Na ovogodišnjem Beldocsu beogradska publika je imala priliku da pogleda film „Tvornice radnicima“, koji prikazuje borbu radnika fabrike alatnih mašina ITAS za opstanak preduzeća koje su okupirali 2005. godine. Film je pobrao brojne nagrade – od nagrade Fipresci na Motovun film festivalu, nagradu za najbolji film na Liburnija film festivalu, nagrade žirija na filmskom festivalu u Trstu, Oktavijan nagrade za najbolji dokumentarni film 2021. Društva hrvatskih filmskih kritičara, nagrade za najbolji dokumentarni Crossing Europe Linz Social Awareness Award, te gran prija i nagrade za najbolji dokumenatrni film na Danima Hrvatskog filma. Ovom prilikom razgovarali smo sa režiserom filma, Srđanom Kovačevićem.
Šta te je inspirisalo da se pozabaviš temom okupirane fabrike?
Zaintrigiralo me je to što je to jedini primer radničke okupacije tvornice na području bivše Jugoslavije.
Kako si saznao za to da je ITAS okupiran?
Na Slobodnom filozofskom je negdje 2012. objavljen jedan veliki intervju u dva dijela i tu smo se zainteresirali za tu priču. Mislim da to dvije i pete, kada se okupacija dešavala, maltene niko od nas nije znao, manje se pratilo. Uglavnom, preko tog intervjua sam detaljnije saznao o tvornici, i onda sam negdje 2014. ili 2015. prvi put otišao tamo da vidim kako tvornica izgleda i da porazgovaram sa Vargom oko snimanja.
Mediji se njima ne bave mnogo?
Ne. Film je ponovno svratio pozornost na ITAS. Varga, sindikalni borac, je sad bio gost popularne emisije Nedjeljom u 2, ali u principu mediji se ne bave tim primjerom radničkog dioničarstva.
Koliko je ITAS bio važan za metaluršku industriju i privredu Hrvatske ranije?
ITAS je bio važan za taj kraj. Ivanac je mali gradić, a nešto manje od tisuću radnika, koliko je u najboljim danima radilo u ITAS-u, je značilo puno – s tim da je tada tamo bilo još nekoliko tvornica koje su činile gospodarsku aktivnost tog kraja, a koje su gotovo sve u zadnjih 30 godina nestale.
U filmu vidimo borbu radnika za svoju fabriku nakon 2015, a ono što ne saznamo je šta je njih motivisalo da se ne prepuste privatizaciji nego da okupiraju fabriku – za razliku od ostalih, zar ne?
I drugdje su se dešavale okupacije tvornica. Ono što čini razliku je da je to kod njih uspjelo; nije došla specijalna policija da ih izbaci van. To je jedini primjer da su radnici koji su ušli u tvornicu u njoj i ostali.
I drugi su pokušavali?
Da, ima puno primjera da su radnici zauzimali tvornice u Hrvatskoj, kao što ih sigurno ima u Srbiji.
Ono što ih je inspiriralo je borba za opstanak, za goli život. U trenutku kad su zauzeli tvornicu kasnilo je devet plaća, a u tom kraju nemaš šta drugo raditi, osim, baviti se poljoprivredom.
„Tvornice radnicima“ prikazuje lica na raznim radnim mestima, manuelne radnike, inženjere i upravljače, odreda deluju vrlo politizovano i jako artikulisano i afirmativno govore o prednostima radničkog samoupravljanja, demokratskog odlučivanja, ekonomskog protekcionizma… Da li su u pitanju izuzeci i pojedinačni primeri koji su ti zgodno poslužili da ispričaš priču, ili je politizovanost rasprostranjena?
Mislim da ljudi koji mogu artikulirati svoje pozicije jesu iznimni primjeri; jedan dio ljudi sigurno osjeća nešto slično, ali teško to može izraziti. Ja sam uzeo primjere koji su dobro pasali u strukturu filma, mada sigurno tu ima još ljudi koji su politički aktivni i svjesni, ako to nije loš termin. To je prisutnije u starijim generacijama, dok mlađi radnici, koji nisu imali dodira sa socijalizmom, stvari gledaju drugačije.
