Ideja da progresivni razvoj tehnologije nužno i sam po sebi vodi napretku društva i boljitku čovečanstva nesumnjivo je mit moderne epohe, koji je mnogo puta u stvarnosti bio doveden u pitanje. Ta zapitanost je, međutim, više etička nego pragmatična, jer dinamiku tehnološkog razvoja određuju u daleko većoj meri tržište, iskoristivost, isplativost i primenljivost novih izuma, nego suočavanje sa etičkim dilemama, koje postaju irelevantne i tumače se kao nazadni i tradicionalistički faktori spoticanja u nezaustavljivom rastu znanja i moći čoveka. Brzina ovih promena i sukob različitih interesa neretko etičnost svode na marginalna pitanja nedorečenih i promenljivih ukusa koji se oblikuju pod ogromnim uticajem medija. Rapidni razvoj genetike nesumnjivo predstavlja jednu od takvih oblasti, a u okviru nje, jedan deo se odnosi na razvoj biomedicinskih tehnologija oplodnje, kojima je obuhvaćen i savremeni vid surogat materinstva – vršenje usluge rađanja za drugog veštačkom oplodnjom.
Lice i naličje sladunjavog spektakla „Olimpijaca“
Najupečatljiviji utisak koji javnost širom sveta može steći o ovoj praksi potiče od medija i Holivuda. Gotovo svi znamo da su Kim Kardašijan (Kim Kardashian), Sara Džesika Parker (Sarah Jessica Parker) ili Nikol Kidman (Nicole Kidman) koristile usluge surogat majki kako bi dobile jedno ili više dece. Sastavni deo sladunjavog spektakla „Olimpijaca“ čini, sa jedne strane, priča o prezadovoljnim surogat majkama koje su sa anđeoskim pobudama odlučile da usreće pomenute žene i da im rode decu. Sa druge strane, to je priča o neoliberalnom feminizmu, o rapidnom razvoju tehnologije koji navodno vodi oslobođenju žena od okova biologije uz garantovanje i dalje promovisanje ženskih reproduktivnih prava.
Kada su Aleka Boldvina (Alek Boldwin) pitali zašto su se on i njegova supruga Hilarija (Hillaria) opredelili za surogat materinstvo u momentu kada je ona već bila u drugom stanju, odgovorio je veoma feministički: „Niko nema prava da ženi određuje kako i kada će planirati potomstvo.“ Međutim, da li je ova garantovana i vrtoglavo rastuća reproduktivna sloboda za jedne i čista duševnost i plemenitost bez primesa rđe i blata sa druge strane istinita priča o fenomenu surogat materinstva? Ili se kroz nju reprodukuje i prelama stara priča o nepremostivoj razlici između siromašnih i bogatih i eksploataciji koja se uvlači do kosti i u meso žrtava u potrazi za novim tržištima?
Dakle, pitanje nije prosto zašto bi neko uskraćivao neplodnim ženama mogućnost primene tehnologije kako bi ostvarile iskustvo i sreću materinstva, već da li te okolnosti zaista garantuju osnovna ženska reproduktivna prava svima ili predstavljaju diskriminaciju za jedne, a pretvaranje bajkovitih fantazija u stvarnost za druge? Na kraju, koliko sve to ima veze sa novcem – da li pravo na korišćenje tuđeg tela kao svog zaista počiva na neprikosnovenom autoritetu gena ili dolara?
Da li očajnička želja da se ima dete predstavlja dovoljno etičko utemeljenje za postupke kojima ćemo sebi dati za pravo da privremeno zakupimo telo drugog kao sopstvenu svojinu, a zatim i trajno kupimo dete koje je organski proizvod te transakcije?
Prvi veliki medijski mit o surogat materinstvu je da ova priča nema nikakve veze sa siromaštvom i bogaćenjem. Tim mitom se podržava predstava o benignosti surogatske prakse. Kao argumenti se navode uglavnom da i žene iz srednjih slojeva pristaju da budu surogat majke (zašto ne i iz viših?), te da njihov interes nije novac, već isključivo ženska solidarnost. Ovu sliku naročito neguju medicinske i posredničke korporacije koje kao svoje udarne reklame na sajtovima i u oglašavanjima stavljaju živopisne fotografije (obično belih) žena koje željno i nasmejano čekaju u redu da pomognu drugim ženama i rode za njih, što treba da potakne otklanjanje osećaja krivice kod kupaca, tj. nameravanih roditelja i smanji osećaj stigme kod potencijalnih surogat majki upućujući ih da razmišljaju o izdavanju svojih tela u kategorijama plemenitosti, a ne činova sličnih prostituciji.
