Spomenik Stefanu Nemanji kao istorijsko utemeljenje nejednakosti

Prema postojećim planovima projekat „Beograd na vodi“ će biti krunisan muzejom Srpskog srednjeg veka i postati dom spomeniku Stefanu Nemanji. Za ovakvo istorijsko utemeljenje investitorske otimačine vlast je već potrošila milion evra.

Prema postojećim planovima projekat „Beograd na vodi“ će biti krunisan muzejom Srpskog srednjeg veka i postati dom spomeniku Stefanu Nemanji. Za ovakvo istorijsko utemeljenje investitorske otimačine vlast je već potrošila milion evra.

Nakon što je ovog leta zatvorena glavna železnička stanica u Beogradu, Savskom trgu predstoji rekonstrukcija u kojoj će dobiti spomenik Stefanu Nemanji visok petnaest metara – toliko monumentalan da će se videti sa Slavije. Najavljeno je da će spomenik biti otkriven početkom naredne godine kako bi se obeležilo 800 godina od sticanja autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve.

Ideja za podizanje spomenika potiče od trenutnog predsednika države, koji je još pre četiri godine predao zahtev gradu za podizanje spomenika ovom vladaru u parku Manjež. Spomenik se nije pominjao naredne dve godine, a onda je tadašnji premijer najavljivao da će, ne samo spomenik već i „muzej Nemanjića“, biti podignuti na zaštićenom mestu spomenika kulture, neobnovljenog Generalštaba. Međutim, prošle godine je ipak odlučeno da se glavna železnička stanica, u međuvremenu data na upravljanje na neodređeno vreme privatnom investitoru „Beograda na vodi“, pretvori u muzej, a ispred nje izgradi spomenik. Raspisan je konkurs krajem godine, i ovog proleća predstavljeno nam je pobedničko rešenje, koje je odnelo milion evra, koliki je bio nagradni fond, neuobičajeno visok i za zapadnoevropske zemlje. Priča o nedostatku novca za kulturu očigledno ne važi kad vlast treba da se pobrine da se društveni problemi stave u drugi plan.

Skulpturu je odabrao svemuški žiri u sledećem sastavu: filmski reditelj Emir Kusturica, glavni urbanista Milutin Folić, generalni sekretar predsednika Srbije Nikola Selaković, akademik i vajar Svetomir Basara, akademik i slikar Vladimir Veličković, dekan Pravnog fakulteta Sima Avramović, profesor i vajar Miodrag Živković, slikar Nebojša Đuranović i gradski menadžer Goran Vesić. Očekivano, odabrali su muški tim koji čine skulptor Aleksandar Rukavišnjikov iz Ruske akademije umetnosti, podjednako relevantne za savremenu umetnost kao i SANU, i arhitektu Petra Arsića, čije je rešenje „u duhu realizma“, kako je konkurs zahtevao, pre u duhu skulptura koje su nikle proteklih godina u makedonskoj prestonici u okviru projekta „Skoplje 2014“.

Srpski srednji vek 

Dok je relativno izvesno da će spomenik biti podignut, manje je izvesno šta će biti s najavljenim muzejem. U konkursnoj dokumentaciji za spomenik mogu se naći detalji o čitavom okruženju, međutim nigde se ne pominje muzej koji bi morao da se predoči umetnicima. Kada se pogleda plan za „Beograd na vodi“, jedino što se može saznati jeste da je planirano da se glavna železnička stanica pretvori u kulturnu instituciju, međutim nije precizirano u kakvu. Pored toga, pre nego što je odlučeno da se muzej smesti tu, najavljivano je da će stanica postati muzej istorije ili nauke ili železnice. Sve ovo ostavlja prostor za sumnju o namerama da se osnuje „muzej srpskog srednjeg veka“.

