Ukoliko bismo tvrdili da institucije u Srbiji ništa ne rade, grdno bismo se varali. Kao odgovor na zahtev sindikata prosvetnih radnika/ca za normalne radne uslove, premijer je pripretio otkazom svakome ko ne dođe na posao. Sa druge strane, kada Zagorka Dolovac ne radi svoj posao, ona ne dobija pretnje otkazom, niti od premijera, niti od bilo koga drugog. Studenti su vrlo brzo primetili da premijer nema ingerencije da otpušta bilo kog prosvetnog radnika ili radnicu. Dakle, premijer radi neki posao, samo taj posao nije njegov.
Slične stvari se dešavaju i sa drugim domaćim institucijama. Osetili smo njihovu snagu još od prvog trenutka kada su studenti izašli na ulice, jer su vrlo brzo krenula privođenja, prisluškivanje, pretnje kako studentima, tako i njihovim porodicama, kopanje po ličnim podacima i objavljivanje istih, itd. Kulminacija ovog institucionalnog rada dovela je i do slanja batinaša na studente i gaženje studentkinja koje protestuju. Sa druge strane, kada je manja grupa ljudi pokrenula peticiju da se blokade prekinu i održi januarski ispitni rok, odjednom se pojavio i zaštitnik građana koji je brzo reagovao i pokrenuo postupak protiv studenata u blokadi.
Sve ovo su dokazi da institucije rade neki posao, u to nema sumnje. Ljudi koji su na poziciji moći u domaćim institucijama imaju pune ruke posla, pogotovo u poslednje vreme. Glavno pitanje jeste: koji je to posao?
S jedne strane tu su interesi režima da ostane na poziciji moći i da nastavi da upravlja svim državnim sektorima. S druge strane, deo javnosti, među kojima su mladi najglasniji, ne smatra da bi interesi političkih partija trebali biti nadležnost državnih i lokalnih institucija. Oni smatraju da su institucije tu da rade u službi svih građanki i građana i da se podjednako brinu o bezbednosti svih nas u skladu sa zakonima.
Ovaj sukob mišljenja može se povezati sa jednom novovekovnom filozofskom raspravom o prirodnom stanju i društvenom ugovoru. Filozofi prosvetitelji (kao što su Tomas Hobs i Žan Žak Ruso) prirodno stanje društva opisuju kao neuređenu zajednicu u kojoj vlada jedino „zakon jačeg“. U tom bezakonju onaj koji ima moć može da otima, naređuje i ponaša se u skladu sa svim svojim željama i interesima, dok slabiji nemaju nikakav mehanizam zaštite već su prinuđeni da se povinuju jačima. Ljudi su kreirali države i njene institucije sklapanjem izvesnog društvenog ugovora, objašnjava dalje Hobs u svom delu Levijatan.
To nije pravi ugovor koji svako od nas potpisuje, već je u pitanju metafora koja bi trebalo da ukazuje na sve dokumentovane akte institucija. Sava Vojinović sa Pravnog fakulteta u Beogradu, tumačeći teorije Rusoa i Hobsa navodi: „Krajnji smisao i cilj društvenog ugovora jeste samoograničenje slobode zarad zadovoljnijeg i sigurnijeg života, koji ljudima treba da obezbedi suveren kojeg oni odaberu“. I zaista, u ovako opisanom prirodnom stanju nema slobode i sigurnosti ni za koga, osim neograničene slobode onih jačih da se ponašaju isključivo u skladu sa svojim interesima. Jedino što je neograničeno svima ostalima jeste nesigurnost, nebezbednost i ugroženost.
Ovako opisan društveni ugovor u Republici Srbiji de jure postoji kroz ustav, zakone i nadležne institucije koje su tu da sve te zakone sprovode. Međutim, čini se da u praksi stvari ne funkcionišu baš u skladu sa društvenim ugovorom, tj. u skladu sa zakonima i ustavom koji jednako važi za sve. Primeri na početku teksta ukazuju na to da primena određenih akata postoji, ali oni se primenjuju po „zakonu jačeg“, tj. onda i onako kako to odgovara moćnijima.
Živimo li mi, onda, u tzv. prirodnom stanju ili u društvu uređenom društvenim ugovorom? Po definicijama novovekovnih filozofa, ne može se reći da živimo u prirodnom stanju jer postoje državne institucije i akti kojima se njihovo delovanje „uređuje“. No, ne može se reći ni da živimo u društvu uređenom društvenim ugovorom, jer zakoni važe samo onda kada „jačima“ odgovara da oni važe. Slično kao u prirodnom stanju, oni koji su na poziciji moći vode se sopstvenim željama i interesima, a oni koji su slabi ne mogu im se suprotstaviti, uprkos tome što mehanizmi zaštite postoje. Na papiru.
Ovaj pregled nedavnih događaja vodi nas u odgovor kojeg smo se najviše pribojavali: Mi živimo u najgoroj mogućoj kombinaciji prirodnog stanja i društvenog ugovora. Državne institucije, zakonski akti i Ustav postoje. Njihova primena, sa druge strane, funkcioniše po principu prirodnog stanja. Dakle, svi zakoni Republike Srbije u datom trenutku mogu biti sekundarni u odnosu na „zakon jačeg“ koji ima primat onda kada „jačem“ to odgovara, a potpuno se ignoriše onda kada im ne odgovara njegova primena.

Kraj na pomolu?
Koliko god pesimistično sve ovo zvučalo, čini se da se prirodno stanje našeg društva bliži kraju. Od samog početka studentskih blokada zahtevi su jasni i mogu se, ukoliko bismo koristili termine novovekovnih filozofa, tumačiti kao zahtev da se društveni ugovor poštuje, te da zakon jačeg prestane da bude jedini koji ima primat.
Studenti i pobunjena javnost koja se pridružila studentskim zahtevima, jedino su zatražili da institucije rade svoj posao i da time poštuju društveni ugovor. Institucije su se oglušile na ove zahteve, nastavljajući da se ponašaju po principu „jačeg“. Tada su nastupili i krajnje smešni ispadi ovog režima, kada su pozivali po nekoliko studenata na pregovore, kao neka „ferka posle škole“. I to im nije uspelo.
Studenti, zapravo, ni u jednom momentu nisu pokazali sklonost da upadnu u tu igru „ko je jači“, uporno su nastavljali da insistiraju na radu institucija. Upravo u tome leži snaga ovih protesta i upravo zato ima izgleda da će baš ovi protesti biti poslednji pod ovim režimom. Jer zakon jačeg može važiti samo dok se borimo ko je jači. Studenti ne traže da oni budu jači, studenti ne igraju po tim pravilima, već samo traže da zakon bude najjači. Zato, svi u blokade, dok institucije zaista ne krenu da rade svoj posao.