Goran Jeras je inicijator i idejni tvorac prve hrvatske etične banke. Finansijska institucija koja funkcioniše po principima zadružnog upravljanja – etička banka ‒ namenjena je finansiranju društveno korisnih projekata i podsticanju privrednog i kulturnog života lokalnih zajednica. Tokom marta Goran je gostovao u Beogradu u okviru programa „Ekonomija na zajednički pogon“ koji je organizovala platforma Ko gradi grad. Tom prilikom smo sa njim razgovarali o motivima za osnivanje etičke banke, njenim prednostima i razvojnim potencijalima, kao i o preprekama na putu osnivanja jedne ovakve organizacije.
U doba galopirajuće nezaposlenosti napustio si posao koji spaja dve trenutno najlukrativnije oblasti ‒ IT i finansije ‒ da bi se posvetio razvijanju alternativnog modela bankarstva. Zašto?
Bio sam užasnut kad sam shvatio da spadam u dio svjetske populacije koja doprinosi problemima, umjesto da budem dio rješenja. To je mnogim ljudima teško shvatiti jer se u sustavu kakav jest ne osjećate privilegiranim ni kada to po prihodima jeste.
Zašto baš banka?
Banka je ključ od kojeg treba početi ukoliko se želi graditi bilo što drugačije, jer se što god da radite uvijek dođe do pitanja financija. Ako imate instituciju zaduženu za financiranje, a to je banka, kao vlasnik možete financirati ono što vam je u interesu. Kad kažem vlasnik, mislim naravno na kolektiv, a ne na pojedinačnog vlasnika.
Mnogi su ogorčeni zbog uloge finansijskog sektora u stvaranju aktuelne krize i društvenih nejednakosti, i zato veruju da bismo u okviru iskorenjivanja kapitalizma morali da se rešimo i bankarstva u celini. Da li je to tačno, da li su nam banke samo privremeno potrebne?
Banke su korisne kao institucije koje pomažu u rješavanju međusobnih financijskih odnosa građana. Banka, zapravo, samo bilježi ko je kome dužan, zato su postojale i prije kapitalizma, i prilično sam uvjeren da će postojati i nakon njega, dok god postoji ekonomski odnos u kome ljudi razmjenjuju nekakva dobra.
Način kako aktuelno funkcioniraju komercijalne banke je opasan. Ulagači nemaju nikakvu kontrolu nad bankama, iako one upravo njihove uloge koriste kada svojim investicionim odlukama usmjeravaju ekonomiju. Banke proizvode sve veći dug ulaganjem u potrošnju umjesto u proizvodnju, te spekuliranjem na financijskim tržištima. Tako nastali dug danas je ogroman. Omjer između realne ekonomije i vrijednosnih papira porastao je sa 2:3 iz sedamdesetih, do 1:20, kakvo je stanje danas. Vrijednost tih papira nikada se više ne bi mogla kompenzirati stvarnom vrijednošću svih proizvoda na svijetu. Samo luđaku se može činiti da će se to nekad platiti i samo je pitanje trenutka kada će puknuti taj drugi balon zaduženosti.
Ipak, mislim da je bitno shvatiti da uništenjem banaka ne bismo postigli veću pravdu, ali da moramo imati banke koje su u našem vlasništvu, koje su nama servis i koje su praktički potpuno podrijeđene potrebama razvoja društvene ekonomije. I kad gledate, iako danas djeluje nevjerojatno, to je upravo način na koji su banke nekada radile.
Dakle, nešto slično je postojalo, ili postoji u praksi?
Etično bankarstvo pod tim imenom postoji oko petnaest godina, otkad je osnovana Europska federacija etičnih banaka, čija smo članica. Međutim, banke su i prije radile po tim principima: ako gledamo najstariju od njih, francusku Le Crédit Coopératif, ona postoji već skoro 125 godina.
U biti su to sve banke s tradicionalnim pristupom bankarstvu, koji se temelji na ključnim elementima: vlasništvu zajednice nad bankama, investiranju u lokalne projekte, odličnom razumijevanju lokalnih potreba, odgovornosti za zajednicu i reinvestiranju u nju.
