Nažalost, ne smemo da se izlogujemo

Foto: Lawrence Jackson / Official White House Photo
Foto: Lawrence Jackson / Official White House Photo

Da li je moguća efikasna upotreba društvenih mreža u političkom organizovanju? 

Tekst je prvobitno objavljen na portalu Jacobin.

Nemam nikakvih neslaganja sa centralnim argumentima koje je izložio Bendžamin Fong u svom članku Izloguj se, u kome analizira negativne uticaje društvenih mreža. Čini se da je neosporno da društvene mreže stimulišu narcizam, okrutnost, slabe empatiju, povećavaju socijalnu izolaciju i atomizaciju, i predstavljaju ogromne prepreke levom političkom organizovanju.Učinkovita borba protiv sila kapitala koje imaju samo jedan cilj zahteva herojske podvige i solidarnost koja prevazilazi lične i političke razlike. Međutim, bihejvioralne navike koje stimulišu društvene mreže čine ovaj zadatak nemerljivo težim.

Moje lično iskustvo se može sumirati na sledeći način: ne postoji ništa što sam iskusila u offline organizovanju što je učinilo da se osećam demoralisano kao što su animoziteti unutar levice koje sam iskusila na tviteru, i u nešto manjoj meri na fejsbuku. Isto tako, ništa što mi se našlo na ekranu me nije učinilo radosnom i optimističnom u pogledu budućnosti našeg pokreta, kao što su me učinili divljenje mojih drugarica i drugova i slušanje uzbudljivih govora tokom protesta, obraćanje ljudima na vrlo posećenom sastanku socijalista ili izlazak na teren sa velikom ekipom i razgovor sa komšijama od vrata do vrata.

Ali, ovde nailazim na problem. Ja sam saznala za postojanje Jakobina, Bernija Sandersa i Demokratskih Socijalista Amerike (DSA) na Tviteru.

Nema nikakve sumnje da su društvene mreže, i pored svih svojih neosporivih nedostataka, omogućile moju ličnu političku tranformaciju od liberalke sa simpatijama prema radikalizmu u socijalistkinju. Upravo na tviteru sam počela da osvešćujem sopstveni antagonizam prema dvopartijskoj prokapitalističkoj eliti i da otkrivam alternativne politike koje su me privlačile zbog tog novog antagonizma.

Ovaj proces je vremenom doveo do toga da postanem izabrana predstavnica odbora DSA kojem pripadam, i da počnem da pišem za Jakobin. Kao i mnogim ljudima u našem bledom političkom pejzažu otpora, nikada mi se nije otvorila mogućnost da aktivno učestvujem u klasnoj borbi na mom radnom mestu ili nekoj drugoj društvenoj okolnosti. Zato nisam sigurna da bih postala socijalistkinja da nije društvenih mreža.

Onog momenta kad sam se potpuno posvetila socijalističkom projektu, korisnost društvenih mreža je počela da bledi u mojim očima, i posle nekoliko meseci mučnog promišljanja ugasila sam svoj nalog na Tviteru. Moj život se poboljšao, ali se ponekad pitam da li propuštam priliku da uključim druge.

Uostalom, iako je svet bez društvenih mreža poželjan, što Fong elokventno i ubedljivo argumetuje, to nije svet u kome mi sada živimo. Ljudi jesu ulogovani. A zbog činjenice da naša politika nije hegemona, ti ljudi su konstantno bombardovani politikama koje su u suprotnosti našoj.

Suočavamo se sa izborom: možemo se odreći sfere društvenih mreža u korist naših klasnih neprijatelja, ili možemo da pokušamo da kroz nju predstavimo svoju političku perspektivu.

Zbog toga sam primorana da predložim dodatni set preporuka, koji se nadovezuje na temelje koje je postavio Fong (za kojeg verujem da neće imati primedbu). Problemi koje pred levicu postavljaju društvene mreže su, kako navodi Fong, mahom psihološke prirode. Ljudi se, primera radi, identifikuju sa svojim avatarima na društvenim mrežama i reaguju defanzivno, iracionalno pa čak i na patološke načine kada su njihovi avatari napadnuti zbog toga što osećaju da su njihova predstava o sebi kao i njihova reputacija ugroženi.Ali oni takođe koriste svoje avatare da bi napadali druge u cilju sopstvenog angažmana i izgradnje socijalnog kapitala, privremenog leka za osećaj izolacije i nemoći. Dobra prozivka biva nagrađena brojnim fejvovima, a momenat senzacije podražava solidarnost i osnaživanje.

