Visoka cena evropske pasivnosti

Foto: Nemanja Jovanović / Kamerades

Tek sredinom marta su članice EU postigle kakav takav dogovor oko borbe protiv korone. Bogate države severa ne pokazuju interes za solidarne politike, međutim, upravo to im se može obiti o glavu.

Pre nešto više od trideset godina, tačnije 1988. godine – kada vera u bilo kakvu budućnost još nije bila iščilela iz duha vremena – predsedavajući Evropske komisije, Žak Delor, prognozirao je da će za deset godina „Evropska zajednica biti izvor 80% pravne regulative u vezi s privredom, a možda i poreskom i socijalnom politikom”. Isti taj, inače javnim intervencijama nesklon Delor izjavio je krajem marta da je pomanjkanje evropske solidarnosti spram pandemije koronavirusa „smrtna opasnost za Evropsku uniju”. Time se i sâm, u gestu koji otkriva ponešto o putanji protekle tri decenije, pridružio onima koji upozoravaju da žrtve koronavirusa mogu, pored ljudskih života, biti i politički projekti. Uzgred budi rečeno, u pitanju je šarolika grupa figura kao što su bivši italijanski premijer Enriko Leta, sveprisutni predsednik Vučić, odsutni Vuk Jeremić i ekonomista Branko Milanović – o tradicionalnim evroskepticima sa desnice da i ne govorimo.

Međutim, protivno Deloru, učešće evropskog zakonodavstva nikada nije dostiglo željene nivoe: prema jednoj studiji iz 2012, ono nigde nije prešlo 40% ukupne sume zakona usvojenih u nacionalnim parlamentima. Možda se time može objasniti, ili bar trezvenije sagledati, prvenstveno nacionalni refleks zemalja članica EU u suočavanju s trenutnom pandemijom, ma koliki šok on izazvao kod onih koji su očekivali jedinstven, koordinisan, suštinski nadnacionalni odgovor. Zabrana izvoza medicinske opreme, na koju su se odlučile najpre Francuska, Nemačka, Češka i Poljska; proizvoljno zatvaranje granica i posledična „zaglavljenost” državljana različitih zemalja po aerodromima i saobraćajnim čvorištima van zemlje matice, što pogoduje širenju virusa; tenzije, sukobi i neuspeli pregovori povodom eventualnih programa ekonomske pomoći zemljama članicama koje su pod najvećim udarom zaraze; blage reakcije evropskih organa na nedavno izglasanu vlast dekretom i mogućnost beskonačnog produživanja vanrednog stanja u Mađarskoj – da li je bio moguć drugačiji tok događaja?

I da i ne.

Unija problema

Dva skupa faktora uzrok su neadekvatnog evropskog odgovora: s jedne strane, političko-ekonomski problemi koji su do izražaja došli tokom krize evrozone, na šta ukazuju sukobi oko „koronaobveznica”, i sa druge postojeći evropski zdravstveni okvir i regulative za borbu protiv epidemija i pandemija.

Sporovi povodom „koronaobveznica” – zajedničkog evropskog duga za koji bi podjednako garantovale sve članice jer obveznice ne bi emitovale nacionalne države – još jednom su oživeli stereotipne predstave o rasipničkom, neodgovornom „jugu” i marljivom, štedljivom „severu”. Preciznije, fiskalni konzervativci Nemačke, Holandije, Austrije i Finske nisu hteli ni da čuju za difuziju i zajedničko preuzimanje rizika kome bi, zbog nivoa duga i slabijih ekonomskih performansi, bile izložene Italija, Portugal, Španija, Irska, Francuska i druge zemlje. Svakoga ko sad žali nad odsustvom evropske solidarnosti trebalo bi podsetiti da je njen grob iskopan već tokom krize evrozone, kada su političku i ideološku pobedu odneli Junkerova komisija i savremeni pruski junkeri. Drugim rečima, dosadašnji neartikulisani i polovični (ekonomski) odgovor evropske zajednice na pandemiju neposredna je posledica slamanja Grčke 2015. godine i tvrdog stava koji su povodom evropskih finansija zauzeli glavni evropski organi. Grob samo treba još zatrpati, a pokojnika i ne žaliti, s obzirom na to da je evropska solidarnost samo drugo ime za „tvrđavu Evropu”, čije spoljne zidine u crveno boji krv hiljada prezrenih na svetu.