Ako gledamo iz te perspektive, skoro 15.000 kreditnih institucija u Europi radi po sličnim principima: u Njemačkoj i Austriji kao sparkasse, u Španjolskoj, Italiji i Francuskoj kao zadružne banke ‒ banca cooperativa, ili građanske banke ‒ banco popolare. U Velikoj Britaniji, skandinavskim zemljama i SAD to su mutual credit unions. Dakle, postoji ogroman broj takvih institucija, koje nisu prepoznate jer su disperzirane. Proces osvještavanja potreban je da shvatimo da banka nije samo ono što danas smatramo bankom, a to su stotinjak tih velikih igrača koji drže 2/3 bankarskog sektora, nego da postoji velik broj drugih ustanova, koje drže preostalu trećinu, i koje rade nešto što bi se moglo okarakterizirati kao tradicionalno bankarstvo u službi zajednice, koje se pokazalo puno otpornije na razne krize ‒ ne samo na ovu zadnju nego i na sve prethodne.
Da li grešim kada me nešto od toga o čemu pričaš podseća na banke koje su postojale u samoupravljanju u okviru radnih organizacija?
I da i ne. Ta sličnost je najizraženija u načinu njihovog rada, gdje je funkcija banke da financira gospodarstvo, da ne bude nekakav špekulativni samodostatan element, nego da bude u ulozi financijske logistike industriji i stvaranju nove vrijednosti kroz proizvodnju, i gdje se onda profit ostvaren kroz realnu ekonomiju vraća nazad društvu ulaganjem u škole, odmarališta, ambulante ‒ a to su jugoslavenske banke jako, jako dobro radile.
I općenito, ako se gleda ceo jugoslavenski bankarski sektor, bio je to izuzetno efikasan sektor. Iako je imao određene probleme, on je tu svoju primarnu funkciju poticanja industrije i proizvodnje i transfera vrijednosti u ruke zajednice, društva a ne pojedinaca, izvanredno obavljao. Iz tog iskustva se vjerojatno može puno toga naučiti.
Znajući sve to, kako ste se odlučili za model po kom gradite banku?
Tačno takav model kakav smo željeli još nigdje ne postoji, ali on se sastoji najvećim dijelom od cijelog niza dobrih praksi koje već drugdje postoje i funkcioniraju, koje smo spojili u logičnu cjelinu, i gdje smo još dodali par svojih inovacija. Taj model je jedinstven, ali je napredan zato što stoji na leđima onih koji su već puno dobra napravili prije.
Koliko dugo već radite na osnivanju banke?
Inicijalna ideja stara je šest godina. Prve tri godine trajala su proučavanja sličnih primjera iz prakse i literature, odlasci na konferencije i formuliranje osnovnih načela. Sada tri godine radimo praktično na terenu, od toga dvije i formalno kao zadruga na okupljanju ljudi, i na ispunjavanju svih zakonskih uvjeta. Dakle, formalno Zadruga za etično finansiranje postoji od 2014, kada se cijeli proces profesionalizirao, a prije toga je idejno pripremana četiri godine.
Kakav je bio početni odziv?
Ljudi su od početka reagirali pozitivno, ali s dozom skepse. Koncept etične banke privlači ljude jer osjećaju da im je tako nešto potrebno, iako se plaše da je to nemoguće, da su etika i bankarstvo pojmovi koji prosto ne idu skupa. Naš je posao bio da im na primerima iz inostranstva pokažemo da je to realno, a svojim radom ‒ da tu realnost možemo preslikati i kod nas.
Još uvijek se to previše percipira kao moj projekt, iako je od početka jasno da u pitanju mora biti jedan širi pokret najrazličitijih aktera. To je krug koji se cijelo vrijeme širi. Od šačice entuzijasta, došli smo do toga da danas u Zadruzi imamo jedanaest zaposlenih, i oko 400 članova, uključujući fizička i pravna lica. Ti članovi su nekad i firme, gradovi, općine, udruge, i zadruge. Kad bi se gledalo direktno članstvo naših članova, ljudi do kojih imamo direktan kontakt, sad se to već radi o nekakvih 50.000‒60.000 ljudi.
Koliko ste blizu tome da banka proradi u praksi?
Treba uzeti u obzir da smo mi mreža mrežâ. Mi smo sad u fazi aktivacije tih mreža. Banka bi trebala imati oko 15.000 članova, odnosno klijenata, uključujući fizičke i pravne osobe, da bi bila samoodrživa, a vjerujemo da bi mogli najkasnije u tri godine poslovanja dostići taj broj, a možda i prije.
