Privatna struja uz državnu potporu

Uwe Hiksch

foto: Uwe Hiksch

Donošenjem novih zakona u oblasti energetike, naročito zakona o tržištu električne energije, vlada Srbije otvara novo poglavlje u procesima privatizacije sistema Elektroprivrede Srbije, liberalizacijom tržišta i traženjem strateškog partnera za manjinski paket akcija tog preduzeća. Posledice ovakvih privatizacija možemo sagledati na primeru susedne Bugarske gde su cene električne energije za krajnje potrošače nepodnošljivo visoke što je dovelo do masovnih socijalnih nemira.

Bugarska je vlada u januaru 2015. godine objavila kako će započeti pregovore o smanjenju cijena električne energije koju kupuje od dvije velike privatne termoelektrane – Marice Istok 1 i 3. Vlada je odlučila pokrenuti financijsku reviziju u nadi da će pronaći nepravilnosti i kršenja Zakona o javnoj nabavi što će joj omogućiti preispitivanje ugovora o privatizaciji s dvjema kompanijama. Prema ugovorima koji su na snazi, država je obavezna kupovati svu električnu energiju proizvedenu u privatnim elektranama po cijenama koje su znatno više od prosječnih cijena u Bugarskoj. Bavljenje električnom energijom može se shvatiti i kao simbolični potez, s obzirom da je posljednja vlada predvođena aktualnim premijerom Bojkom Borisovim 2013. godine morala odstupiti uslijed masovnih prosvjeda koji su za povod imali nepodnošljivo visoke cijene električne energije za krajnje potrošače.

Ti prosvjedi nisu predstavljali samo najveće bugarske socijalne nemire zbog rastućeg siromaštva i neoliberalnih politika uzastopnih vlada, nego su doveli i do zastrašujućeg fenomena novog oblika prosvjeda samospaljivanjem. Kako bismo dobili dojam o tome koliko su nepovoljni uvjeti ugovora i koliko će budući pregovori biti postavljeni na potpuno neravnopravnim temeljima dovoljno je usporediti izjave vladinih dužnosnika s reakcijama privatnih vlasnika. Iako tvrde da se nadaju reviziji ugovora i “žele niže cijene”, strane kompanije koje posjeduju većinske udjele u elektranama postavljaju ultimatume. Odbacile su presudu Državnog regulatornog povjerenstva za energiju i vodu koje je zahtijevalo da smanjenje cijena električne energije od 20% do 30% bude uključeno u buduće pregovore između države i privatnih elektrana, i državni je regulator nakon toga poništio odluku. Kako se država našla u tako nemoćnoj poziciji?

Nepovoljni dogovor s investitorima

Kompleks Marica Istok izgrađen je pedesetih godina kao ambiciozan projekt socijalističke države i još je uvijek najveći kompleks elektrana u jugoistočnoj Europi. Uključuje rudnik, tri termoelektrane, tvornicu briketa te dodatne tvornice i radionice za održavanje rudnika i elektrana. Izvorno je zamišljen kao zatvoreni krug ekstrakcije fosilnih goriva i proizvodnje električne energije, a danas proizvodi oko trećine električne energije u zemlji. Također je i glavni izvor zagađenja zraka, prije svega zbog ispuštanja sumporovog dioksida. Državna termoelektrana Marica Istok 2 najveći je izvor zagađenja zraka u Europi u 2014. godini, iako su i Brikel i Marica Istok koje su u privatnom vlasništvu vrlo visoko rangirane.

Nakon 1989. godine kompleks je rascjepkan u veći broj pojedinačnih poduzeća i većina ih je privatizirana. Prodaja dviju termoelektrana, Marice Istok 1 i 3, bila je jedan od najvećih privatizacijskih projekata i predstavljala je najveća izravna strana ulaganja u prvih 13 godina nakon pada državnog socijalizma. Privatni ulagači bile su dvije američke kompanije, AES i Entergy.[1] Prodaju je pokrenula ekstremno desna antikomunistička vlada Ivana Kostova, a zaključena je u posljednjim danima njegovog mandata, netom prije izbora koji su u označili početak raspada njegove stranke, Saveza demokratskih snaga.