Šta je za tebe bio najradosniji momenat tokom snimanja filma, a šta najdramatičniji, ili najpotresniji?
Krajnje subjektivno, najsrećniji bih bio kada bih snimio neke dobre scene za koje sam znao da će završiti u filmu. Najdramatičnija je bila situacija sa direktorom i situacija na kraju filma, sa padom ITAS-a. Na kraju filma ITAS nije imao sredstava za osnovne potrebe, nije mogao plaćati račune, nije imao WC papira u zahodu. Tu smo se svi organizirali i donosili osnovne potrepštine, da bi se moglo preživjeti. U tom trenu se nije znalo da li će firma opstati ili ne.
Kakva je sad situacija?
Sada je dosta bolje. Sadašnji direktor je uspeo stabilizirati stvari, isplatio je sve zaostale plaće, plaće se sada isplaćuju redovito, tvornica ima narudžbe. Vidjećemo kako će to dalje ići jer oni svakako moraju ući u modernizaciju pogona, kupnju novih strojeva, povećanje energetske efikasnosti i tako dalje. Vidjećemo i kakav plan će napraviti upravni odbor i kako će se to dalje razvijati.
Oni svakako moraju ući i u transformaciju firme, u neki vid zadrugarstva, koji će s nekim vanjskim partnerima morati smisliti i provesti.
Odakle će crpeti finansijska sredstva za investicije koje pominješ?
Sigurno će biti potrebni zajmovi i krediti. Bilo bi sjajno kada bi mogli dobiti neku podršku države ili europskih fondova, ali to je pitanje političke odluke. ITAS je prije dvije-tri godine dobilo jedan natječaj u okviru kog bi dobar dio ponuđenih sredstava bio nepovratan. Ugovor za realizaciju tog natječaja je trebalo biti potpisan, ali je država prvo odugovlačila potpisivanje godinu dana, da bi na kraju balade od banke koja je provodila natječaj stigao dopis u kom se tražilo da se pojasne kvalifikacije sadašnjeg direktora za direktorsko mjesto. Kad im je ITAS odgovorio da direktor ima srednju stručnu spremu, poništili su natječaj i javili da ne mogu potpisati ugovor sa njima zato što upravljačka struktura firme nije zadovoljavajuća, iako se to nije tražilo u propozicijama natječaja. Na kraju, koliko privatnika danas, koji prolaze na natječajima, ima srednju stručnu spremu, pa nikom ništa.
Da li se u Hrvatskoj istovremeno bogato subvencionišu privatna i strana preduzeća, kao što je to u Srbiji slučaj?
Naravno, to je i osnova politike direktnih stranih investicija.
Da li ti je poznato kako je ITAS uspeo da preživi prethodnu globalnu krizu, onu 2008. godine?
Da, to je zanimljivo. Oni su tada tek kretali sa vođenjem fabrike i sigurno je bio prisutan neki entuzijazam. Dvije i pete su imali staru opremu koja je trebala ići u staro željezo, nisu imali ni alata, ali su na tim starim strojevima pokrenuli proizvodnju. I tada su, kao i sada, bili vrlo vezani za njemačke firme, a možda se kriza nije toliko odrazila na taj segment privrede. Nagađam jer nisam siguran, ali ono što znam je da tu krizu niko nije pominjao dok smo snimali film. Sedam-osam godina nakon zauzimanja tvornice su ulagali u nju, kupili pet-šest velikih, modernih CNC strojeva, zapošljavali nove kadrove, itd.
U fabrici postoje problemi razlika u platama između radnika različite stručne spreme – recimo, mlađih radnika koji su stručni za upravljanje CNC mašinama i starijih radnika koji za to nisu obučeni. Kako se oni prevazilaze?