Razlog podizanja spomenika više je nego očigledan – iako je Srpska napredna stranka progutala gotovo čitavu desnicu dajući zaposlenja vođama različitih ekstremističkih grupa, ona je svesna moguće političke krize u slučaju priznanja nezavisnosti Kosova ili nekog drugog vida takozvane normalizacije odnosa. S obzirom na trenutni raspored snaga, teško je zamisliti neku političku promenu, međutim nacionalistički simboli uvek su siguran potez koji vladajuća klasa koristi, te podizanje ovog spomenika i najava muzeja jesu vešti načini da se održi sopstveni legitimitet.

Spomenik Stefanu Nemanji nije iznenadni ili dosada neviđen projekat – on je samo trenutni vrhunac višegodišnje tendencije podizanja spomenika ličnostima koje pre svega imaju dnevnopolitičku funkciju, i kao takav je posledica ideološke borbe. Spomenik od radioaktivnog materijala ruskom tiraninu Nikolaju II, skulptura azerbejdžanskog diktatora Hajdera Alijeva i bista kazahstanskom kontroverznom pesniku Žamilu Žabajevu, čiji je rad potpuno nepoznat ovdašnjoj javnosti, samo su neki od primera ove tendencije u Beogradu. Srbija i Beograd nisu usamljeni u ovom fenomenu – ova tendencija prisutna je širom sveta, i posledica je prevlasti neokonzervatizma, koji u svom diskursu ume da kritikuje savremenu umetnost kao skupocenu i elitističku, dok licemerno velikodušno plaća tobože svima razumljive umetničke radove potcenjujući intelektualne mogućnosti širih društvenih slojeva. Najbliže poređenje jeste komšijsko Skoplje, gde je projekat „Skoplje 2014“ bio jedna od velikih kontroverzi bar delimično zaslužnih što je prethodna konzervativna vlada izgubila vlast.

„Skoplje 2014“ bio je višemilionski projekat siromašne države koji je podrazumevao podizanje kvazineobaroknih građevina i spomenika u centru prestonice. To je bio svojevrsni lajvstrim „izmišljanja tradicije“ – podignuti su spomenici Aleksandru Makedonskom, rimskim imperatorima i svakakvim drugim istorijskim ličnostima koje su u ovoj pseudoistoriji učestvovale u građenju makedonskog nacionalnog identiteta. Projekti gradske vlasti u Beogradu još nisu dobili takve razmere razbacivanja našeg novca i lažiranja istorije, međutim s obzirom na razvoj političke scene poslednjih meseci takav „skopljanski scenario“ ne bi bio iznenađujući. Ujedinjenje opozicije u „Savez za Srbiju“, koji planira da sopstveni nedostatak ideja i kompromitovanu prošlost nadoknadi nacionalističkim diskursom, postaviće vladajuću koaliciju u poziciju da još više poteže za nacionalističkom retorikom i simbolima.

Međutim, nacionalistički narativi, posebno oni o nacionalnoj istoriji, uvek uključuju idealizacije, izostavljanje činjenica koje remete taj narativ i pogrešnu teorijsku osnovu. Srednjovekovne srpske zemlje nisu bile nikakve utopije kakvim ih predstavlja desnica, već užasne klasne i patrijarhalne države. Društva u njima bila su suštinski podeljena u dve grupe – „posedničku“, koju su činili vladarska porodica, vlastela i sveštenstvo, i „podjarmljenu“, koju su činili seljaci, stočari, seoske zanatlije i robovi. Zemljoradnici su bili obavezni da obrađuju zemlju na kojoj žive dva puta nedeljno za zemljoposednika i plaćaju mu različite namete, znatno više nego njihovi savremenici u okolnim državama. Osim toga, nisu smeli da napuste imanje ili mesto u kome žive. Robovi su bili u još gorem položaju – bili su u vlasništvu drugih ljudskih bića, odnosno šačice moćnika koji su upravljali njihovim životima. Ko se rodi kao dete roba ostajao bi rob, i odmah iz majčine utrobe prelazio u vlasništvo gospodara svojih roditelja. Isto tako bi i deca seljaka nastavljala da kuluče za drugoga. Društvena mobilnost gotovo nije postojala i sprečavana je zakonskim zabranama sklapanja brakova između pripadnika različitih redova. Žene su bile nalik robovima u vlasništvu muškaraca, očeva ili muževa, koji su odlučivali u njihovo ime i čak mogli da trguju njima.

