Trideset prvog januara je, sedam dana nakon generalnog štrajka, usledio bojkot pet najvećih trgovinskih lanaca. Akcija je dobila široku podršku, jer je percepcija skupoće hrane sveopšta. Nakon što je u sličnom bojkotu u Hrvatskoj prihod tamošnjih trgovaca bezmalo prepolovljen, udarac su uzvratili i srpski potrošači.
U objektima „Deleza“, „Lidla“, Merkatora S“, „Disa“ i „Univereksporta“ bilo je upadljivo manje kupaca. Premda zvanične podatke o prometu Poreska uprava nije objavila, bojkot je poslao važnu poruku. Za očekivati je da sledeći bojkot bude usmeren na određenog trgovca, na duži period. „Univereksport“ je, pokušavši da kontroliše štetu, dan uoči bojkota u javnost pustio dopis upućen svojim dobavljačima, kako bi se iz njega zaključilo da je gro krivice na dobavljačima.
Govori nam se da su potrošači svetinja. Studentima ekonomije utuvljuje se da je najvažniji cilj preduzeća da nude superiorne proizvode i usluge, „stvaraju vrednost“ za potrošače i održavaju konkurentnost. No od idile koju izmišljaju američki gurui menadžmenta, a preprodaju srpski profesori nema ništa. Srbija nije Dembelija. Omiljena priča trgovaca, da su za podizanje cena krivi porast troškova, „uvezena inflacija“ ili ekonomska konjunktura samo je to – priča. Da je tako, ne bi trgovina bila gotovo najprofitabilnija delatnost.
Zato bojkot trgovaca treba podržati, proširiti ga na druge kapitaliste i ustaliti kao kolektivni mehanizam ekonomske samozaštite.
Bezočne prakse
Odmah po početku rata u Ukrajini, poskupeli su ključni energenti. To je u Evropi dovelo do poskupljenja robe u čiju cenu koštanja ulaze nafta i gas. Pošto se to odnosi na gotovo svu robu, gotovo sva roba je i poskupela. Inflacija u EU se, nakon vrhunca od 11,5% u oktobru 2022, stabilizovala krajem 2023.
Da je teza o „uvezenoj inflaciji“ tačna, iz Evrope bismo „uvezli“ i njen pad, a ne samo rast. Ali nismo. Inflacija u Srbiji je padala sporije, da bi u ciljani opseg od 3±1,5% dospela skoro godinu dana kasnije. Ovaj inflatorni intermeco je uvoznicima i trgovcima širom otvorio rajska vrata.
Kroz njih su i prošli, što pokazuje čokolada Najlepše želje. Cena table od devedesetgrama je u srpskom „Maksiju“ 239 dinara, čak 72% više nego u Novosibirsku u Rusiji, udaljenom 5.000 kilometara. Ako trgovac u dalekoj Rusiji – gde je inflacija duplo viša – uspe da zaradi na ceni od 139 dinara, šta nam to govori o trgovcima u Srbiji?
Kako da se suprotstavimo? Preispitivanjem koji proizvodi i usluge su zaista važni, a bez kojih bi se i moglo. Dok je profita, prodavac coktanje ne čuje.
Naravno, ova anegdota nije dovoljna za zaključak. Niti ta što moj rođak, kada se vraća u Nemačku, sa sobom nosi „Lidlov“ katalog da se Nemci smeju cenama u Srbiji. Oni slatko, on kiselo.
Međutim, nešto više predstavlja postupak koji je Komisija za zaštitu konkurencije jesenas pokrenula protiv „Deleza“, „Merkatora S“, „Univereksporta“ i „Disa“ zbog pretpostavke o povredi konkurencije kroz restriktivni sporazum iz člana 10. Zakona o zaštiti konkurencije. Na osnovu analize ponašanja ovih firmi, koje zajedno kontrolišu preko 50% tržišta maloprodaje, utvrđeno je:
- Da je u periodu 2016-2023. došlo do znatnog rasta prihoda, bruto marži, poslovne dobiti i profitabilnosti;
- Da su od aprila do septembra 2024. godine redovne cene mleka, jogurta, ulja, brašna, šećera, jaja, kafe i banana bile slične ili identične, uz različite uslove nabavke;
- Da se vrednost potrošačke korpe, koja sadrži 45 odabranih proizvoda, tek neznatno razlikuje između ovih firmi i
- Da je od aprila 2023. do marta 2024. godine, porast cena u njihovim objektima bio skoro duplo veći od inflatornih pritisaka.
U teoriji, profit se diže povećanjem cena, snižavanjem troškova ili ulaganjem u reklamu. A u praksi trgovci pribegavaju svemu: od nasumičnih poskupljenja, upošljavanja srednjoškolaca, starijih i nedovoljno obučenih lica, rada nedeljom, angažovanja poznatih ličnosti, lažnih akcija pa do perfidnog navođenja na „štednju kupovinom“. Kao da sputavanje konkurencije nije dovoljno loše, pa nam se i smeju pravo u lice.
Kao što su protesti i blokade vratili veru u političku moć, tako će bojkot povratiti veru u ekonomsku moć. Potrošački izbor je važan, jer kupovina šalje cenovne signale širom privrede. Ako prodaja „ide“, trgovac zarađuje i naručuje još više robe od stotina svojih dobavljača; te stotine dobavljača, proizvođača i uvoznika takođe zarađuju i sprovode sopstvene nabavke.
Da im ide, ide im. Prodavnice su sve zatrpanije robom, pa se čini da sve karike u lancu zarađuju osim najslabije: potrošača.

