Umetnica mora biti zdrava: o radu, životu i položaju žena u sektoru kulture

U povodu slavljenja 8. marta ali i pobede Ane Konstrakte Đurić na Beoviziji, pročitajte iskustva žena, umetnica i kulturnih radnica o njihovom životu i radu, iz prve ruke.

Obeležavanje 8. marta ove godine u Srbiji biće koncentrisano na borbu za unapređenje radnih prava žena, među kojima je važno i da ne zaboravimo radna prava žena u polju umetnosti i kulture, u kojem je razumevanje „rada“ još komplikovanije, a seksizam i rodna diskriminacija ništa manje prisutni nego u drugim poljima.

U anketnom istraživanju „Rodna ravnopravnost za kulturnu raznolikost“ sprovedenom tokom 2022. godine u okviru Nezavisne kulturne scene Srbije, Centra za empirijske studije Jugoistočne Evrope, Kolektiva mladih žena FEMIX i konzorcijuma drugih umetničkih organizacija na nezavisnoj sceni uz podršku UNESCO Fonda za kulturnu raznolikost i Ministarstva kulture, a u kojem je učestvovalo više od dve stotine radnica u kulturi iz različitih delova Srbije, skoro polovina koleginica izjavila je da je nedefinisano radno vreme karakteristično za rad u umetnosti, kulturi i kreativnim industrijama imalo negativnog uticaja na njihov privatni život, brak, partnerstvo ili roditeljstvo (48%).

„Kada pohađaš srednju muzičku školu, a onda i muzičku akademiju, raspored časova je toliko zahtevan da si ti zapravo u školi od jutra do mraka, plus vežbaš kod kuće… Privatni i grupni časovi vikendom… Život te pripremi od vrlo ranog uzrasta da nećeš moći da razdvojiš svojih 8 sati rada, slobodnog vremena i sna“ – izvod iz jednog od preko 50 intervjua sprovedenih u okviru istraživanja „Žensko liderstvo u muzici“ koje sprovode FMU i FDU a finansira Fond za nauku.

Skoro svaka treća ispitanica navedene ankete „Rodna ravnopravnost za kulturnu raznolikost“ odložila je roditeljstvo zbog profesionalnih obaveza i rada u kulturi, a svaka peta ispitanica morala je da prekine porodiljsko bolovanje zbog profesionalnih obaveza.

„Problem je što ja nisam imala u stvari pravo na bolovanje, i onda sam ja vrlo rano morala da počnem ponovo kao da radim, pa smo mi tad plaćali neke dadilje. Ja sam morala da počnem da radim kada je ona imala 5 meseci… Pa onda se ja izmuzavam na poslu, nosim one flašice i to. U tom smislu mi je žao što nisam imala taj period porođaja negde miran, da sam mogla da budem posvećena samo svojim bebama, već sam sve kao trčala, pa niti spavam, nit’ sam tamo, nit’ sam kući“ – izvod iz jednog od preko 30 intervjua sa radnicama i stručnjakinjama u kulturi na domaćoj sceni sprovedenih u okviru istraživanja „Rodna ravnopravnost za kulturnu raznolikost“.

Svakoj osmoj radnici u kulturi koja je učestvovala u ovom istraživanju, porodične obaveze onemogućile su dalje obrazovanje za koje su bile zainteresovane (12%).

Istovremeno, skoro 35% koleginica koje su popunile upitnik doživele su da ih smatraju nekompetentnom ili manje kompetentnom u profesionalnom radu u sektoru kulture zato što su žene. Čak 25% profesionalki u kulturi iz našeg uzorka naišlo je na neprihvatanje, ignorisanje i neuvažavanje zato što je žena kada se našla na položaju rukovoditeljke organizacije, institucije ili projekta.