Privatizacija dvaju elektrana dogovorena je kao projekt ulaganja u izgradnju Marice Istok 1 na mjestu tvornice briketa i renovaciju Marice Istok 3. Uvjeti ugovora nalagali su da će država prepustiti većinske udjele stranim kompanijama u zamjenu za njihova jamstva kako će poduzeti dogovorene poslove renovacije i izgradnje. Obveze dvaju investitora uključivale su i smanjenje emisije zagađivača zraka do 90%. Država se, sa svoje strane, obavezala kupovati električnu energiju proizvedenu u elektranama u razdoblju od 15 godina. Pregovori, koji su trajali godinama, tijekom cijelog mandata vlade Ivana Kostova, na brzinu su zaključeni 2001. godine, nekoliko dana prije no što je premijer bio prisiljen odstupiti. Njihov završetak su pratile i izjave geopolitičkoj orijentaciji Bugarske i njenoj posvećenosti privlačenju (zapadnih) izravnih stranih ulaganja.

Dugovi ugrožavaju radna mjesta

Iako ugovori trenutno nisu javno dostupni poznato je kako su cijene po kojima se država obavezala kupovati svu električnu energiju koju kompanije proizvedu dvostruko više od prosječne cijene koja se plaća ostalim elektranama i proizvođačima energije. Paradoksalno, država je obavezna plaćati, iako po nižoj cijeni, i električnu energiju koja uopće nije proizvedena, ako postrojenja ne uspiju raditi u punom kapacitetu i proizvoditi maksimalnu količinu električne energije. Nadalje, državni rudnici u Marici Istok dvama postrojenjima moraju prodavati ugljen po najnižoj cijeni u regiji, pri čemu je cijena definirana i iznosi otprilike 30 leva (15 eura) za 1,5 tonu (što je dovoljno za proizvodnju 1 MW električne energije). Za usporedbu, cijena po kojoj se proizvedena električna energija prodaje natrag državi je 120 leva (60 eura) za 1 MW.

Predstavnik sindikata Podkrepa Vladimir Todorov objašnjava da rudnik novac od privatnih postrojenja dobiva tek nakon što država plati električnu energiju. Trenutačno država duguje oko 700 milijuna leva (350 milijuna eura) obama postrojenjima, a ona pak rudniku duguju oko 160 milijuna leva (80 milijuna eura). Ovo dovodi do smanjenja produktivnosti u rudnicima jer su planirana ulaganja u novu tehnologiju blokirana zbog neplaćenih dugova privatnih poduzeća. To može dovesti do smanjenja kapaciteta rudnika i naposljetku, do gubitka posla za radnike. Rudari su gotovo svake godine u štrajku, boreći se za održavanje plaća koje su dogovorili sindikati, a političari i mediji cinično prokazuju štrajkove kao uzroke mogućih povećanja cijena električne energije.

Privilegirani položaj stranog vlasnika

Rezultat privatizacijskih ugovora za Maricu Istok 1 i 3 zapravo je državna potpora privatnim poduzećima, čime ih se stavlja u mnogo povoljniji položaj prema ostalim proizvođačima energije u zemlji, i državnim i privatnim. Ovo je suprotno tezi o koristima privatizacije, koja navodno vodi do povećanog nadmetanja, nižih cijena i bolje usluge. Objava “želje” vlade da revidira ugovore uistinu se poklapa s krajem petnaestogodišnjeg razdoblja njihove valjanosti, no još ćemo vidjeti hoće li država pregovorima uspjeti osigurati bolje uvjete. Kada su 2013. godine građani prosvjedovali jer njihovi računi za struju uključuju naknadu za “nepovratne troškove” (što je prikrivalo više cijene plaćene privatnim tvrtkama), odgovor je bio preimenovanje naknade u “socijalnu obavezu” i spajanje s naknadama za energiju iz obnovljivih i neobnovljivih izvora.

U ovoj situaciji apsolutne zapletenosti i ovisnosti države, negativnosti temeljite privatizacije u Bugarskoj postaje sve teže prevladati, a krivnja se svaljuje ili na poduzeća u državnom vlasništvu ili na radnike. Uoči eventualnog potpisivanja sporazuma o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu (TTIP), države imaju sve manje i manje moći u pregovorima s transnacionalnim kompanijama, što znači da će nas rezultati nepovoljnih privatizacijskih ugovora još dugo pratiti.

S engleskog prevela Lahorka Nikolovski

Izvor: Bilten.org

1Entergy je kasnije prodao svoje udjele talijanskom ENEL-u koji ih je pak prodao američkom Contour Globalu.
Print

Preporučujemo

DONIRAJTE

Share On Facebook
Share On Twitter
Contact us