Samo sedam dana nakon što je protestom pred zgradom vlade Konfederacija slobodnih sindikata iznijela zahtjev za besplatnim zdravstvom i školstvom, na istom mjestu okupilo se nešto više od hiljadu ljudi na protestu Unije sindikata prosvetnih radnika Srbije.
Prošlo je dvije godine od najdužeg štrajka radnika i radnica u prosveti, koji je završen potpisivanjem Sporazuma o rješavanju spornih pitanja. Dok predstavnici Unije naglašavaju da vlada do danas nije ispunila potpisan Sporazum, ministar prosvete Mladen Šarćević smatra da „nema razloga“ za protest.
Govornici na protestu su istakli da se dotičnim Sporazumom vlada obavezala da će u naredne tri godine prosvjetnim radnicima i radnicama isplaćivati propisane nagrade, početi sa primenom Zakona o platnim razredima i poboljšati materijalni položaj prosvetnih radnika. Naglasili su i da je Članom 7. Sporazuma iz 2015. godine definirano da će vlada nastojati da u budžetu poveća izdvajanja za obrazovanje. Takođe, resorno ministarstvo se obavezalo da će predstavnicima sindikata omogućiti uvid u realizaciju i praćenje budžeta te da će sa sindikatima raditi na planu racionalizacije i predlogu da se eventualne uštede u budžetu iskoriste za poboljšanje materijalnog položaja.
Nastojanja vlade da poveća budžetska izdvajanja za obrazovanje ostala su samo slovo na papiru. Za obrazovanje je 2014. godine izdvojeno tek 5,3% BDP-a, a 2016. taj iznos je pao na 3,35%. Ušteda koja je ovime stvorena nije iskorištena za poboljšanje materijalnog položaja radnika i radnica u obrazovanju.
Pored konkretnih financijskih problema koje školstvu zadaju vladine mere štednje, istaknut je i problem sigurnosti profesora i profesorki na radnom mjestu. Predsjednica Unije Jasna Janković podsjetila je na slučaj fizičkog napada na profesorku Tehničke škole u Mladenovcu i druge slučajeve zlostavljanja prosvjetnih radnika na koje nadležne institucije nisu odgovorile.
Ukoliko se nastavi s ignoriranjem problema u prosveti i nepoštovanjem Sporazuma, rekla je Janković, 31. marta će se obustaviti nastava i nastaviće se borba za prava radnika na ulici i drugim metodama sindikalnog otpora.
Budući da nema realnih pokazatelja da će se u skorijoj budućnosti odustati od mere štednje, niti da će se položaj radnika i radnica, kako javnog, tako i privatnog sektora, poboljšati, razloga za sindikalnu borbu će biti. Ali da bi sindikati postali ozbiljni izazivači aktuelnih centara moći, u najmanju ruku, moraju da istupe jedinstveno, kao akter koji se bori za radna prava i za kvalitetniji život svih građana.
