecelja dobili metle i četke za čišćenje WCa. Kecelje su takođe iznošene na terase i ostavljane ispred firmi koje nisu dozvolile svojim radnicama dvočasovni štrajk 8. marta.
Akcija kačenja ljubičastih kecelja u Beogradu organizovana je kao podrška Internacionalnom štrajku žena i najava osmomartovskog protestnog marša. U Srbiji, iako od 2017. postoji inicijativa za priključenje internacionalnom pokretu, štrajk nije organizovan. Bez postojanja demonstracije udružene snage žena na lokalnom nivou, ova akcija bila je osuđena da ostane u domenu provokacije koja je na površinu podigla bes internalizovanog patrijarhata. U nedostatku šireg pokreta koji bi stao iza ove akcije, izlivi mržnje u javnosti su postali personalizovani i usmereni na one koje su akciju izvele, a pojedine poruke poput „Podržavam ženski štrajk” ostale su „kriptovane” za većinu neupućenih.
Novi talas feminizma, koji se jednim svojim delom manifestuje u vidu organizovanog štrajka žena određuje odbacivanje kako reakcionarnog populizma, tako i progresivnog neoliberalizma. Analize unutar ovog pokreta pokazuju da je nemoguće osloboditi se rodno i seksualno zasnovane opresije i eksploatacije, a da se pri tom ne zadre u preispitivanje i odbacivanje klasno i rasno zasnovanih odnosa. U novom talasu feminizma antikapitalistički feminizam je ponovo postao zamisliv. Nakon godina poraza postalo je jasno da se više nema smisla boriti za privilegije žena na povlašćenim položajima. Kao što piše Titi Batačarja kad se razbije stakleni strop neko će morati da pokupi staklo. Teško je odustati od odbrane vlastitih privilegija, ipak još uvek postoji nada da će nas svest o tome da ne možemo graditi svoju sreću na nesreći drugih povezati u zajedničku internacionalnu borbu za društvo zasnovano na socijalnoj pravdi i jednakim mogućnostima.