Antonela Stjepčević: Namjera nam je mijenjati politike raspolaganja prostorom

Protest na Ponti Seljanova; izvor Bokobran / Facebook

Protest na Ponti Seljanova; izvor Bokobran / Facebook

Problemi urbanog razvoja u Crnoj Gori, a naročito u Bokokotorskom zalivu, se u poslednjih nekoliko meseci radikalizuju. Zakonodavni okvir na više nivoa izmenjen je u korist apartmanizacije i investitorskog urbanizma. Ugroženost kulturnog ambijenta i prirodne baštine UNESCO-vog Kotorsko-risanskog basena, i ostatka Boke, koji predstavlja tampon zonu zaštićenog područja izuzetnih univerzalnih vrednosti, poslednjih godina je predmet sve oštrijih kritika Komiteta za svetsku baštinu i ICOMOS-a. I pored činjenice da je vlada Crne Gore definisala Akcioni plan za ispunjenje zahteva Komiteta UNESCO, situacija na terenu pokrenula je meštane Boke da se udruže i ispolje otpor privatizaciji javnih površina i uništavanju prirodnog i kulturnog nasleđa. Neformalna građanska inicijativa Bokobran, koja ovih dana beleži godišnjicu postojanja, tokom proteklih nedelja je skrenula pažnju javnosti na problematične prakse i putem dva protesta. O motivima za organizovanje i daljim planovima razgovarali smo sa predstavnicom Bokobrana, Antonelom Stjepčević.

Šta je bio neposredni povod za nastanak Bokobrana?

Okupili smo se inicijalno povodom devastacije rta Ograda na samom ulazu u Bokokotorski zaliv, u uvali Mirište. Naime, rt je devastiran gradnjom, koja je mnogo većih gabarita nego što, i sama po sebi pogubna, Državna studija lokacije Sektor 34 nalaže. Dva betonska kazamata sada dominiraju rtom, a i stijene su privatizovane, betonirane. Kada je moja fotografija lokacije preko kolege Miljana Vujoševića došla do arheologa Miloša Petričevića, shvatili smo da svi skupa želimo nešto preduzeti, kako bi ovaj lokalitet, koji uključuje gradinu iz bronzanog doba, bio spasen.

Bokobran je u međuvremenu izrastao u platformu za saradnju, prije svega stručnjaka, a onda i nevladinih organizacija, pojedinaca, predstavnika institucija, pa i političkih partija, u krajnjoj liniji svih dobronamjernika koji imaju što dati. Pokušavamo zaustaviti bezumlje koje je na snazi u Crnoj Gori kada je u pitanju upravljanje i raspolaganje prostorom. To činimo podržavajući kompetentne stručnjake, ali i naporima u cilju podizanja građanske svijesti o tome koliko je planiranje i raspolaganje prostorom ozbiljna djelatnost, u kojoj se posljedice pogrešnih odluka čitaju na kratki, srednji i dugi rok.

Šta je trenutno najveći problem?

Ako pitate koje je trenutno najveće ludilo koje se sprovodi u Boki Kotorskoj, to je činjenica da je tvrđava Mamula na ostrvu Lastavica, tokom Drugog svjetskog rata koncentracioni logor gdje je stradao veliki broj Bokelja i rodoljuba iz drugih krajeva Jugoslavije, trenutno u procesu transformacije u butik-hotel, koji će imati jednu oglednu sobu da vidimo kako je to tu nekad izgledalo. Mislim da je to sažetak svih naših nebuloza, i pokazatelj toga gdje smo mi kao društvo.

Primjera kao da je bezbroj. Uprkos našem protestu, u Dobroti je nedavno prirodna kamenita i šljunkovita obala zatrpana pijeskom i privatizovana. Time je, dakle, istovremeno nepovratno narušen ekosistem i tradicionalne prakse korišćenja obale.

Najveći problem je svakako u važećoj i legislativi u pripremi, kao i onome što stoji u planovima. Problem je u centralizovanom sistemu, gdje odluke donose neuki ili prodani. Ili ucijenjeni. To govorim na osnovu njihovih činjenja, jer se ono što su posljedice u prostoru može nazvati anticivilizacijskim procesima, kako ih je sažeto opisao budvanski arhitekt Slobodan Bobo Mitrović, član Društva prijatelja bokeške baštine.