Mladi CNC operateri su najtraženiji u metalurškoj industriji, a stari radnici nemaju to znanje, a često ni motivaciju da ga stiču pred penziju. Mladi koji u školi ili kroz praksu steknu zvanje CNC operatera mogu sa njim otići u Njemačku i tamo raditi za dvije-tri hiljade evra, a u ITAS-u ne može imati plaću veću od hiljadu evra. Paradoks je da tih hiljadu evra oni i dobiju na samom početku radnog staža, dok stariji radnici koji umeju da upravljaju klasičnim strojevima koji mogu izvesti dvije-tri operacije, sa svojih 30-40 godina radnog staža, imaju sličnu plaću. Tu nastaje problem koji, naravno, ne kači samo ITAS nego je vjerojatno prisutan svuda: mladim radnicima moraš ponuditi veću plaću ne bi li uopšte došli u firmu, a nemaš da platiš starije radnike više. Stariji radnici su tom pozicijom nezadovoljni, a mlađi nakon nekoliko godina uglavnom ipak odu van u potrazi za duplo većom plaćom.
To je problem koji sigurno nije prisutan samo na razini ITAS-a, pa ni samo u metalurškoj industriji, nego je pitanje šire ekonomije: kako zadržati populaciju na periferiji Europe.
Prekaljeni ITAS-ov sindikalac, Varga, se trudi da radnicima ukaže na drugu perspektivu, da im pokaže zašto je pozicija radnika u ITAS-u drugačija, zašto imaju više uticaja na svoju firmu nego obični uposlenici u drugim poduzećima. Ali i ta pozicija je uistinu nesigurna, kao što se u filmu vidi, jer je tokom nekoliko godina situacija u tvornici postala puno dramatičnija nego što je itko očekivao.
Naravno, neki novi model zadrugarstva, u koji se oni i ovako i onako moraju upustiti bi možda donio neku drugačiju vrijednost u očima mlađih radnika, ali uz to mora ići i edukacija radnika o tome šta znači biti zadrugar. To bi trebalo proizvesti neku novu atmosferu u tvornici.
Oni sada imaju deoničarski model, a ne zadrugarski. Zašto su se odlučili za njega?
Zato što je zadrugarstvo u zadnjih trideset godina stigmatizirano kao nepoželjan model organiziranja. To se nije dogodilo slučajno. Zakon o zadrugama, ali i o radničkom dioničarstvu je pisan iz perspektive države koja ne želi te modele. Ono što država promoviše je malo poduzetništvo, samozapošljavanje, obrtništvo, mikropoduzeća. Čak ne ni malih – mikropoduzeća su osnova današnje ekonomije u našim zemljama.
Na koji način je zakon o zadrugarstvu obeshrabrujući za udruživanje?
Zakon je u mnogim člancima nedefiniran, za zadrugarstvo nema podrške, nema državne agencije koja se njime bavi, nema nikoga ko bi educirao o zadrugarstvu. Do prije par godina zadruge su bile i jedini poslovni subjekt koji je plaćao porez na profit. To se promijenilo, ali, zamisli: hoćeš biti zadrugar i onda shvatiš da bilo što drugo da osnuješ, od udruge do dioničarskog društva, sve je bolja opcija.
U ITAS-u su postali deoničari nakon okupiranja fabrike?
Da, radnici su nakon okupacije tvornice kroz kompleksni i dugotrajan proces, preko stečaja, uspjeli osnovati novu firmu u istom prostoru i onda su 45% dionca podijelili tadašnjim radnicima u zamjenu za neisplaćene plaće koju im je dugovala stara vlasnica, a 55% dali u zalog banci za kredit ne bi li uopće mogli pokrenuti proizvodnju.
Taj paket im se u međuvremenu oslobodio?
Po istjeku kredita te dionice su se vratile u portfelj firme tako da oni sad raspolažu većinom dionica tvrtke i imaju bazu za neku buduću transformaciju.
U filmu saznajemo da stariji radnici pokušavaju da zadrže mlađe radnike i time što im objašnjavaju zašto je za njih dobro da postanu deoničari, ali i da je nejasno na koji način bi se to uopšte dalo izvesti – prenosom deonica sa starijih deoničara, otkupom… Koliko shvatam, taj problem još nije rešen, nego se ide na transformaciju u zadružni model?
