Medijski eksperiment u Srbiji

Sourcefabric

foto: Sourcefabric

Nedavnim usvajanjem seta medijskih zakona, Srbija je postala eksperimentalni poligon na kojem će Evropa posmatrati posledice omogućavanja telekomunikacijskim kompanijama da postanu proizvođači medijskog sadržaja. Ovakav smer razvoja će doneti negativne posledice po i onako samo proklamovane ciljeve služenja javnom interesu a ujedno ojačati poslovne interese privatnog kapitala.

Nedavno otkriće Media Observatoryja o tome kako su ljetos prekrojeni medijski zakoni omogućili narušavanje medijskog pluralizma u Srbiji neugodno je iznenadilo zainteresiranu javnost. Neugodan element sadržan je u informaciji da je ovome kumovala vlada Srbije, a prema naputku Opće uprave za proširenje jedinice za odnose sa Srbijom pri Europskoj komisiji. Prema tom naputku, u augustu ove godine, Srbija je donijela Zakon o elektronskim medijima, te Zakon o javnom informisanju i medijima kojima je telekomunikacijskim operaterima omogućila proizvodnju vlastitog medijskog sadržaja.

Ta je promjena zakona omogućila pokretanje regionalne kablovske televizije N1 sa sjedištem u Beogradu i produkcijskim centrima u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu u oktobru ove godine. Televizija N1 balkanski je partner američkog CNN-a[1] , a njezin balkanski vlasnik je United Group “najveći telekom operater u regiji koji djeluje u dvama glavnim poslovnim područjima: telekomunikacijskim platformama i medijima (sadržajem i oglašavanjem)”. United Group nastao je 2007. godine spajanjem najveće srpske teleoperaterske kompanije SBB-a sa slovenskim i bosanskim Telemahom koji su najveći operatori digitalne i analogne kablovske televizije i širokopojasnog interneta u Sloveniji i BiH a ujedno su i operatori fiksne telefonije.[2]

Srbija kao poligon

Promjenom zakona dopušteno je telekomunikacijskim kompanijama da istovremeno budu distributeri i proizvođači medijskog sadržaja, što ih u odnosu na ostale proizvođače medijskog sadržaja stavlja u povlašten položaj. Kao što vlasnik kioska koji je ujedno i novinski nakladnik može na kiosku istaknuti svoje novine, a novine drugih nakladnika držati ispod pulta, tako i telekomunikacijske kompanije mogu zagušivati ili usporavati internetski promet konkurentskih proizvođača medijskih sadržaja. Ovakvim je zakonskim promjenama povećana opasnost od narušavanja načela neutralnosti mreže, tzv. net neutrality, a Srbija je ovime postala eksperimentalni poligon na kojem će Europa promatrati posljedice omogućavanja telekomunikacijskim kompanijama da postanu proizvođači medijskog sadržaja.

Broadband tehnologija znatno se razlikuje od tehnologije terestrijalne televizije u kojoj postoje frekvencije rezervirane za pojedine kanale ostvarene na temelju dodijeljene koncesije. Svatko tko posjeduje televizor odlučuje o tome koji će program gledati i svi su mu programi jednako dostupni. S broadband tehnologijom stvari stoje nešto drugačije. Promet podataka ovisi o kapacitetu nekog kabla. Kablovi su dimenzionirani tako da većinu vremena većina podataka može proći, no, u trenucima zagušenja, vlasnik kabla mora neke podatke zaustaviti, da bi neki drugi prošli. To se zove upravljanje prometom, odnosno traffic management i to je jedan od ključnih problema u raspravama o medijskim politika unutar Europske unije. ISP provajderi – telekomunikacijske kompanije – služe se nepoštenim metodama upravljanja prometom kao što su namjerno usporavanje brzine interneta, zabrana pristupa pojedinim aplikacijama (za igre, stream, e-mailove ili slanje instant tekstualnih poruka). Europska komisija provela je istragu o tome kako upravljanje prometom guši otvorenost interneta i došla do zaključaka da provajderi koriste upravljanje prometom kako bi ugušili konkurenciju, no također dolazi do pada kvalitete ponude sadržaja, a radi blokiranja određenih aplikacija ujedno se smanjuje i broj inovacija.

Konflikt dvaju principa

Europska komisija pomogla je američkim lobistima da u Srbiji proguraju odredbe zakona koje narušavaju načelo neutralnosti mreže kakve vrlo vjerojatno ne bi mogle proći u članicama Europske unije. No, osim neutralnosti mreže ovdje je na djelu još jedan, nešto stariji sukob, onaj koji leži u temelju kapitalističkih demokracija: između javnog interesa za točnim i pravovremenim informiranjem na kojem javnost temelji donošenje relevantnih političkih i društvenih odluka i principa slobodnog tržišnog poslovanja.

Koliko su mediji ukupno promatrano uspješni u ispunjavanju funkcije javnog interesa, obično se mjeri tzv. medijskim pluralizmom koji se odnosi na raznolikost medija po broju, vrsti i sadržaju. Važnost medija leži u njihovoj ulozi posrednika između aktera na pozicijama moći i šire javnosti. Mediji nadgledaju razne društveno, politički i ekonomski bitne procese te o njima izvještavaju na specifičan način, već prema interesu pojedinog medija. Ova društvena funkcija medija je uvijek u latentnom sukobu sa slobodnim tržišnim poslovanjem, a to postaje sve problematičnije daljnjim odmicanjem procesa koncentracije koji se događa, kako piše američki mediolog Robert W. McChesney u knjizi “Bogati mediji, siromašna demokracija”: “kad jedna kompanija nastoji kontrolirati što je moguće više proizvoda u svome specifičnom području. Krajnja forma horizontalne integracije je, prema tome, monopol. Horizontalna integracija kompanijama donosi dvije velike koristi. Prvo, kompanije osvajaju sve veći udio tržišta, što im omogućava niže režijske troškove a veću pregovaračku moć u odnosu s partnerima”.