U tom krivom ogledalu svi su u ovoj transakciji motivisani samo plemenitim ciljevima – ginekolozi naglašavaju da je njihov cilj da pomognu očajnim ženama koje imaju problem sa fertilitetom. Surogat materinstvo predstavljaju kao deo rešenja „bele kuge“, a sebe kao nesebične zagovornike javnog interesa. Ukoliko tek počinju da se bave ovim poslom prepoznavši raspoloživo i neiskorišćeno tržište (kao što je slučaj u Srbiji danas) i u fazi su lobiranja za zakonske izmene koje će im omogućiti da legalno rade, često se ovaj posao predstavlja isključivo kao humanitaran i neprofitabilan, tj. sa niskim posredničkim i medicinskim cenama pružanja usluga.
Potpuno se čini nevidljivim da se zakonsko načelo nekomercijalnog surogatstva, tj. čak i u slučajevima gde je ono dozvoljeno samo kao „altruističko“ ne primenjuje na medicinske korporacije i klinike i njihove usluge i nije regulisano ni jednim zakonom, te ono zavisi od zakona ponude i potražnje, bez određivanja limita koji bi definisali šta je „umerena“ ili „racionalna“ cena medicinske usluge. Ograničenja te vrste postoje samo za novac koji dobijaju surogat majke. Nameravani roditelji takođe retko pominju novac, iako se zapravo podrazumeva da znatan novac moraju da ulože da bi uopšte ušli u ovaj program oplodnje (cena surogat usluga sa svim troškovima kreću se u svetu od 30 000$ do 200 000$). Jer, ko pita za novac ako su se rajska vrata odškrinula i anđeli udružili da skinu nesreću sa uskraćenih parova ili pojedinaca? U svemu tome, marili ili ne marili za novac, siromašni zapravo nemaju nikakve šanse da uđu u ovakve programe kao nameravani roditelji, već samo kao surogat majke.

Surogat materinstvo sakriveno iza komercijalnih interesa
Unutar mainstream „plemenitog“ diskursa ne vidi se koliki se zapravo novac i kapital vrti oko surogat biznisa. Dovoljno je reći da ne postoji ni jedna država u svetu koja pokriva troškove surogat programa nekim oblikom javnog zdravstvenog osiguranja. Procenjuje se da je surogatska industrija samo 2012. godine bila „teška“ oko 6 milijardi dolara, a da se svakih nekoliko godina utrostručuje. Iako nema istraživanja sprovedenih na reprezentativnim uzorcima o surogat materinstvu, sva su pojedinačna istraživanja u smislu reprezentativnosti nepouzdana, te samim tim lako mogu biti pristrasna, globalna analiza zastupljenosti surogat materinstva širom sveta je veoma jasna i neumoljiva.
Zemlje koje su najveći resursi surogat majki u poslednjim decenijama bile su Indija, Tajland, USA, Meksiko, Nepal, Gruzija, Rusija i Ukrajina. Ovim zemljama naizgled je teško naći bilo šta zajedničko – na različitom su stepenu društveno-ekonomskog razvoja, pripadaju različitim kulturama i političkim sistemima. Međutim, ono što im je svima zajedničko jeste ili dozvoljeno komercijalno surogat materinstvo ili nedovoljno jasno definisani zakoni koji omogućuju ovu praksu bez sankcija. U nekim od ovih zemalja (Indija, Tajland, Nepal) surogat materinstvo je u međuvremenu ograničeno, dekomercijalizovano i zabranjeno za strance, kako bi se ograničio „prokreativni turizam“.