Društvena nejednakost, slaba mobilnost, siromaštvo, patrijarhat i nasilje problemi su koji muče i našu stvarnost, iako su bitno ublaženi borbom potlačenih kroz devetnaesti i posebno dvadeseti vek. Uspeh današnje vladajuće klase da ubedi ojađenu decu radničke klase da srednji vek predstavlja alternativu, iste one mlade koji bi u tom društvu, kao i danas, radili po čitav dan kako bi se drugi bogatio, predstavlja njeno najveće postignuće u trodecenijskoj ofanzivi u klasnom ratu koji vodi na svim frontovima – od udžbenika, preko televizije, pa do interneta.

Radnici/e Goše nakon protesta u Beogradu; Foto: Marko Miletić / Mašina
Radnici/e Goše nakon protesta u Beogradu; Foto: Marko Miletić / Mašina

Prikrivanje nejednakosti

Iako je to sada deo prikrivene istorije, socijalistička Jugoslavija, koja je navodno pokušavala da uništi „srpski narod“, proizvela je bezbroj sadržaja koji su se bavili srednjovekovnim srpskim zemljama – od dokumentarnih serija emitovanih na državnoj televiziji, preko luksuzno štampanih monografija o manastirima, do njihove obnove i osnivanja beogradske „Galerije fresaka“. U to vreme veliki broj izložbi u najznačajnijim istorijskim i umetničkim institucijama u zemlji obrađivao je upravo ovaj istorijski period, a neki od najznačajnijih učesnika radničkog pokreta, poput Ota Bihaljija Merina, bavili su se njegovim kulturno-istorijskim nasleđem. Važna lekcija koja se može iz toga izvući jeste da progresivne snage ne moraju bežati od prostora ljudskog delovanja privremeno kontaminiranih desnicom, već mogu istraživati srednji vek na ispravan način – kritički posmatrajući i predstavljajući široj javnosti uvide relevantne za njenu društvenu stvarnost.

Istorija srednjovekovnih srpskih zemalja svakako zaslužuje muzej, kao i svaki drugi istorijski period. Kakav ćemo muzej dobiti zavisi od ideološke borbe za hegemoniju unutar istoriografije srednjeg veka. Trenutni raspored snaga je umereno konzervativan, međutim to se može promeniti s pojavom nove istorijske struje koja bi pokušala da napiše narodnu istoriju srednjovekovnih srpskih zemalja, ili da sagleda već poznatu građu kroz teorijske okvire marksizma i feminizma. Tu borbu je nemoguće predvideti jer zavisi od previše nasumičnih uticaja, ali pojava takve struje mogla bi radikalno da izmeni budućnost ove oblasti istoriografije. U tom slučaju, muzej koji ne razmatra samo vladajuću porodicu već kritički čitavo društvo bio bi veliki korak u demitologizaciji nacionalne istorije, a samim tim i u razlaganju nacionalizma.

Pokušaji homogenizacije stanovništva Srbije spomenicima moćnicima iz nacionalnog panteona nikada ne mogu za rezultat dati zajednicu, jer zajednica nikada ne možemo biti dok god šačica ljudi vlada nad svima nama prisvajajući proizvode našeg rada i deleći nas po različitim osnovama. Istinska zajednica možemo postati samo onda kada svi budemo imali jednak pristup plodovima našeg rada i prostor da civilizovano rešavamo međusobne razlike, ali i da se, što je mnogo važnije, udružujemo povodom onoga što nam je svima zajednička potreba – život vredan življenja. Do tada, od spomenika Stefanu Nemanji neće biti boljeg odraza neraskidive ljubavi između nacionalizma, iskazanog u idealizacijama srednjeg veka, i neoliberalizma, oličenog u tvrđavama „Beograda na vodi“, koja nam je oduzela pravo na dostojanstven život.

Prethodni članak

Svetski dan dostojanstveog rada obeležen skupom u Novom Sadu

Na današnji dan osnovana je Dafiment banka

Sledeći članak