
Na drugom izdanju festivala savremenog eksperimentalnog filma REZ pod nazivom Rez na Berlin u organizaciji Teorije koja hoda, u Beogradu je gostovala Mince Tumešajt (Minze Tummescheit), članica umetničke grupe Cinéma Copains iz Berlina, koja je tom prilikom predstavila nekoliko svojih filmova, uključujući i dokumentarni serijal Radovi u toku (In Arbeit), svojevrstan lanac intervjua kao filmsko istraživanje realnosti. U procesu komunikacije sámo istraživanje postaje predmet serijala, dok se svaki pojedinačni filmski segmet koncentriše oko pitanja mogućnosti kolektivne akcije i njenih ograničenja. Kroz devet različitih susreta i intervjua, ovaj berlinski kolektiv bavi se izabranim kolektivnim praksama koje nastaju u sasvim različitim društvenim situacijama i realnostima u nekoliko evropskih zemalja, od sicilijanskih agrikulturnih zadruga i njihove borbe protiv sprege krupnih zemljoposednika, države i mafije, do borbe za javni prostor u Hamburgu.
S Mince smo razgovarali o prva dva dela serijala, L’Abominable, Pariz i Coordination des Intermittents et Précaires. Dok se prvi film bavi istraživanjem problema organizacije jedne filmske laboratorije, kao i rada koji bi omogućio veću autonomiju u procesu proizvodnje, drugi govori o iskustvu zajedničkog političkog delovanja koje se u određenom trenutku transformiše u otvorenu strukturu koja se bavi problemom sve prekarnijih uslova rada i zapošljavanja, organizacijom slobodnog univerziteta, itd.
Kako ste došli na ideju za video serijal pod nazivom Radovi u toku?
Nakon rada na dokumentarnom filmu Pijaca Evropa, koji se bavi ženama iz bivšeg Sovjetskog Saveza koje zarađuju za život kao chelnoki (preprodavci), nastavili smo istraživanje o društvenoj transformaciji iz socijalizma u kapitalizam u istočnoevropskim zemljama. Prvo što su ljudi u Istočnoj Nemačkoj u toj transformaciji izgubili jeste posao. U trenutku kada je istočnonemačka marka promenjena u zapadnonemačku marku, istočnonemačka industrija nije mogla više da se takmiči s globalnim tržištem, niti je iko od njihovih trgovinskih partnera iz Comecona hteo da kupi njihovu robu za čvrstu valutu. Čitava industrija prvo je bila privatizovana, a zatim zatvorena od Treuhanda (agencija za privatizaciju koju je osnovala vlada Zapadne Nemačke). U nesigurnim vremenima, za mnoge je gubitak radnog mesta najveća tragedija. U socijalističim društvima ‒ kao i u kapitalističkim zemljama ali s drugačijim etosom ‒ najamni rad bio je u centru svačijeg života, sve je bilo organizovano oko zaposlenja. Tako da smo mi svoje istraživanje i počeli pitajući se šta je rad danas i šta on za nas znači.
Gledajući prvi deo serijala (L’Abominable, Pariz) stičemo utisak da se, dok intervjuišete ljude i diskutujete s onima koji vode tu filmsku laboratoriju, neprestano vraćate na svoje sopstveno radno iskustvo. Šta za vas znači mogućnost da kontrolišete čitav proces proizvodnje tokom rada na filmu?
Pre svega, moram da kažem da smo bili potpuno fascinirani, kada smo prvi put došli u njihovu laboratoriju, koliko su bili otvoreni da podele svoje znanje sa svakim ko bi im se pridružio i postao član. To što želiš da kontrolišeš svaki delić proizvodnje ne znači da ne želiš da sarađuješ s drugim ljudima. Ne radi se o tome, već o uživanju u radnom procesu kao celini. Za mene je to centralno pitanje ‒ s kim radim i na koji način. A tamo smo zaista zatekli prijatnu atmosferu. Ukoliko pohađaš filmsku ili umetničku školu, najčešće bi imao samo deo procesa u rukama, i najčešće ti negativi ne bi ni izašli iz laboratorije. Dakle ovo nam je bio prvi put da se susretnemo s takvom metodologijom rada. Dok sam pohađala studije, nije bilo priče niti ideje da bilo koji deo ovog procesa radiš samostalno. S mnogim stvarima nije moglo da se eksperimentiše i mnoge stvari nisu mogle da se urade, jer ručno razvijanje nije dolazilo u obzir.