No, fundamentalno nacionalna konfiguracija Evropske unije u pogledu zdravstvene politike starija je od dužničke krize, problema s monetarnom unijom i prevlasti evropskog severozapada. Na strateškom nivou, odgovornost za zdravstvenu politiku i zaštitu definitivno počiva na državama-članicama, dok EU, u skladu sa svojim osnivačkim i drugim dokumentima, može da dela jedino dopunski i pomogne članicama s problemima koji su van njihovih ingerencija.

Zgrada “Berlaymont”, Evropska komisija; Foto: etnobofin / Flickr

To se, između ostalog, najviše odnosi na „prekogranične zdravstvene pretnje”. U svrhu borbe protiv takvih opasnosti, godine 2004. uspostavljen je Evropski centar za sprečavanje i kontrolu zaraza (ECDC: European Center for Disease Prevention and Control). Zanimljivo je to što je ovo možda i najbrže formirana evropska agencija, te da je urgentnosti doprinela i epidemija SARS-a 2002/03. godine. Međutim, iako je odlukom Evropske komisije iz 2013. predviđeno (1) povećanje pripravnosti i spremnosti za borbu protiv pandemija, (2) poboljšanje procene i upravljanja zdravstvenim rizicima, (3) tešnji rad na zajedničkim nabavkama medicinske opreme i (4) jačanje mandata Komisije za zdravstvenu bezbednost, ni ECDC ni Komisija iz nekog razloga nisu vodili i ne vode evidenciju o zalihama medicinske opreme, a Komisija za zdravstvenu bezbednost prvi put se sastala tek 31. januara, dan nakon što je SZO proglasio pandemiju.

Sudeći po zaključcima sa tog sastanka, nijedna država-članica nije zatražila dodatnu podršku niti je prijavila probleme sa zalihama zaštitne opreme, a svega četiri države su procenile da bi mogle imati problema s tim ukoliko situacija eskalira. Sa druge strane, ECDC je 22. januara procenio da je rizik od širenja zaraze unutar EU „nizak”, a da je verovatnoća detekcije takvih slučajeva „umerena”. Business as usual je trajao do 28. februara, kada je Italija aktivirala Mehanizam EU za civilnu zaštitu u svrhu nabavke dodatnih maski i druge zaštitne opreme, ali su ostale članice – zanemele, jer se ispostavilo da i same kubure sa opremom. Povrh svega, goruća kriza tih dana bile su izbeglice na tursko-grčkoj granici, što sad deluje kao problem iz migrantske krize 2015. godine, a ne nešto od pre mesec dana. Skoro cela prva polovina marta bila je izgubljena u međusobnim sukobima između evropskih zvaničnika, da bi tek 17. marta bio postignut kakav-takav konsenzus oko borbe protiv koronavirusa.

Nije, prema tome, iznenađujuće pomanjkanje evropske solidarnosti ili licemerje severnih zemalja članica (italijanski i španski „scenario”, kako to vole da kažu i kod nas, bio je mustra za epidemiološke mere u drugim zemljama Evrope, čime je kupljeno dragoceno vreme). Znatno veću nevericu izaziva kratkovidost političkih elita severnih zemalja, koje kao da ne uviđaju da će ih škrtost na budžetu i evropskom dugu, ali i kašnjenje sa evropskom integracijom na zdravstvenom planu, na kraju možda koštati znatno više: neophodan uslov njihove čuvene „fiskalne odgovornosti” i povoljnijeg ekonomskog položaja jeste podvojenost evropskog tržišta i postojanje bloka zemalja koji, između ostalog, izvozi radnu snagu, a uvozi robu i kapital i predstavlja najpogodnije tržište za firme evropskog severa.

Kud plovi ne baš jedinstvena Unija?

Najbolji predznak dugoročnih političkih posledica pasivnosti centralnih evropskih tela i nepopustljivosti povodom zajedničkog duga jeste poplava vesti o tome kako Italijani „masovno” skidaju zastave EU i postavljaju zastave Kine i Rusije. Naravno, pokazalo se da nije u pitanju baš masovna pojava, ali je bez obzira na to posredi odličan barometar političkog potencijala Kine da, ako ne danas, onda sutra ili prekosutra popuni vakuum u javnom mnjenju i ispostavi se kao bolji partner od „hladne” Nemačke, Austrije ili Holandije.