„Prosto uvek imaju stav, ako dođeš kao žena, a da si rukovodilac, posmatraju to sa omalovažavanjem. To je definitivno prisutno, da te prosto niko ne shvata ozbiljno. Bez filtera ljudi kažu bukvalno to prvo što im padne na pamet. Kada idem sa ovim svojim starijim kolegom i sad on recimo ne želi da radi neki projekat i kaže ’Ja sam ovde došao samo kao konsultant, koleginica će voditi projekat’, ljudi koji su nadležni za taj objekat i dalje se obraćaju njemu…“ (izvod iz intervjua, „Rodna ravnopravnost za kulturnu raznolikost“).

Svaka četvrta žena plaćena je manje od muških kolega za isti posao, ulogu ili funkciju, a u iskustvu svake pete je da je zasluga za zajednički posao ili autorstvo pripisano muškom kolegi ili kolegama.

 „Zvali su me kad nikog drugog nisu mogli da nađu. Ja sam navežbala za 3 dana ono što su vežbali 3 meseca. Profesor koji me dobro zna rekao mi je ‘Bravo, nije se čulo da nisu svi muškarci u bendu’, kao najveći kompliment. Ja sam nakon toga bila stalna zamena, znala sam ceo repertoar za 3 instrumenta, ali nikad nisam bila postavljena za stalno.“ (izvod iz intervjua, „Žensko liderstvo u muzici“).

„Ja stvarno imam baš primere žena koje su na najvišim pozicijama i stvarno odlično rade svoj posao, ali im je trebalo možda više da se dokazuju ili da imaju prosto osobine koje su tipično muške. Znači da se za njih kaže da su muškarače, da su nadrndane… Da prosto nisu ženstvene. Nekako ako je žena i ženstvena i kao lepa i, ne znam, blaga u komunikaciji, to se uglavnom  posmatra sa nipodaštavanjem ili kao da je manje prosto sposobna. Mislim mnogi drugi muškarci koji se ponašaju na isti takav način (nadrndani), za njih nema negativnih komentara već prosto on je šef i to je tako normalno.“ (izvod iz intervjua, „Rodna ravnopravnost za kulturnu raznolikost“).

Da u domaćem sektoru kulture postoji i diskriminacija na osnovu uzrasta, makar među ženama, potvrdilo je svojim iskustvom i 35% koleginica koje su učestvovale u anketi, a na osnovu fizičkog izgleda njih 28%. Nažalost postoje i forme diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije, u malom broju slučajeva ali prisutne su (3,4% ispitanica).

Značajan broj radnica u kulturi, umetnosti i kreativnim industrijama susreo se i sa različitim situacijama koje se svrstavaju u seksualno uznemiravanje. Od dve stotine ispitanica, čak njih 70% susrelo se sa lascivnim govorom i neprimerenim komentarima u profesionalnom radu, 25% neželjenim dodirima, 7.5% seksualnim ucenama, a 4.5% fizičkom seksualnom napastvovanju.

„Jedan od najvažnijih segmenata, koji je možda moje studiranje obeležio, to je da se profesor s kojim sam radila ponašao pre svega prema nama devojkama onako kako profesor ne bi trebalo da se ponaša u smislu i tih nekih komentara. Sada iz ove perspektive tek shvatam da je to ipak neka vrsta seksualnog uznemiravanja, ali tada prihvataš da je to normalno … I čak kada smo se nešto žalili jednoj od profesorki, ona nam je rekla ’Pa dobro, on je muško, ti si žensko, vi niste maloletne, vi ste mlade žene, njegovo je da vas napada, a vaše je da se branite’.“ (izvod iz intervjua, „Rodna ravnopravnost za kulturnu raznolikost“).