Da li ste i vi nekog inspirisali da pokuša nešto slično u zemlji ili regionu?
U Hrvatskoj smo pokušali bit vrlo inkluzivni, jer lakše je ujediniti snage i osnovati jednu banku, nego raditi paralelno na osnivanju više banaka. Imamo u Sloveniji vrlo razvijenu grupu koja želi kopirati naš model. Oni su, nažalost, podijeljeni u tri grupe, ali čini se da dolazi do konsolidacije i da će moći dalje raditi zajedno. Postoji velika otvorenost za takve inicijative i ideje u Srbiji, slično je u Bosni. A i činjenica je da želimo to plasirati kao open source model, koji bi onda bio dostupan svakome na planetu tko misli da je to korisno, i uz određenu prilagodbu ili dodatak može to replicirati kod sebe.
Ipak, ne planirate osnivanje regionalne etičke banke?
Jedan od ključnih elemenata našeg modela etičnog bankarstva upravo je ograničenost rasta, odnosno zadržavanje autonomije odlučivanja u lokalnim zajednicama i pomaganje osnivanja sestrinskih banaka, a ne širenje na nova područja. Ta autonomija odlučivanja, blizak odnos i mogućnost prepoznavanja i prilagodbe lokalnim potrebama glavni je razlog zašto se ne želimo širiti kao banka iz Hrvatske.
Zanimaju me kriterijumi po kojima odlučujete da su neki projekti društveno korisni, naročito u oblasti nematerijalne produkcije. Kako etička banka tretira proizvodnju i širenje nedominantnih ideja?
Mjerenje društvenog učinka vrlo je vruća tema u svim stručnim krugovima na razini EU i organizacija koje se time bave, jer je društveni učinak nešto što je teško mjeriti u okviru pojedinačnog projekta. On zavisi od mnogo društvenih faktora, i vidljiv je tek dugoročno. Postoje metodologije za mjerenje dugoročnih učinaka, ali one zahtijevaju dugotrajna i skupa istraživanja, što je potpuno neprilagođeno bankarskim procedurama. Zato smo krenuli drugim smjerom: pri evaluaciji mjerimo društvenu prihvaćenost, na osnovu metodologije koju su razvili u Austriji, u pokretu Gemeinwohl‒Ökonomie (ekonomija zajedništva), a koju smo prilagodili našim potrebama.
Što se tiče nematerijalnih stvari, etična banka ima dva pristupa ‒ da svemu što je po logici neprofitno, kao što je civilni sektor, takođe pristupa na neprofitan način, gdje banka ne želi nikakvu zaradu: tu su i beskamatni krediti i slično. Dio profita banke reinvestira se u taj sektor kao donacije, kao grantovi.
Zašto postoji, barem za sada, primetna podzastupljenost žena u najužem timu banke?
Prije svega jer se na našu strukturu preslikava opšta društvena struktura, a patrijarhalni društveni odnosi ukorijenjeni su na svim razinama. Po zakonskim uvjetima, da bi neko bio u upravi banke mora imati 5‒7 godina iskustva na vodećim pozicijama u bankarstvu. A ako gledamo strukturu uprava banaka, one su upadljivo većinski muške. I onda kad morate tražiti ljude i imate ta ograničenja, uglavnom smo isto nalijetali na muškarce. Doduše, od članova uprave imamo 50‒50% (od dvoje jedno je žena), ali istina je da je u cijelom timu nepovoljan omjer zastupljenosti žena, i to je nešto čega smo svjesni i na čemu mislimo da treba aktivno raditi.
Trenutno postoji interesovanje za formiranje sekcije ženskog poduzetništva unutar zadruge. Vjerujem da će kroz tu sekciju, pored toga što će zastupati svoje interese u zadruzi, članice provoditi i edukaciju drugih članova, učiti ih o tome koja je važnost micanja tih prikrivenih patrijarhalnih odnosa koji i dalje u društvu postoje.
Kada već pričamo o zakonskim ograničenjima – da li je aktuelna legislativa povoljna za razvoj etičke banke?