Najsvežiji je primjer Ponte Seljanovo. U pitanju je najveće javno kupalište u gradu Tivtu. Prijeti mu komercijalizacija, ali i ozbiljne prostorne intervencije, poput izgradnje betonskih ponti. Njih će pod morem povezivati, kako ne bi dolazilo do ispiranja peska koji je u planu da bude nasut u cilju proširenja plaže. Kako tvrde stručnjaci iz Instituta za biologiju mora, proširenje ponte peskom i betonom onemogućiće opstanak čak sedam zaštićenih životinjskih vrsta na ovoj lokaciji, uključujući i izuzetno retkog morskog konjića.

Kada su takvi procesi uzeli maha?

Neplanska i nekontrolisana gradnja je krenula prije dvadesetak godina. Ono što je novi momenat, međutim, je da se većina aktuelnih devastacija ambijenta sprovodi po zakonu. Tu su ključni državne studije lokacije i Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata, a u procesu donošenja je i Prostorni plan posebne namjene za obalno područje, u čijem nacrtu su zaboravljene lokacije za 70 godina stare jedriličarske klubove. Sve uz more je turistička zona, a građani su ovakvim prostornim politikama učinjeni građanima drugog reda u vlastitoj zemlji.

Državne studije lokacije, kojima je data snaga zakona, su, za početak, neustavne budući da ih je donio izvršni organ, Vlada, odnosno Ministarstvo održivog razvoja i turizma, koje je za ove poslove angažovalo Republički zavod za urbanizam i projektovanje. Najbolji primjer o kakvim je studijama riječ je da za potrebe izrade one za sami ulaz u Boku Kotorsku, Sektor 34, nije rađena ulazna studija arheološkog nasljeđa. Tako je potpuno zanemarena gradina Straišće o kojoj smo govorili, ali i ko zna kakve sve vrijednosti koje ćemo prekopati bagerima. Arheološka mapa Crne Gore je daleko od stanja na terenu. A gdje je arhitektura 20. vijeka, eto baš Begovićev hotel Mimoza je nestao pod bagerima našeg razvoja.

Najsvežiji problem je donošenje Plana posebne namjene za obalno područje. Javna rasprava o ovom planu, sprovođena ispotiha, završena je nedavno. Kako saznajemo, na plan je uloženo 1600 primjedbi. Kako je i MANS objavio, detaljni planovi koji su rađeni za potrebe investitora prepoznati su kao stečene obaveze iako po zakonu predstavljaju dokumente nižeg reda u odnosu na PPNOP. Ostrva i druge atraktivne lokacije prepušteni su investitorima. Neverovatno je da u planu nema lokacija za jedrenje, ali je zato predviđeno čak 15 golf terena.

Svo ovo bezumlje je posebno betonirano činjenicom da je prošle godine u septembru stupio na snagu pomenuti Zakon o planiranju i izgradnji objekata koji je antidemokratski, antievropski, i u suprotnosti sa ustavnim odredbama. Ovaj zakon uvodi instituciju Državnog arhitekte i dalje centralizuje sve odluke, oduzimajući ingerencije lokalnim samoupravama u upravljanju vlastitim prostorom.

On samo dalje otvara vrata tome da Crna Gora izvozi vlastitu teritoriju dajući je u dugoročni zakup. Ne daje je investitorima, iako ih tako nazivaju. Mahom su to bjelosvjetski špekulanti koji ovdje dolaze prati svoj novac uz pomoć moćnika koji vode ovu državu gotovo trideset godina.

Kako to da se građani nisu ranije pobunili?

Mi imamo centar za održivi prostorni razvoj Expeditio iz Kotora, imamo Kulturno-zavičajno udruženje Napredak iz Tivta, imamo Društvo prijatelja bokeške baštine, imamo Vesnu Mačić, marinskog ekologa sa Instituta za biologiju mora, koja je možda najglasniji i najodgovorniji profesionalac u Crnoj Gori, ako govorimo o zaštiti životne sredine.

Međutim, nemamo kritičnu masu. Kao jedan od osnovnih ciljeva postavljamo osvješćivanje građana i podsjećanje na činjenicu da su svoj legimitet samo povjerili nekim ljudima: ako oni rade na štetu generacija koje dolaze, imamo pravo i da ga povučemo.

Mi menjamo reljef. Mi nemamo apsolutno ni osjećaja ni poštovanja prema onome što smo naslijedili, prije svega kad je u pitanju prirodna baština, a onda i kulturna, koja se vjekovima u slojevima ugrađivala u ovaj fantastičan ambijent. Ovo je baština čovječanstva – vaša je koliko i naša – ali mi smo dužni da je čuvamo i sačuvamo.