Postoji nekoliko mogućih rješenja. Jedno bi bilo čisto dioničarsko društvo koje funkcionira na bazi individualnog vlasništva nad dionicama. svaki radnik može imati određeni broj dionica, koje vlastitom voljom prodajem, donira, dijeli. To je ono što ITAS već ima. Ali, pokazalo se da radnici ne znaju baš šta bi sa dionicama, pod broj jedan, a pod dva, kad odu u penziju nastaje rupa u kojoj neke dionice ako radnik umre se naslijeđuju ako ima tko naslijediti. Čitav niz problema je tu moguć: da li ih on prodaje ako ima zainteresiranih za otkup, i šta ako tako neko otkupi veći deo firme?
Drugi model bi bio zadrugarski, da se osnuje zadruga koja onda u portfelju ima sve dionice ITAS-a, ili bar većinu, a u kojoj radnici kad dolaze raditi u ITAS automatski po potpisivanju radnog ugovora postaju i zadrugari, svoj zadrugarski dio otplaćuju kroz plaću, a kada završavaju rad u ITAS-u automatski izlaze iz zadruge i firma ih obeštećuje za dio zadrugarskog dijela koji ostaje unutra.
Treći bi vjerojatno bio preko udruge malih dioničara, ali ja mislim da je to isto opasna situacija. Država je na nekoliko primjera pokazala da udruge malih dioničara ne uzima za previše bitan faktor. Sjećam se primera iz devedesetih godina kada je Todorić uspio mimo udruge malih dioničara na skupštini Unikonzuma steći vlasništvo nad tvrtkom. Regulatorne institucije prigovor udruge malih dioničara na nelegalnost održane skupštine poduzeća nikad nisu uzele u obzir, tako da je skupština proglašena važećom i na toj pljački je nastao i dobar dio bivšeg Agrokora.
Kada već govorimo o zadrugarstvu, da li bi za ITAS bilo korisno da može da pozajmljuje sredstva iz razvojne, zadružne banke kakva je trebalo biti Etička banka?
Mi smo pokušali sa Zadrugom za etičko finansiranje osnovati banku, ali država je jednostavno odbila taj prijedlog. ZEF je na dva načina pokušao osnovati banku samostalno, ali država je jednostavno to spriječila. ZEF je prvo sakupio dovoljno sredstava za osnivanje banke, aplicirao je, a država je vratila aplikaciju sa nizom korekcija. Kada su aplicirali ponovo, sa unetim korekcijama, država jednostavno nije dala odgovor. Posle toga su pokušali dokapitalizirati Tesla banku, ali je Hrvatska narodna banka ugasila Tesla banku radije nego da dopusti da ju ZEF dokapitalizira. Sada se traži treći model.
S druge strane čak je i neobično zašto država ne dopušta osnivanje Etičke banke. Možemo spekulisati da se činovnici boje, ne znaju o čemu se radi, ne žele ulaziti u nešto novo. Ili postojeće banke ne dozvoljavaju osnivanje banke koja bi se temeljila na drugačijim vrijednostima.
Kada si prethodni put davao intervju za Mašinu, 2018. godine, rekao si da je ideja kolektivnog vlasništva u Hrvatskoj slabo zastupljena. Da li se tu nešto promenilo?
Nimalo.
Takođe si insistirao na tome da je važno ostvariti neku vrstu kolektivnog vlasništva nad proizvodima kulture, uključujući film. Kako stvari stoje kada je „Tvornice radnicima“ u pitanju?
Mi smo pri kraju potpisivanja međusobnog ugovora, Solidarnog filmskog ugovora kojim dijelimo mogući profit između autora, filmskih radnika i protagonista. Naredne kalendarske godine bismo trebali dijeliti prihod koji smo ostvarili ove godine, nakon pokrivanja duga nastalog u produkciji. O tome ćemo moći puno više govoriti naredne godine, kad podvučemo crtu.
Koji ti je sledeći projekat?
Završavamo film o jednom malom sindikatu u Ljubljani sa kojim ćemo izaći najvjerovatnije sljedeće godine, a drugi projekti su u razvoju, pa ne mogu o njima puno govoriti. Ali, držim se sličnih tema.