Zato sam bila baš srećna što sam mogla da radim šta god hoću sa svojim negativima. Ne radi se toliko o savršenosti negativa, jer je to isto standard koji industrija nameće. Industrija analognog filma razvijena je do savršenstva, to je neverovatno. U momentu kad se počelo s digitalizacijom, slike koje su iz toga nastajale bile su, u stvari, prilično loše, a danas je industrija dosegla skoro sablasno savršenstvo, koje definiše estetiku pokretnih slika. Vodeći holivudski studiji diktiraju međunarodne standarde. A ljudi se navikavaju na njih i njihovu estetiku. Ali za nas kao filmske stvaraoce ključno pitanje je kakve filmske slike želimo da proizvodimo i na koji način; drugim rečima, kako želimo da radimo.

U drugom delu serijala prikazujete načine na koji se jedan kolektiv, to jest društveni pokret, bavi pitanjima organizacije i reprezentacije. Kako ste se odlučili da istražujete i intervjuišete baš ovaj specifičan društveni pokret pod nazivom Koordinacija povremenih i prekarnih radnika Francuske?
Čula sam za njih preko prijatelja koji je bio blizak pokretu, i pomislili smo kako bi bili zanimljivi za serijal. Pa smo ih kontaktirali. Za mene je ključni trenutak pokreta kada se on otvorio za sve prekarne radnike. Mislim da je jedinstveno to što su rekli: „U redu, nije reč samo o nama, nije reč o privilegijama za filmske i pozorišne stvaraoce, već o tome kako se danas rad u generalnom smislu promenio. Tako da ne treba to da bude o nama, već o svim prekarnim radnicima i radnicama“. Uopšte nije lako okupiti ljude i organizovati tako nešto. Danas su oni i dalje u konfliktu oko osiguranja za nezaposlene, tj. za privremene, tako da i dalje ostaje ključno pitanje ‒ kako se naša društva nose s pitanjem prekarnog rada, koji je ključan u uvećavanju profita. Njihov pristup nije bio: „O, lako ćemo, sve je dobro funkcionisalo“. Oni nisu pobedili, ali uspeli su da artikulišu šta hoće i pokušali su da idu tako daleko ‒ a mislim da to jeste prilično daleko ‒ i da kažu „da, uključujemo sve“.
Kada smo to shvatili, pomislili smo da želimo da se o tome priča. Mislim da je važno što su proizveli toliko razmišljanja i diskusija, kako bi razumeli kako i u kojim uslovima rade, i šta bi trebalo da zahtevaju. Na teorijskom nivou uradili su mnogo, i to je važno za sve nas. To što je pokret bio tako snažan sigurno ima veze sa specifičnim osiguranjem za nezaposlene filmske i pozorišne radnike i radnice. Francuska je od šezdesetih godina imala zvanično osiguranje za nezaposlene filmske i pozorišne radnike, koje je obezbeđivalo minimalni dohodak i kontinuirano pokrivanje socijalnog osiguranja, kako tehničarima tako i umetnicima koji rade povremeno. To osiguranje je tradicionalno omogućavalo da oni koriste „vreme između“ za promišljanje i istraživanje, ili za realizovanje nezavisnih projekata koji nemaju adekvatan budžet. I zapravo je taj aranžman u velikoj meri zaslužan za razvoj francuske filmske i pozorišne nezavisne scene. U stvari, rad se svugde menja, tako da je za sva društva bitno i inspirativno šta su oni postigli; razmišljam i kako su inventivni i kreativni bili u svojim akcijama. Mogu reći da bi u kontekstu Nemačke to bilo nečuveno, na primer ‒ prekinuti živi televizijski program, upasti u vesti u pola osam i pročitati svoj manifest. Organizovanje ovakvih intervencija nije nimalo lako, tako da je sve to bilo prilično inspirativno.
S njima ste došli u kontakt tokom 2008. godine, u vreme kada su prošli izvesnu transformaciju i reorganizaciju (njihov novi predlog nije usvojen u parlamentu, a nove zakonske reforme protiv kojih su se borili stupile su na snagu tokom 2005). Kada se razmišlja o tome teži li jedan pokret da postane institucija, ili pak želi da ostane privremen, pitanje organizacione forme postaje ključno.