Obuzdati tržište
A ipak, ne raste samo trgovina nego čitava ekonomija. Kurirske službe sa pikapova prelaze na kamione, istovremeno poskupljujući uslugu; oglašivači sa papirnih bilborda prelaze na LED monstrume; putničkih vozila je sve više, iako su gužve već nepodnošljive. Uveliko se, na trotoarima, sudaramo sa dostavljačima hrane.
To govori da postajemo zavisni od sve većeg broja tržišta, često svojom voljom. Šta biste, uostalom, vi radili da vam posao cveta, čak i kada poskupljujete? Poskupljivali biste i dalje. Upravo to firme rade i radiće – dok se ne suprotstavimo.
Kako? Preispitivanjem koji proizvodi su važni, a koje kupujemo iz inercije. Kada konkurencije već nema, najmanje što možemo je da proredimo kupovinu nekog artikla ili potpuno odustanemo od njega. Dok je profita, prodavac coktanje ne čuje.
Kao što su protesti i blokade pokazali našu političku moć, tako će bojkot trgovaca pokazati ekonomsku moć. Potrošački izbor je važan, što je dobro naučio „Mekdonalds“ koji je, zbog podrške genocidnom Izraelu, do sada izgubio preko sedam milijardi dolara prihoda.
Bojkot nije dobar samo iz ekonomskih već i psiholoških, društvenih i ekoloških razloga. Najpre je solidaran, jer poskupljenje najviše pogađa siromašne, koji veći deo dohotka troše na hranu. Uzbudljivo je koliko se naš manevarski prostor širi kada shvatimo koliko su neki proizvodi besmisleni, pa čak i štetni.
U evropskim zemljama, gde je vodovodska voda najbolja, najprodavanije piće ipak je flaširana voda. To je bizarno već po sebi, a naročito kada se zna da je ona glavni izvor mikroplastike i u našoj ishrani, a proizvodnja jednog litra zahteva 2.000 puta više energije od iste količine česmovače. Drugi primer su vitaminski suplementi koje, uprkos vrlo slabim dokazima o delotvornosti, uporno kupujemo.
„Marketing je glavni izvor ljudskog nezadovoljstva“, zaključak je istraživanja iz 2019. godine obavljenog na gotovo milion Evropljana iz 27 zemalja. Na osnovu podataka prikupljanih od 1980. do 2011. otkriveno je da agregatna potrošnja na reklame smanjuje zadovoljstvo životom. Konkretnije, dupliranje izdataka za oglašavanje vodi padu zadovoljstva uporedivim sa gubitkom posla. Kako je navedeno, ovo poništava pozitivno dejstvo rasta BDP-a, tamo gde ga ima.
Suština je da firme podstiču našu ranjivost da bi na njoj zaradili – zato i izmišljaju sve više varijacija na iste proizvode i usluge. Svi volimo izbor, ali iz toga ne sledi da je veći izbor bolji. Naprotiv: kumulativno dejstvo stalnog prebiranja je loše jer, sa porastom broja opcija, raste napor uložen u odabir. To povećava očekivanja od našeg izbora, što uvek smanjuje zadovoljstvo onim što odaberemo. Ovaj „paradoks izbora“ je važna smernica za preživljavanje u kapitalizmu.

Religija rasta opijum za narod
Ekonomija je pregrejana centrifuga zavisna od rasta. Da bi rasla, mora da pronalazi sve unosnije izvore profita, bez obzira na posledice. Da bi ih pronašla, mora da nas ubedi da tržište može da zadovolji sve naše potrebe: materijalne, društvene i emotivne.
Ali tržište ne može da zadovolji sve naše potrebe. Cilj mu i nije da ih zadovolji već stvori. Ta ideja nije nova, ali je valja primeniti: da bismo bili u formi, ne trebaju nam teretana i praškovi, nego kretanje i vežbanje; da bismo ojačali imunitet, ne trebaju nam vitamini ni prejedanje „superhranom“, nego dobar san i povremeni post. Da bismo se opustili, ne trebaju nam ni put na Kubu ni samopomoć, već usporavanje tempa života.
Naravno da ne možemo svi odmah da se odreknemo polovine namirnica, pređemo na bicikl ili prestanemo da plaćamo dadilju. Ali je važno prepoznati pravac. Mnogi proizvodi i usluge, na koje ekonomski rast računa, nisu nam neophodni. Kada smanjimo tražnju za njima i okrenemo se netržišnim, često i besplatnim alternativama – bićemo zdraviji i zadovoljniji. To je dobro i za našu planetu.
I ne treba poverovati da će bojkot da ugrozi poslove, „stabilnost“ ili ekonomski rast. Suština nije i ne može biti u poslovima, ako ih sve više plaćamo iscrpljenošću. Suština nije i ne može biti u stabilnosti, ako ona reprodukuje nejednakosti. A baš to se dešava, što otkriva svrhu imperativa rasta: da manjini izobilje stvara, a većini obećava. Zato je u periodu 1980-2021. godine, udeo dohodaka siromašnije polovine građana Srbije sa 22% pao na 17%.
Ekonomija nije čokoladna fontana, već materijalni proces koji uključuje ekstrakciju, proizvodnju, distribuciju, potrošnju i stvaranje otpada. Svaka etapa zahteva resurse – našu zemlju, naše vode, naš vazduh, naše umove i tela. Dok ekonomski rast ispunjava samo nečije najlepše želje, zapitajmo se za čije babe zdravlja sve te resurse arčimo.