Stepen eksploatacije siromašnih žena je bio toliki da su vlade tih zemalja morale na kraju da se suoče sa tim. Eksplicitan razlog koji se navodi za ograničenje i zabranu je enormna eksploatacija siromašnih žena. U nekim zemljama (npr. Filipini) mreže za regrutovanje surogat majki preklapaju se sa mrežama trgovaca ljudima. Tamo gde je dozvoljeno samo „altruističko“ surogat materinstvo i gde postoji stabilan i pouzdan sistem primene zakona, surogat materinstvo ne cveta, jer nasuprot medijskoj slici koju stvaraju oni koji zapravo najviše profitiraju od surogatstva, nigde u svetu ne postoji armija žena željnih da nesebično rađaju za druge.
Pitanje vlasništva – da li se novcem baš sve može kupiti?
Drugi veliki mit je da surogat majke pružaju uslugu, a ne prodaju ili ustupaju svoje telo čime ono postaje vlasništvo drugog, što je svojstvo robovlasničkih sistema. U čemu je razlika? Usluga koju neko može pružiti drugome, bilo da je komercijalna ili ne, podrazumeva ustupanje otuđivih proizvoda sopstvenog rada. Ustupanjem tih proizvoda, radnik ne ustupa sebe, čak i kad su odnosi pod kojima se to događa nepravedni. Nasuprot tome, telesni integritet čoveka je neotuđiv i kao takav je obično garantovan već osnovnim načelima ustava. Živ čovek je jedno sa svojim telom. Trudna žena je jedno sa fetusom koji nosi u sebi, a pravnom regulativom kojom se uređuje surogat materinstvo jedan deo njenog sopstvenog tela oduzet joj je i dat u vlasništvo i na raspolaganje drugom.
U psihološkom smislu, surogat majka mora da prođe edukaciju i pripremu u toku koje će je psiholozi izdresirati da razmišlja da je njeno telo samo posuda za bebu koja nije njena. To je veoma slično psihološkoj stručnoj pomoći koju dobijaju vojnici na ratištu kada dožive stres i postanu privremeno izbačeni iz stroja. Zadatak vojnog psihologa u takvim uslovima je da ojača psihičku otpornost vojnika kako bi ga osposobio da se dalje bori i ubija, a njegov cilj nije da se bavi psihološkim zdravljem i celovitošću vojnika. Psihološko ubeđivanje koje surogat majke prolaze u suprotnosti je i sa involutivnim osećajnim reakcijama koje se tokom trudnoće javljaju pod uticajem hormona.
Postoji čitava grupa hormona povezana sa buđenjem majčinskih instikata. Recimo, oksitocin, hormon sreće, povećava se kontinuirano tokom trudnoće i svoj vrhunac dostiže neposredno posle porođaja, te majka narednih dana pod normalnim okolnostima ima naglašen osećaj majčinske sreće i ispunjenja. To nije volitivan ni racionalan proces, ali je prirodan, kao što to nisu ni zaljubljivanje ili duboka ljubav. Međutim, da ne bi došlo do vezivanja, bebe se oduzimaju od surogat majki odmah po rođenju, što je izvesno neprirodan bolan događaj kako za ženu koja rađa, tako i za novorođenu bebu, za koju su majka i njeno telo jedno.
Ovde je pristanak kao načelo dobrovoljnosti irelevantan, ne zato što žene nisu dovoljno racionalna bića pa ne treba računati na punu vrednost njihovog pristanka (da budu surogat majke), već zato što pristanak nije garancija pravednosti ugovora. Mnogi ljudi bi gotovo sigurno pristali pod određenim okolnostima da budu robovi, recimo, ukoliko su im sužene alternative, ukoliko im je ponuđeno nešto što bi im rešilo egzistencijalne probleme ili čak u slučajevima kada bi takve ponude bile tek lepo upakovane u medijskoj reklami, ali to ne znači da bi takve nepravedne ugovore trebalo priznati i učiniti normalnom pojavom. Istorijski koren surogat materinstva zaista i leži u ropstvu, u ustanovljenju prava jednog čoveka da poseduje telo drugog. Jedan od najpoznatijih biblijskih mitova, o Avramu, Sari i njenoj robinji Agari, odnosi se upravo na problem surogat materinstva i suverenog prava žene na neotuđivost deteta koje je rodila.