Sa druge strane, u domaćinstvu i privatnom životu radnica u kulturi u Srbiji očigledna je podela na muške i ženske poslove. U ženske poslove prema ovom istraživanju spadaju prvenstveno pranje veša, kuvanje, generalno čišćenje kuće, pranje prozora, peglanje i pranje sudova, dok u muške poslove spadaju prvenstveno pranje i popravka automobila, krečenje, popravka kućnih aparata i vodoinstalaterske popravke. Jedan broj poslova u domaćinstvu deli se manje – više ravnopravno, poput kupovine hrane, usisavanja, vaspitavanja dece i razgovora o njihovim problemima, učenje i izrada domaćih zadataka, brige o starim članovima domaćinstva i brige o kućnim ljubimcima, s tim što u slučaju svih osim poslednje grupe kućnih poslova dominantno ih obavljaju žene.

„Ne mogu reći da ikada imam slobodnog vremena. Mislim, ja slobodno vreme nazivam to vreme za rad, jer to je meni nešto što volim. Mislim, kad imam vreme to da radim to je dobro, jer obično imam obaveze oko dece. Kako balansiram? Tako što se prošle nedelje onesvestim i tako vučem se po lekarima… Al’ to je što sam ja nenormalna. Tako da, loše balansiram. Prosto oko dece uvek ima nešto. Mada ja ne mogu da kažem, meni muž stvarno pomaže, samo što on, prosto da bi naša porodica opstala u tom finansijskom smislu, on mora da bude angažovan mnogo više u smislu radnog vremena nego što to ja mogu… Bilo je apsurdno na primer da sad muž uzima bolovanje kad su deca bolesna, jer kad sračunam za njegovo bolovanje, to bude k’o cela moja plata…“ (izvod iz intervjua, „Rodna ravnopravnost za kulturnu raznolikost“).

„Muški posao je uvek bitniji. Kad su muž i žena oboje muzičari, muški dio muzičarstva je bitniji. Oni to ne kažu, ali tako se ponašaju. Ja podrazumevam da njemu trebaju probe, dok kad ja npr. imam sastanak, pita me da li može da se obavi telefonom…“ (izvod iz intervjua, „Žensko liderstvo u muzici“).

Istinski ravnopravno podeljene su obaveze vođenja dece u predškolsko ili školu, van kuće na igru ili na vanškolske aktivnosti i treninge. U slučaju poslova tradicionalno viđenih kao ‘muških’, veliki broj njih obavlja plaćeno osoblje (kod između 20, 30 ili čak 40% parova / porodica u zavisnosti od aktivnosi), dok u slučaju ‘ženskih’ poslova to nije slučaj (najviše do 10%).

U oba istraživanja čiji podaci su ovde ugrubo preneti, kao i u prethodnim istraživanjima Kolektiva mladih žena FEMIX koji se od 2010. godine bavi podrškom devojčicama i mladim ženama u kulturi, umetnosti i kreativnim industrijama i unapređenju rodne ravnopravnosti na domaćoj sceni, primetno je da koleginice često okrivljuju same sebe za svoje često loše zdravstveno stanje, nemogućnost usklađivanja porodičnog i profesionalnog života, slabe pregovaračke veštine koje dovode do dobijanja neoptimalnih naknada za rad, i slično, dok ne razmatraju u značajnoj meri odgovornost drugih aktera.

Kao što su pokazala i neka prethodna istraživanja, poput recimo „Non Paid, Under Paid and Self-Exploiting Labour as a Choice and a Necessity: Example of Women in Creative Industries“, Valerija Barada, Jaka Primorac (2014) ili „Rodni odnosi na alternativnoj muzičkoj sceni Srbije i regiona“, Tatjana Nikolić (2016) radnice u kulturi sagorevaju i/ili se suočavaju sa seksizmom i mikroagresijama, razumevajući to kao svoj izbor ili svoj nedostatak kompetencija da se bolje izbore sa zadatim okvirima rada, obaveza i očekivanja koje su pred njih predstavljene, kao žene i radnice – umetnice.

Prethodni članak

Novi Sad: aktivisti bez pouzdane informacije o odlaganju sednice Komisije za planove

Nakon Osmomartovskog marša za ženska prava dodeljena BeFem priznanja za 2021. godinu

Sledeći članak