Levica je osnovana 2017. godine, razvivši se iz koalicije Združena levica. Sa šest mandata u slovenačkom parlamentu i rastom podrške, danas je treća po snazi politička snaga u Sloveniji, koja se nada pobedi opozicione koalicije čija je članica na izborima 2022. godine. Sa Lukom smo razgovarali o politikama Levice i sličnostima i razlikama u političkim kontekstima Slovenije i Srbije.
Šta te dovodi u Beograd?
U Beograd me dovodi solidarnost – sa malim i velikim slovom.
Neposredni povod mog dolaska je to što se ovde formira jedna grupacija socijalista, ekologa, demokrata koju smatram veoma zanimljivom. Takva triangulacija politika je nešto u šta verujem i koju pokušavamo da stvaramo i u Sloveniji.
Slovenačka Levica je nastala kao antineoliberalna socijalistička levica. No, u poslednjih osam godina svoje aktivnosti smo strukturirali oko tri ose, koje se mogu predstaviti sa tri boje: crvenom, koja simbolizuje socijalnu, ekonomsku alternativu kapitalizmu; zelena – ekološka transformacija i ljubičasta, kojom predstavljamo demokratiju.
Upravo si učestvovao u konferenciji za medije Političke platforme Solidarnost, koja je najavila izlazak na beogradske izbore u koaliciji sa pokretom Ne davimo Beograd. Slovenačka Levica dala im je zvaničnu podršku?
Mi smo više puta dali podršku pokretu „Ne davimo Beograd“, a sada je dajemo i „Solidarnosti“. Mislim da je najbolji oblik podrške koju možemo dati da pokušamo da povežemo svoje pojedinačne borbe u jednu borbu.
Koje su sličnosti, a koje razlike politika i konkretnih borbi levice koje mogu da se sprovedu u Sloveniji i Srbiji?
Pre svega bih rekao da su slične. Primera radi, tu je plata za život, koju vidim kao temeljni postulat solidarnosti i levice. Stambena politike i stambena gradnja, koje je na konferenciji za medije pomenula koleginica Đorđević, je i kod nas jedna od glavnih bitaka, naročito za srednju generaciju. Takođe, ekološka transformacija će svuda biti jedan od najvećih projekata u narednih trideset godina, od kog zavisi na kakvoj planeti ćemo živeti.
Slovenija i Srbija su danas dve različite države, ali i dalje nas povezuju slični problemi.
U Srbiji se uglavnom susrećemo sa negativnim trendovima i neuspešnim borbama levice i teško je povratiti nadu u to da su uspešne borbe moguće. Kakva je situacija u Sloveniji?
U Sloveniji trenutno takođe preovlađuje osećaj da sve ide nizbrdo, kao u noćnoj mori, i da se svaki dan dostiže novo dno. Naime, Janez Janša je u mnogim aspektima i gori od Vučića. Janša intenzivno napada demokratske institucije i civilno društvo i uništava javni govor. Toliko je laži i dezinformacija da polovina ljudi više ne zna kome da veruje – i da li ikome.
Oni su ubili istinu. U tom smislu stvar je zbilja depresivna.
S druge strane, mislim da je, uprkos tome, pozitivno to što je Levica danas treća najpopularnija stranka u državi i snažan deo demokratske opozicije koja će najverovatnije srušiti Janšu u aprilu. Mi više nismo politička snaga bez iskustva, nego već osam godina profesionalni političari. U tom periodu smo pokazali da smo i iz opozicije umeli da sprovedemo neke ozbiljne reforme, kao što je uvođenje plate za život. Mi smo uveli formulu da minimalna plata ne sme da bude manja od 120% vrednosti minimalnih troškova života. Mislim da smo u tom smislu jedini u Evropi.
Na sličan način smo uspešno izvršili pritisak u korist povećanja plata za skoro 20% i zabranili rad trgovina nedeljom, pomogli uspeh referenduma protiv privatizacije obala reka i jezera, sa 87% glasova protiv privatizacije – gde desnica nije pobedila ni u jednoj jedinici. Mislim da imamo i dovoljno iskustva i dovoljno podrške civilnog društva da ćemo kroz pet meseci moći da uzdrmamo ovaj depresivni status kvo koji kod nas traje već 15 godina. I da se ne vratimo u prošli status quo, nego iniciramo zeleni, demokratski i socijalistički preokret.