Da smo danas na početku milenijuma, jezgro EU bi sebi moglo da priušti da zemlje „juga” prevodi žedne preko vode, jer ove ne bi imale alternativu – ili na briselski šalter, ili ekonomski krah, autarkija i izolacija. Posle kineskih ekonomskih uspeha u poslednjih dvadesetak godina, a naročito posle propagandne pobede kineskih vlasti u borbi s koronavirusom, nije teško zamisliti svet u kome centripetalne sile na delu u EU ne samo što cepaju Uniju i vode u neku vrstu anomije ili unutrašnjeg raslojavanja (Evropa u više brzina), već čitav jedan prsten zemalja guraju u naručje vanevropskih sila. Otud i trajna zabrinutost Evropske komisije i drugih organa povodom partnerstva s Kinom u infrastrukturnim i drugim javnim radovima i investicijama.

Objektivnost ove opasnosti po status quo u Evropi očigledna je u slabašnom pokušaju Evropske komisije da kampanjom na društvenim mrežama (!) istakne da su Francuska i Nemačka poslale više maski Italiji nego Kina. Bez obzira na činjenični status ove tvrdnje, ovakvo nadgornjavanje je izazvalo podsmeh i prezir i razotkrilo je suštinski reaktivnu i zakasnelu politiku EU. Nije problem u broju maski, već u tome ima li se – blagovremeno – sluha za potrebe sopstvenih zemalja članica. Sa druge strane, ambivalentni i nedovoljno određeni položaj evropskih zdravstvenih agencija ostavlja sasvim dovoljno prostora za prebacivanje odgovornosti između aktera na nacionalnom i evropskom nivou, čiji je jedini opipljiv proizvod sudbonosna i skupa pasivnost.

Izvor: European Comission / Facebook

Pandan evropskoj junkerskoj kratkovidosti koja ne vidi dalje od bilansa stanja jeste Trampova kritika Svetske zdravstvene organizacije i najava obustavljanja američkog finansiranja SZO zbog navodne „pristrasnosti prema Kini”. Takav postupak ne bi za posledicu imao „povoljniji tretman” SAD od strane SZO (šta god to značilo), već dalje guranje SZO ka zemljama spremnijim da odreše kesu i steknu tome srazmeran strateški uticaj. Postepeno slabljenje hegemonijskih kapaciteta zapadnih zemalja evidentno je na svakom koraku, od poteza u međunarodnoj areni pa do nemogućnosti da najbogatije zemlje na svetu, sa tržišnim uređenjem čija su nam „nesporna” preimućstva utuvljivana u glavu od 1989. naovamo, proizvedu dovoljne količine sa stanovišta tehnoloških i proizvodnih kapaciteta trivijalnih predmeta kao što su jednokratne maske i rukavice.

Iako događaji poput pandemija otvaraju prostor za promene, delom i zato što ih doživljavamo kao specifično kolektivna iskustva naspram uglavnom individualizovane, privatne egzistencije, podjednaka je šansa da se suštinski ništa ne promeni. Ukoliko se pandemija u Evropi obuzda u doglednom roku, sasvim je zamisliv scenario u kome rukovodstva nacionalnih država sebi pripisuju zasluge za to, usled vanrednih mera, proširenja ovlašćenja izvršne vlasti i socijalnog distanciranja.

U tom slučaju bi izostao pritisak da se poboljša zaštita od bolesti i zaraze nezavisno od toga gde je povučena granica jedne države u odnosu na drugu – doduše u pravcu drugačijem od trenutnog rigidnog, skoro dogmatskog pristupa vladajućeg bloka u EU – ali bi se izvesno promenila paradigma javne zdravstvene zaštite. U dugoj senci Kine, a s obzirom na jačanje konzervativnih i autoritarnih opcija u našem delu sveta i mogućnost da COVID-19 postane sezonska bolest, osamostaljivanje izvršne vlasti i pojačane mere društvene kontrole i ograničavanja kretanja mogle bi postati nova svakodnevica.

Prethodni članak

Na današnji dan ubijen je Krsto Ljubičić

Svako u svoja četiri zida tokom epidemije

Sledeći članak