Moram reći da smo mi zaista bili pod utiskom kako je grupa funkcionisala, jer oni nisu bili sindikalno organizovani. Mislili smo da je sjajno što su se ljudi organizovali. Budući da mi je blisko anarhističko razmišljenje, za mene je ovakav pristup veoma važan, jer smatram da ljudi treba sami da se organizuju. Ali ne želim da kažem da sindikati nisu bitni, iako je u Francuskoj prilično nizak procenat organizovanja. Radije bih govorila o Nemačkoj, jer o tome znam više. U Nemačkoj postoje problemi unutar sindikata, oni imaju prilično rigidnu strukturu i ponekad nisu sasvim dobro obavešteni, ne razumeju da odbrana radnika u njihovom pojedinačnom sektoru nije dovoljna, da i ne govorimo o pitanju nezaposlenih. Možda treba da razmišljamo o novim sindikalnim formama, ali verujem da su sindikati, ili kako god da ih nazivamo, i dalje važni jer, kao što možemo videti, rekla bih širom sveta ‒ socijalna prava nam nisu data, za njih moramo da se izborimo.
Možeš li da nam kažeš nešto više o organizaciji čiji ste deo ‒ LaborBerlin. Šta za vas znači pitanje rada i načina organizovanja?
U Berlinu je mnogo organizacija na takozvanoj slobodnoj ili nezavisnoj sceni koje se bave pitanjem radnih uslova na polju umetnosti i kulture. Međutim, LaborBerlin nije toliko aktivan na tom polju u političkom smislu. Mislim da u našoj laboratoriji postoji snažno shvatanje šta znači graditi kolektiv, i zbog čega je bitno da svi učestvuju, ali kao grupa mi nismo igrači u gradskoj politici. Možda je razlog tome naša zauzetost trenutnom organizacijom laboratorije, ali smatram da ukoliko znate kako da se okupite i organizujete, kako da diskutujete o različitim stvarima, kako da dođete do odluka ‒ to bi, verujem, trebalo da vodi mogućnosti da se organizuješ i u drugim grupama i okruženjima. Kao Cinéma Copains, mi smo aktivni unutar drugih inicijativa, koje su mnogo više politički angažovane. Međutim, LaborBerlin je vrlo šarolika grupa, članovi dolaze iz čitavog sveta, što obogaćuje, ali istovremeno i nešto menja kada je reč o gradskoj politici. Ja dugo živim u Berlinu, i naravno da sam veoma upućena u pitanja koja se tiču politike u Berlinu. Međutim, ukoliko neko dolazi iz Bolivije ili Brazila, ili odakle god, i dođe u Berlin, prvo mora da nauči jezik, a potom mora da razume šta se u gradu dešava. To je mukotrpan proces koji zahteva mnogo više vremena nego što se misli, pre nego što taj neko počne da se oseća kao deo tog diskursa i krene da se aktivira.

Kolektivni rad danas nije svakodnevna praksa, i kada neko uzme učešće u takvoj formi organizovanja, promišljanja, saradnje, zajedničkog rada, to je takođe političko pitanje.
Jeste, naravno! Znate, svi članovi LaborBerlin kolektiva vode dvostruki život. Radi se o tome da moraš da zaradiš za život, a paralelno radiš mnogo u kolektivu, što je neplaćen rad. Moraš da pronađeš način da sve to postigneš. Tako da neko, posebno ukoliko nije Nemac, prvo radi loše poslove koji su katastrofalno plaćeni ‒ Berlin je poznat po tome. Mnogi članovi i članice kolektiva bore se sa tim, i ti problemi su prisutni u našoj laboratoriji, i u načinu na koji funkcionišemo. I ja verujem da ima nečeg političkog u odluci da se radi u zajednici poput ove, i u organizovanju ovakve strukture. S druge strane, postoje pokušaji poput ArtLeaksa, koji razmišljaju o umetničkom sindikatu, o mogućnostima umetničkog organizovanja, međutim zasad u Berlinu ne postoji ništa što bismo mogli nazvati snažnim pokretom.
Ovo o čemu govoriš prilično je zanimljivo, budući da je Berlin prepoznat i čuven kao grad ogromne umetničke i kulturne produkcije. Nije li to izvestan paradoks, da toliko mnogo ljudi u jednom takvom gradu radi u pomenutim uslovima?