Protest u Dobroti; Izvor: Bokobran / Facebook

Protest u Dobroti; Izvor: Bokobran / Facebook

Kakav je odziv građana u inicijativama koje pokreće Bokobran?

Ono gdje smo se mi kroz Bokobran uspjeli utješiti je upravo to da ljudima ovako nešto treba, da sve veći broj ljudi reaguje i nudi se da pomogne. U slučaju Ponte Seljanova, možemo se pohvaliti za crnogorske prilike impozantnim brojem učesnika. Bilo nas je preko 250. Nakon protesta mnogi učesnici su ponudili konkretnu pomoć u našim aktivnostima i nastojanjima. Građani i dalje imaju volje da se aktiviraju za zajedničko dobro. To ohrabruje.

Sa kim se sada povezujete?

Stupili smo u kontakt sa srodnim organizacijama iz Mostara i Ohrida, nadamo se pomoći iskusnijih kolega, kao i umrežavanju na regionalnom nivou, kako bismo mogli poslati snažniji apel protiv ovakvih politika upravljanja prostorom, problematičnih u cijelom regionu. Ipak, mislim da je Crna Gora u tom smislu u ovom momentu apsolutni šampion, kojega treba zaustaviti prije nego zaigrano odleti u propast. Stoga je za nas mnogo značajnija saradnja sa lokalnim NVO, građanima, stručnjacima. Želimo se ponuditi kao servis kako bismo udruženim snagama napravili razliku. Hitna akcija je neophodna.

Nismo samo mi u Boki Kotorskoj, građani širom zemlje ne vjeruju čemu svjedoče. Jer, ovo što se dešava sa područjem Kotora, nažalost, nije ekskluziva, vrijednosti pejzaža cijele Crne Gore, pa i velikog dijela Mediterana su ugrožene pod pritiskom kapitala.

Kod nas je i to otišlo malo dalje i dublje. Naš je tada premijer, danas predsjednik, a sutra guru valjda, jednom čak objasnio, odgovarajući na novinarsko pitanje otkud tu marina, kad je nema u master planu, da planovi nisu mrtvo slovo na papiru i da će se prilagođavati namjerama i željama investitora. Eto, takvo planiranje i upravljanje prostorom mi živimo.

Da li se u Boki ljudi ranije nisu bunili jer su bili loše informisani, jer ih je teško organizovati, ili su se nadali da će imati materijalnog interesa od razvoja?

Mi imamo neumorne borce za očuvanje vrijednosti prostora, pri čemu prije svih mislim na stručnjake u nekoliko NVO, kao što je Expedito iz Kotora.

Ali, imamo i jedan momenat koji dijeli Mediteran cijeli, i koji dijeli jug. Mi smo strašno uljuljkani u ove klimatske prilike i po prirodi stvari inertni. Jako je veliki broj svjesnih ljudi u Boki Kotorskoj koji će kada budu čitali ovaj naš razgovor potpuno naći sebe u onome što sam iznijela. Međutim, oni bi to nekako da rješavaju iza škura. Sada nije momenat za bokeške mudrine, za salonsko zgražavanje u krugu istomišljenika. Mislim da je stanje u prostoru toliko haotično, da nalaže hitnu i snažnu akciju.

Centralizacija planiranja u Crnoj Gori i činjenica da imamo zarobljene institucije sistema, korupciju na svakom nivou, svakako obeshrabruju. Zato često dobijamo komentare da rasipamo energiju. Pitaju: „Zašto se ne koncentrišete na svoje male živote, kad se ništa ne može učiniti?“ Može, ako smo u pravu i ako imamo pravo da reagujemo. A imamo i pravo i obavezu.

Da li je uopšte moguće odvojiti svoj mali život od politike, kada ona tako nasrtljivo u njega zalazi? I šta su vaši lični interesi? Da li vas optužuju za to da „radite za nekoga“ ?

Zamjeraju nam da djelujemo politički. Mi svakako djelujemo politički jer nam je namjera mijenjati politike raspolaganja prostorom. Ne možeš se baviti prostorom u Crnoj Gori danas i reći da to ne radiš politički – to je par excellence političko pitanje. Ne djelujemo u interesu bilo čije politike, ali isto tako i ne prezamo da pohvalimo bilo kojeg političara ili organizaciju koja djeluje po našem uvjerenju u interesu ovoga za šta se zalažemo.

Print

Preporučujemo