Pominješ organizacije civilnog društva. Koliko je za aktere parlamentarne borbe važna podrška aktivističke baze, ili civilnog zaleđa partije, i kakva je vaša saradnja sa civilnim sektorom?
U Sloveniji već dugo traju protesti protiv Janeza Janše, koje organizuje grupa udruženja civilnog društva. Na najvećem pojedinačnom protestu, u junu, učestvovalo je čak 40.000 ljudi, što je ogroman broj za tako malu državu i pokazuje veliku društvenu snagu pokreta.
Nedavno je oko 70 organizacija civilnog društva potpisalo jedan levi, demokratski ekološki program kojim vrše pritisak na najverovatnije pobedničku izbornu koaliciju – nas i naša tri koaliciona partnera. Mi podržavamo ovaj program, koji vidimo kao ozbiljan i progresivan. On sadrži stavke poput zahteva za izgradnju 30.000 novih stanova u javnom vlasništvu, izlazak iz NATO pakta, ekonomska demokratija, uklučivanje radnika u vlasništvo preduzeća. Verujemo da će ove organizacije delovati kao društvena snaga koja će gurati Sloveniju i, nadam se, našu pobedničku koaliciju u levo.
Kakva je vaša saradnja sa slično orijentisanim akterima na evropskom nivou?
Da, sarađujemo sa Evropskom levicom. Ali, ovde moram biti kritički nastrojen, jer mislim da je Evropska levica malo izgubljena. Problem je u tome što je do preporoda evropske levice došlo posle 2008. godina, kada je mnošto organizacija, uključujući i našu, nastalo kao deo jedne antineoliberalne formacije, usmerene protiv mera štednje, privatizacije i neoliberalizma kako smo ga tada percipirali. Deset godina kasnije svet se promenio, imamo mnogo drugačijih problema sa kojima međunarodna levica dosta često ne ume da se nosi.
Mislim da je jedan od simptoma toga poraz nemačke partije Die Linke na izborima. Die Linke se u predizbornoj kampanji fokusirao npr. na otpor starim reformama, kakav je recimo Hartz IV iz 2003 godine. Čovek bi od levice očekivao da je orijentisana na budućnost i da ima odgovore na aktuelne izazove, a Die Linke je propustila da to ispolji.
Međutim, levica u Sloveniji raste. Mi smo rasli sa 4 na 9%, a sada kotiramo oko 15%. Mislim da je razlog uspeha to što smo tokom godina uspevali da unekoliko promenimo orijentaciju stranke i naglasak na različite teme, tako da je uvek odgovarao na izazove vremena. Ali, za uspeh je pre svega zaslužno to što smo proširili agendu tako da nismo samo neki anti-neoliberali – mi smo socialisti, demokrati i takođe jedina ozbiljna zelena opcija u Sloveniji.
Pojedini analitičari smatraju da je Die Linke doživela poraz jer se previše oslonila na mlade glasače i aktivističke pokrete, a premalo radila na očuvanju tradicionalne baze glasača među radnicima. S tim u vezi bih te pitala ko glasa za Levicu?
Mislim da se te dve vrste podrške levim partijama ne isključuju. Uopšteno govoreći, politika se uvek bavi kontradikornostima koje nije moguće „razrešiti“, nego ih moramo shvatiti, savladati i živeti s njima. Bistvo svake stvari je kontradiktorno, da se malo našalim.
Levica u Sloveniji ima raznoliku bazu. S jedne strane, mi se zaista najbolje kotiramo kod obrazovanih mladih iz gradova, posebno u Ljubljani i u primorju. S druge strane, imamo podršku starijih levičara. S treće, dosta smo napravili za ljude sa minimalnim platama, siromašne, nezaposlene i penzionere, pa nam se podrška širi među žrtvama sistema.
Zasad nemamo veliku podršku među zaposlenima, verovatno zato što, osim za one sa minimalnom platom, nismo ponudili neke alternative za poboljšanje njihovog položaja. U poslednje vreme smo se, ipak, počeli baviti novim oblicima uključivanja zaposlenih u vlasništvo nad preduzećima i ekonomskom demokratijom.
Mislim da glavno pitanje nije kako ćete se prezentirati javnosti, nego koga će vaše politike tangirati.