Koncentracija vlasništva nad medijima logikom okupljanja svega u komercijalnu mrežu pojednostavljuje proces maksimizacije profita. I medijsko tržište balkanskih zemalja teži oligopolizaciji. Procesu okrupnjivanja većeg broja različitih medija u rukama sve manjeg broja kompanija svjedočimo i posljednjim primjerom kad je izdavač srpskog Kurira, koji izdaje i magazine poput Cosmopolitana, Men’s Health, Elle, Lise, itd. preuzeo 75% temeljnog kapitala tvrtke Adria Medija Zagreb (AMZ)[3] , izdavača hrvatskog Storyja.

Vertikalna koncentracija

No, osim okrupnjivanja sve većeg broja medija u rukama sve manjeg broja vlasnika, događa se i proces tzv. vertikalne koncentracije u kojem medijske kompanije ne proizvode samo medijski sadržaj već postaju i vlasnicima distribucijskih kanala, ili obratno, u kojem vlasnici distribucijskih kanala ujedno postaju i vlasnici kompanija zaduženih za proizvodnju medijskog sadržaja. Vlasništvo nad proizvedenim sadržajem i distribucijom osigurava im potpunu kontrolu nad vlastitim proizvodom i maksimizaciju profita od tog proizvoda.

Tako su npr. zakoni Sjedinjenih Američkih Država godinama zabranjivali filmskim studijima da ujedno budu vlasnici kina i televizijskih kuća. Istovremeno ni televizijskim kućama nije bilo dozvoljena proizvodnja vlastitih zabavnih programa. Razlog za ovu zabranu bilo je razumijevanje da bi vertikalna integracija onemogućila tržišni proboj novih kompanija. Posljednjih 20-ak godina ova su ograničenja ukinuta, većina od 50 vodećih kablovskih američkih televizijskih kanala u potpunosti je ili dijelom u vlasništvu 6 konglomerata: Time Warner, Disney, Viacom, Seagram, News Corporation ili Sony. Slično je i sa novinama i kinodvoranama (malih neovisnih vlasnika kinodvorana u SAD-u gotovo uopće nema). Koncentracija, vertikalna i horizontalna, ishod su dinamike konkurencije na kapitalističkim tržištima. Koncentracija nije garancija profitabilnost, ali olakšava put prema ostvarivanju profita. Implikacije koncentracije i konglomeracije za medijski sadržaj su u velikoj mjeri negativne, smatra McChesney, jer je medijski proizvod sve tjesnije povezan s potrebama i interesima šačice velikih i moćnih korporacija.

Američka budućnost

Europske prakse nešto su drugačije od američkih, a razlika se pogotovo vidi u primjerima bivših jugoslavenskih zemalja koje su donedavno imale veliki broj javno financiranih medija. U hrvatskom zakonu o elektroničkim medijima nekoliko je članaka posvećeno ograničenju koncentracije, a zabranu vlasništva nad distribucijskim kanalima i proizvodnjom sadržaja imaju još Slovenija i Makedonija. Srbija, Crna Gora, te Bosna i Hercegovina nemaju ugrađene zabrane distributerima da ujedno budu i vlasnici nekog medija.

Zaključno, ključni problem s novim srpskim zakonima o medijima ne leži u činjenici da je bivši direktor američke sigurnosne agencije CIA, a danas predsjednik globalnog investicijskog fonda KKR, lobirao u Bruxellesu za ovakve srpske zakone kako bi omogućio nastanak “balkanskog CNN-a”, nego u tome što su novi medijski zakoni u Srbiji omogućili da moćni lokalni i globalni distributeri počnu diktirati uredničke politike medija, što su olakšali proces oligopolizacije medija koja narušava pluralizam medija što pak narušava kvalitetu medijskog sadržaja, a to u konačnici otežava ispunjavanje javne funkcije medija koja je javnosti ključna za donošenje informiranih i relevantnih političkih i društvenih odluka.

Izvor: Bilten.org

1 N1 ima sklopljen ugovor o suradnji s tvrtkom Turner Broadcasting System Europe Limited, koja je vlasnik programaCNN International.
2 Od travnja ove godine United Group je u većinskom vlasništvu KKR-a, velikog globalnog investicijskog fonda sa sjedištem u New Yorku. KKR diljem svijeta upravlja imovinom u vrijednosti od 94,3 milijarde američkih dolara. Drugi relevantan investitor i suvlasnik N1 je Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD). Daljnje širenje United Group planira u području oglašavanja za što imaju posebnu firmu United Media u čijem su vlasništvu razni kanali kablovske televizije za sport, filmove i dječji program i agenciju Cas Media koja se bavi prodajom reklamnog prostora.
3 Preostalih 25 posto AMZ-a zadržala je i dalje austrijska Styria u čijem su sastavu Večernji list i 24 sata. Dosadašnji većinski vlasnici Storyja u Hrvatskoj bile su finska kompanija Sanoma Media Russia & CEE i njemačka korporacija Gruner&Jahr koje povlače se iz Hrvatske zbog “nove poslovne strategije i fokusiranja na tržišta na kojima su 100-postotni vlasnici kompanija”.
Print

Preporučujemo