Sa druge strane, nameravani roditelji se pozivaju na svoje gestacijsko pravo, na činjenicu da je embrion sačinjen od genetskog materijala jednog ili oba roditelja uz isključivanje jajnih ćelija surogat majke. Zakon koji reguliše ovo daje prednost materijalnom integritetu gena ili zigota, u odnosu na materijalni i telesni integritet odrasle žive žene. U osnovi, iza svega toga, realnu osnovu prava na polaganje privremenog vlasništva nad telom surogat majke, nameravani roditelji zapravo ne dobijaju na osnovu svog genetskog materijala, već na osnovu novca koji ulažu u tu transakciju. Bez znatne količine novca danas ni jedan jedini nameravani par roditelja u svetu ne može da dobije dete, bez obzira na reproduktivni kvalitet njihovih jajnih ćelija ili sperme. Taj „zanemarljiv“ i „skroman“ posrednik koji sve uređuje, novac povezan sa profitom, neizostavan je i neprikosnoveni gradivni deo „DNK lanca“ oplodnje surogat žene.
U Ranim radovima, Marks navodi da je stvar sa novcem takva da „što za mene postoji pomoću novca, što ja mogu platiti, tj. što novac može kupiti, to sam ja, sam posednik novca. …Ja sam prema svojoj individualnosti hrom, ali mi novac pribavlja 24 noge (kočije, N.S.), dakle, ja nisam hrom.. Ne pretvara li, dakle, moj novac sve moje nemoći u svoju suprotnost? …Ali ako nemam novca za putovanje, nemam potrebe…(moje potrebe postaju moja slabost) Novac pretvara predstave u stvarnost i stvarnost u čistu predstavu, stvarne ljudske i prirodne suštinske snage u čisto apstraktne predstave, a sa druge strane, stvarne nesavršenosti i utvare, stvarno nemoćne suštinske snage individuuma, koje postoje u njegovoj mašti, pretvara u stvarne suštinske snage i moći.“1

Slučaj Srbije – zakonska kontradiktornost koja vodi ka komercijalnom surogat materinstvu?
U Srbiji je na čekanju Prednacrt građanskog zakonika iz 2019. u kome se u članovima od 2176. do 2185. reguliše materinstvo kroz rađanje za drugog. Postavlja se pitanje zašto se u Srbiji predlaže uvođenje surogat materinstva, kada je u većini zemalja Evropske unije ono zabranjeno? U tek nekoliko država je dozvoljeno kao (potpuno pogrešno nazvano) „altruističko“ ili „nekomercijalno“, a kao komercijalno je dozvoljeno samo u Rusiji i Ukrajini, pri čemu u Rusiji surogat majka ima pravo da odustane od predaje deteta po rođenju i ono se tek nakon davanja saglasnosti posle porođaja daje nameravanim roditeljima.
Predlog Građanskog zakonika u Srbiji ne predviđa takvu opciju i definiše ovu transakciju kao isključivo nekomercijalnu, uz kontradiktorni dodatak da je, pored realnih troškova održavanja trudnoće, dozvoljena i novčana nagrada. Predlog zakonika je u tom smislu dvosmislen i na prikriven način uvodi komercijalno surogat materinstvo u Srbiju. Budući da je Srbija danas zemlja sa najvećim društvenim nejednakostima u Evropi, praktično je izvesno da bi njegovim uvođenjem ta usluga nesumnjivo bila dostupna samo onima koji imaju novac, dok se istovremeno otvara prostor da siromašne žene, kao i žene iz manjinskih siromašnih grupa, poput Romkinja, postanu „sirovine“ za ovakvu praksu. Iako zakonik predviđa da korisnici koji čine ugovorne strane mogu biti samo državljani Srbije te u tom smislu zasad u predlogu onemogućava da Srbija postane odredište za reproduktivni turizam (kao što su donedavno bili Indija, Tajland ili Nepal), ovaj predlog novog zakona nesumnjivo snažno ukazuje na dalji neoliberalni zaokret u tranziciji srpskog društva, povećanje nejadnakosti među ljudima, normalizaciju takvog stanja i džinovske korake u daljoj privatizaciji zdravstva.
Na kraju, ma koliko paradoksalno zvučalo, izvesno je – u tom procesu, biomedicinski začeti fetus dobiće svu negu privatnih klinika kojih je sve više u Srbiji i koje su zapravo glavni lobisti za uvođenje ovakvog zakona, dok će trudnica u funkciji surogat majke morati da se za „svoje“ potrebe osloni na urušeno i nekvalitetno državno zdravstveno osiguranje.