Metalruški gigant i simbol grada Nikšića, nekad poznat pod imenom željezara „Boris Kidrič“, danas predstavlja jedno od brojnih industrijskih postrojenja koje od nekadašnjeg sjaja i uspjeha nije zadržalo ni sjenku. Nekoliko privatizacija, parčanje imovine i neodgovoran odnos vlasti prema ovom moćnom metalurško-prerađivačkom pogonu učinili su da jedan od vodećih proizvođača visoko-kvalitetnih čelika u bivšoj SFRJ danas postane tek dio privatne inostrane kompanije.
Iako je jasno da budućnost nikšićke željezare kao privatizovanog i razorenog preduzeća nije svijetla koliko je i neizvjesna, teško se moglo očekivati da će joj kroz privatizacione mahinacije biti oduzeta i prošlost.
Po dostupnim informacijama, sadašnji vlasnici nikšićke željezare su cjelokupan arhiv ovog ogromnog preduzeća poslali na smetlište. Ovim su zauvijek uklonjeni dragocjeni materijalni tragovi o višedecenijskom poslovanju željezare, njenom razvoju, proizvodnim tokovima, društvenom doprinosu i sveukupnom značaju po grad. Ovim neracionalnim i štetnim potezom nikšićka željezara se iz centra nikšićkog života preselila u sjećanje, uz tek svedene podatke sadržane u nekoliko monografija i radničkih novina.
Ova situacija je značajno ozbiljnija zbog činjenice da je privatizacioni vlasnik bio zakonom obavezan trajno čuvati arhivsku građu preuzetog preduzeća. Cijeneći blagonakloni odnos vlasti prema privatizacionim vlasnicima, nerealno bi bilo očekivati da će zbog ovog štetnog postupka iko biti procesuiran.
Zbirom srećnih okolnosti, nikšićki fotograf i kolekcionar Miloš Zvicer uspio je da spasi nekoliko stotina fotografija koje su uz ostalu arhivsku građu završile kao otpad. Pedantnim odnosom i uz veliku brigu, on je digitalizovao i sortirao ovu fotografsku zaostavštinu, koja danas predstavlja jedini sveobuhvatan foto-arhiv nikšićke željezare.