To jeste paradoksalno. Ludo. Eksploatacija je neverovatna u ovoj oblasti, jer mnogo ljudi dolazi u Berlin kako bi bili deo ove kulturne scene, i pokušavaju nekako da rade za nju. Mnogo ih je spremnih da rade za džabe, to je neverovatno. Ipak, neke borbe postoje, poput inicijative Haben und Brauchen. Tu je i Koalition der Freien Szene, koji su se borili za 100% nove gradske takse. Hoteli, hosteli itd. plaćaju 5% neto iznosa od cene smeštaja za gradsku taksu. Tokom 2015. prvi put je novac prikupljen i dat institucijama kulture, a naravno da je nezavisna scena dobila mnogo manje od onoga što je zahtevala. I pošto smatram da svojim akcijama nisu baš pogodili u centar, pomenula bih još jednu organizaciju ‒ Stadt von Unten. Njihova ideja su procesi preuzimanja grada i iniciranja urbanih projekata u kojima sami stanovnici oblikuju naselje u kojem žive. Oni su veoma aktivni i vrlo važni za gradsku politiku u Berlinu. LaborBerlin je nekako postao deo toga u priličnoj meri iz razloga što smo, pre nego što smo se preselili, bili na lokaciji koja je postala simbol onoga što se dešava na tržištu nekretnina u Berlinu (Stattbad Wedding). Svi koji su tamo boravili izbacivani su iz dana u dan. Ukoliko imaš potrebu za pristupačnim radnim prostorom u kraju koji nije već komercijalizovan, onda si zapravo u središtu borbe. Stoga je za mene ključno pitanje u ovom momentu kako da odbranimo poslednje prostore koji još nisu privatizovani niti prodati nekim investitorima, kako da ih ponovo preuzmemo za neke druge namene. Trenutno se odvija važna borba oko velike površine u Krojcbergu (Kreuzberg), smeštene u samom centru. Videćemo šta će iz toga proizaći, a čini se da se prvi investitor može sprečiti. To je nešto što izbliza pratimo.
Možeš li, za kraj, ukratko da nam kažeš nešto i o vašem učešću i borbi protiv novih medijskih zakona u Nemačkoj?
U jednom trenutku smo inicirali radnu grupu pod nazivom daljinski upravljač (remote control). Odmah na početku moram reći da u tome nismo uspeli, i znali smo od samog početka da nećemo. Naime, predlagali smo izmene u radu javne televizije. Zapravo bi mnogo vremena trebalo da objasnim kako televizija u Nemačkoj funkcioniše. Počeli smo s radom zbog zakonske promene tokom 2013, po kojoj svako ko je registrovan u Nemačkoj mora da plaća za javnu televiziju, bez obzira na to ima li TV prijemnik ili radio. Počeli smo s istraživanjem i otkrili kompleksan i unosan sistem privatnih podružnica koje rade isključivo za javnu televiziju, i koje funkcionišu kao regularna privatna preduzeća s novcem koji svako mora da plati po ovom novom zakonu. Napravili smo internet sajt sa svim ovim informacijama i kratkim filmovima. Međutim, našli smo se nekako da sedimo na dve stolice. Jer svako od nas smatra da je javni TV servis važan, ne državna televizija, već javna televizija i javni radio, ali da se moraju fundamentalno promeniti, naročito usled novih zakonskih okvira po kojima svako mora da plaća. Najsnažnije grupe koje su osporavale novi zakon jesu one koje su govorile da neće da plaćaju. Međutim, mi ne mislimo da je u tome poenta. Javni medij je nešto što je zaista bitno, ali posebno iz razloga, kao što je slučaj u Nemačkoj, gde je prisutna velika količina novca, moramo smisliti nov sistem kako da distribuiramo novac među različitim medijima, kao što su film, zvuk (radio) i pisana reč. Već postoje neki zanimljivi koncepti koje predlažu ljudi aktivni na internetu, ali to bi podrazumevalo reorganizaciju čitavog sistema, koji je komplikovan. To bi bilo nešto sasvim novo, ali verujem da je to put kojim treba ići. Po meni to uopšte nije pitanje finansiranja, recimo novina ili TV programa, već ulaganje u temeljno istraživanje i kvalitetno novinarstvo u bilo kojem mediju.