Sve ovo me tera da razmišljam – šta bi bilo kada bi postojao način da se prekine veza između sopstva i avatara, da se iznova osmisle nalozi na društvenim mrežama, ne kao nastavci naših ličnosti, već kao ključno oruđe za propagandu, nešto što koristimo, a ne nešto što jesmo?

Jedan od načina da se to učini je da se odvoje nalozi na društvenim mrežama od naših imena, pravih ili izmišljenih, i da se naša energija preusmeri na institucionalne naloge. Svaki socijalistički časopis, podkast i blog, svaki odbor socijalističke organizacije treba da ima aktivno prisustvo na Fejsbuku, Tviteru i Instagramu, čak i na Jutjubu ako postoji ambicija (a zapravo, mnogo više ljudi redovno koristi Jutjub u odnosu na Tviter). Institucionalnim nalozima treba upravljati demokratski (što ne znači horizontalno). Ljudima koji su komunikativni i koji imaju temeljno razumevanje politike određene grupe treba poveriti mandat da intervenišu u širim raspravama u cilju promovisanja zajedničke političke vizije. Drugima se mogu poveriti zadaci kao što su pravljenje i prikupljanje fotografija, produkcija video materijala, grafika i mimova koje treba šerovati na nalozima u cilju propagande kolektiva.

Poznajem ljude koji vode zvanične naloge DSA, i ja sam to radila. Kada neko kaže nešto neprimerno u komentarima, mnogo je lakše ne odgovoriti nego što je u slučaju kada je lični nalog u pitanju. Depersonalizacija i instrumentalizacija naloga na društvenim mrežama stimuliše racionalnije ponašanje, a da ne moramo da se povlačimo sa važnih platformi da bismo postigli ovaj efekat.

Kako i ovde važi pravilo mnogo babica, kilavo dete, ne mogu svi da imaju pristup institucionalnim nalozima. Oni koji nemaju pristup ovim nalozima imaju dve opcije koje su, po mom mišljenju, bolje od korišćenja ličnih naloga na društvenim mrežama radi rekreativnog učešća u onlajn unutarlevičarskim rasprava koje neizbežno vode svađi.

Prva je nalik na pomenute institucionalne naloge u smislu da podrazumeva isključivanje sa društvenih mreža ali bez napuštanja dijaloga: to znači da u okviru ove opcije treba obrisati naloge, ali istovremeno treba iznositi naše jasne političke stavove i upotrebljavati naše veštine argumentovanja, koje smo usavršavali kroz društvene mreže, na druge medijume. Na njima možemo posvetiti svoje vreme dugim, odmerenim raspravama koje pogađaju suštinska pitanja za levu politiku koju želimo, umesto da se zadovoljavamo kritikovanjem levih politika koje ne želimo da predstavljamo.

Mesta koja su predviđena za ovakve diskusije mogu biti veb sajt ili blog ogranizacije, interna mejling lista ili forum, nacionalne platforme DSA, kao što su Democratic Left ili Socialist forum (dok članovi/ice Međunarodne socijalističke organizacije mogu koristiti Socialist Worker), lični blog ili podkast, novinski komentari i kolumne koji se mogu slati Jakobinu i drugim socijalističkim i progresivnim sajtovima i časopisima i tako dalje. Ako nam se čini da izduvni ventili koji nam trebaju ne postoje, postoji malo prepreka za njihovo stvaranje.

Možemo se uzdati u institucionalne naloge i preostale lične naloge za deljenje naših doprinosa raspravama. Prednost ovog pristupa je što u prvi plan ističe naše ideje a ne naše identitete i zbog toga smanjuje rizik da će doći do okidanja panike i mehanizama samoodbrane ličnog ugleda, kao i narcisističkih poriva za popularnošću koji potpaljuju većinu unutrašnjih onlajn rasprava.

Druga opcija je da zadržimo naše lične naloge na društvenim mrežama, ali da uložimo zajednički trud u promenu načina na koji ih koristimo. Neoliberalizam karakteriše privatizacija svih životnih sfera, bilo da je u pitanju prebacivanje odgovornosti na pojedinca za ličnu ekonomsku stabilnost, bez ikakve pomoći od javnih mreža zaštite, ili kroz transformisanje ljudi u preduzetnike sopstva koji se snalaze po principu svako za sebe u moru konkurencije.

Ova hiperindividualizacija se može videti u načinu na koji ljudi koriste društvene mreže: ovo su moje opcije, moja politika, moj brend. Ovakav način razmišljanja često podrazumeva da sabotiramo drugove i drugarice i potencijalno vršimo štetan uticaj na sopstvenu organizaciju ili pokret, a da pri tom ni ne trepnemo, dok god uspevamo da dostignemo zadovoljavajući nivo vidljivog angažmana i dok god se sve dobro završi po nas (ili bar tako mi mislimo, a žestoki unutrašnji sukobi poprilično loše izgledaju onima koji posmatraju spolja).