Kad smo došli prvi put u Ministarstvo financija u Hrvatskoj i rekli da se želimo registrirati kao neprofitna organizacija, oni su nas gledali u nevjerici! Imamo u svom statutu odredbu da sav profit moramo reinvestirati u zajednicu – a ako pogledate definiciju što znači neprofitna organizacija, to je ipak to…
Naravno, zakonodavni okvir nije prilagođen potrebama takve banke, jer niti jedna slična ne postoji u Hrvatskoj, i ta ograničenja jesu postojala, međutim mi smo uspjeli naći pravna rješenja kako ih zaobići a ne napraviti nikakav značajan kompromis. Pošto nismo mogli registrirati banku kao zadrugu, postojeća forma je sljedeća: imamo zadrugu čije članstvo čine pomenute fizičke i pravne osobe, a zadruga je stopostotni vlasnik banke kao dioničkog društva. Svi zadrugari, članovi, imaju podjednaka prava i obveze odlučivanja o poslovanju banke, putem sistema jedan član ‒ jedan glas, neovisno od veličine uloga.
Da li ste zasad trpeli pritiske od strane predstavnika komercijalnog bankarstva?
Zasad ne. Naročito su interesantne pozitivne reakcije zaposlenih. I premda su dio sustava koji generira cijeli niz nepravdi i loših praksi, ljudima to ipak nije blisko, naročito onima koji nisu u vrhu hijerarhije.
A kako stoji stvar s velikim finansijskim institucijama poput MMF-a? Kako one tretiraju etičke banke?
Njima su etične banke čak i dobrim dijelom partneri. I Svjetska banka i Europska unija kroz institucije poput Europske banke za obnovu i razvitak, Europsku investicijsku banku i Europski investicijski fond i druge, dosta dobro surađuju s etičnim bankama zato što su sve te svjetske organizacije (i EU, i UN i Svjetska banka) dosta šizofrene organizacije. Paradoksalno je da ista institucija koja, s jedne strane, generira probleme, s druge onda i plaća za njihovo rješavanje, ali tu su etične banke vrlo često partneri koji poznaju taj sektor i koje mogu biti most između sredstava koja se plasiraju s te razine i krajnjih korisnika. Tako da tu stvarno nema nikakvih poteškoća. Naravno, to je sve tako dok je sustav etičnog bankarstva mali i zanemarljiv i ne zadire u profite velikih, i čak se najčešće bavi onim što velikima nije zanimljivo. Šta tu, nekakva ekološka poljoprivreda, nekakve lokalne usluge, financiranje udruga i zadruga, to megabankama nije zanimljivo, i tu ste u poziciji finasiranja nečega gdje nikom niste stali na žulj.
Pretpostavljam da se onda često suočavate s kritikom da etičke banke zapravo služe kao instrument koji krpljenjem rupa podržava sistem?
One zaista krpaju rupe u sistemu, i to je činjenica, ali vjerujem da one imaju sistemski potencijal promjene pogotovo kada ove klasične banke dođu u fazu u kojoj kad naprave neki nov problem i onda se ljudi zapitaju – kako smo dozvolili da se ovo desi? Onda kad imate neku alternativu, možete reć – ovi tu ne rade probleme, dajte pređite k njima.
U krajnjoj doslednosti, da li smatrate model koji koristite reformskim ili alternativnim? Da li bi etičke banke mogle potpuno zameniti komercijalno bankarstvo?
To je alternativni model do kojeg se može doći reformskim putem. On stvarno nudi bitno drugačije društvene odnose, bitno drugačiju ekonomiju i drugačije stvaranje svega što iz toga proizlazi. Nije samo nadogradnja postojećeg, nego supstancijalno nešto mijenja, ali jednim tranzicijskim putem gdje se ne ide drastičnim, radikalnim rezovima, nego se ide na nuđenje modela koji privremeno može funkcionirati unutar postojećeg kao nekakav podsustav – samo što je jasno da kada bi taj sustav postao dovoljno velik, postao bi dominantan, a on pod sobom podrazumijeva stvarno restrukturiranje društvenih odnosa.
Dakle, mislite da etičke banke imaju potencijal promene celog sistema?
Etična banka samo je jedan kotačić u toj priči, ali važan kotačić. Financije kreću od banaka, i na taj način mogu se generirati svi ostali modeli, od neprofitnog stambenog zadrugarstva do energetskog zadrugarstva, riješavanja energetskog siromaštva sudjelovanjem u energetskim zadrugama kroz modele lokalne proizvodnje hrane. Taj kotačić u sustavu koji može bitno promijeniti društvene odnose.