Nešto manje privatizovani i manje neoliberalni pristup ličnim nalozima na društvenim mrežama je tretiranje istih kao alata za kolektivnu političku edukaciju i agitaciju. Ako već kao pojedinci baš moramo da nastavimo da postujemo, hajde da se bar potrudimo da promovišemo onaj sadržaj koji najbolje predstavlja našu političku viziju – novinske članke koji promovišu našu perspektivu ili slave naše pobede, promišljene tekstove o socijalističkoj strategiji i budućnosti naših organizacija, divne grafike i mimove koji dolaze sa institucionalnih naloga i veoma dobre video snimke Bernija Sandersa. Možemo da pokušamo da pristupimo svojim ličnim nalozima kao da imaju isti potencijal i korisnost institucionalnih naloga – ne kao alati za samoizražavanje i predstavljanje sebe, već kao alat za ubeđivanje i promociju.

Ako se odlučimo za ovaj pristup, moramo biti svesni da uvek postoji rizik da ćemo ponovo biti apsorbovani u ono što Fong naziva „antipolitički narcizam pseudo političkog parolašenja, u kojem uleću u nezgodnu zamku kontraefekta koja ih potom distancira od realnosti svakodnevne socijalne interakcije.“ Moje iskustvo na Tviteru je bilo takvo da je opiranje tom iskušenju oduzimalo više energije i vremena nego što je bilo vredno. Mislim da će mnogi drugi koji budu pokušali da promene svoje onlajn ponašanje shvatiti da to nije baš tako jednostavno.

Međutim, neću ubeđivati sve koji ovo čitaju da obrišu svoje lične naloge, i zbog toga i dalje smatram da ima smisla predložiti drugačiju paradigmu ponašanja za one koji su konstantno ulogovani, paradigmu koja uzdiže kolektivni socijalistički propagandni poduhvat u odnosu na izgradnju ličnog brenda i akumulaciju socijalnog kapitala (kao i smislenu perspektivu, imajući svest o tome koliko je individualni socijalni kapital od malog značaja u odnosu na širi cilj izgradnje popularnog socijalističkog fronta).

Pre nego što napadnemo druga ili drugaricu sa kojima imamo neslaganje, i krenu nam bale na pomisao o lajkovima i retvitovima koji će uslediti, treba da se zapitamo kako će ta rasprava izgledati u očima onih koji su zainteresovani za socijalističke ideje ali nisu ih u potpunosti priglili? Mogu li uputiti istu kritiku a da pri tom bude produktivnije, time što ću naći nešto promišljeno i elokventno što daje kontraargument onome na koji se odgovara?

Svakim danom moj prezir prema društvenim mrežama, a pogotovo prema Tviteru, sve više raste. Fong je upravu kada društvene mreže naziva „septičkom jamom zlonamernih ličnih napada i paranoidnog gneva“. Ali, dok god postoje, želimo da društvene mreže budu pune sjajnih i inspirišućih video snimaka kampanja, fotografija sa štrajkova, protesta i phonebanksa, ubedljivih argumenata protiv slobodnog tržišta, privatizacije i mera štednje, kao i galaxy-brain mimova u kojima je ultimativni galaxy-brain socijalizam.

Mejnstrim mediji su povremeno, a čini se i sve više, naklonjeni našoj perspektivi, ali, na kraju krajeva, produkcija vesti koja je u vlasništvu naših klasnih neprijatelja će uvek stati na stranu naših klasnih neprijatelja. To znači da moramo da uložimo dodatan trud da naše ideje dopru do ljudi. Društvene mreže će nastaviti da igraju veliku ulogu u popularizaciji socijalističkih ideja, kao što je već imaju od kad je predsednička kampanja Bernija Sandersa postala viralna 2015. godine.

Zbog toga, socijalisti i socijalistkinje moraju da drže balans – moramo da održimo snažno i živo prisustvo na društvenim mrežama, ali ne smemo da im dozvolimo da nas atomizuju, što im je namera. Taj zadatak je komplikovan. Kada bi samo bio jednostavan kao isključivanje sa mreže.

S engleskog preveo: Matija Jovanović

Prethodni članak

Na današnji dan ubijen student Mirko Srzentić

Omladinsko-patriotski kamp na Zlatiboru, ponovo?

Sledeći članak